Putovanje magičnog prediva

Nakon što Sunce odloži svoje vatrene kočije završivši dnevno putovanje nebeskim svodom, ono potraži utočište i odmor u podzemnom svijetu. Taj momenat kad dan utihne, a Mjesec preuzima nebo, iskoristi stara Vučina pa polako istežući se izađe iz svoje jazbine, omirisa prvi sumrak i krenu kroz duboku šumu prepunu zvukova noći, noćnih krikova životinja tame. 

On je taj izabrani, udisao je aromu sumraka širom otvorenih nozdrva, rezak miris vlage duboke gore mu je raspirivao misli i budio dah. Noćas ima poseban zadatak. Izaslanik svog gospodara, ujedno i njegova sjena, u ime Dažda, on će ove noći krenuti na putovanje, sa nadom da će gospodar biti zadovoljan svojim vjernim slugom, naravno samo ako sluga u potpunosti bude ispunio svoj zadatak. 

Noć postajaše sve gušća, a krošnje gubiše konture utapajući se u pomrčinu. U ustima je nosio klupko prediva. Majka Mokoš satkala ga je od tankih paukovih niti razapetih hrastovom šumom, natopljene prvom rosom nakon ravnodnevnice, sušene na mirnom zalasku sunca, utkavši u njih mekoću potonjeg sjaja na obroncima. Niti potapane u vode nakon djevojačkih jutarnjih umivanja, te vode nosiše mirise pelina i žalfije, dahom same Majke Mokoš osušene, bjehu namotane na grančicu jabuke, moleći pokorno milost i snagu Perunovog blagoslova.

 Klupko je bilo malo, jedva ga je držao u ustima, put kroz šumu je težak, šape upadahu u duboko lišće, otpalo još jesenas, a nakon dugih snjegova sada trulo i vlažno. Žurio je, trčao je stazom koju su samo šumske zvjeri mogle pratiti. Vijest o magičnom klupku brzo se raširila šumom. Vile su ga željele utkati u svoja okrilja, Rusalke uvesti u svoje mreže. Lov je počeo.

 Koliko god je brzo trčao te blijede sjenke poput izmaglice letješe uporedo sa njegovim kretanjem, osjećao je da mu je dlaka na leđima napeta, hladnoću koju osjeća ne bi spriječila ni gospdarova medveđa koža, posustajao je, a one su ga pokušavale zaustaviti. Molile su ga te blijede sjeni, prijetile mu, obećavale mu jednu od njih za nevjestu, znao je samo da im neće prići toliko blizu, blizu da njegova njuška može dohvatiti njihove svilene odore, jer dodirom zvjeri i vile ona gubi dio svojih moći, može izgubiti dio sebe, to ih je plašilo, to mu je davalo šansu.

 Pokušale su ga nadigrati pjesmom, igrom, osmjesima, te krupne oči tako duboke da se u njima može izgubiti čitav jedan život, oči koje mole, obećavaju, ta kosa koja mrsi pogled i zaustavlja dah. Mirisi poput poniranja u san. Usporio je dah. Kapci su mu bili teški. Oko njega se brzo uplete kolo vila, na smjenu su pružale ruke prema njemu, naizmjenično, nadvijajući se i klanjajući s poštovanjem. Umirio se i otkucaji srca bijehu sve tiši. Predaja je bila blizu, klupko u ustima ga je gušilo, glavu je spustio bliže travi, umoran od pjesme, zavođenja, igre. Zavapio je u sebi:

“ Le, sestrice.”

Uhvaćen u vrzino kolo gubio je razum, igra je vitlala brzinom koju nije mogao pratiti, a kolo se vrtjelo u krug, iznova i iznova. Poslednjom trunkom svijesti video je mala stopala koja su doskočila u krug, duga crna kosa ga je poklopila.

Sve je stalo. Kovitlac, pjesma, igra, sve je ugasnulo. Očekivao je buku, a sve se umirilo. Lagano je otvarao oči skoro sa strahom.

Lela se blagonaklono nasmija, tako blizu njegovoj njušci da je na vršcima brkova osjetio njenu kožu, dok je ustajala, uspravljajući se, kosa se povlačila sa njegove figure. Nijemo su se zahvalili jedno drugom. Ona njemu na zadatku koji ga vodi kroz opasnosti, on njoj na pomoći.

Samo bijele siluete u daljini su ga opominjale da nije sve gotovo, potjera se nastavlja.

Lela, šumska vladarka, očima poput uglja, ali i ognjenom vatrom u njima, pogleda ga, kosom poput najsjajnije dlake crnog pastuva rastrese rosu , pratiće ga do ivice šume, onda će poći niz rijeku, pa preko mosta potražiti put do kolibe kojoj se uputio.

Na svom tronu sazdanom od starog oraha čije je srce potpuno dopuštalo vlasniku da utone u njega, a krošnje i dalje upirale ka suncu crpeći iz njega moćnu snagu, Dažd je bio ljut.

Šumska su bića pokušala osujetiti njegov plan, klupko je na vrijeme moralo stići do Sive, od ovog prediva načiniće košuljicu za tek rođenog dječaka, budućeg junaka, štitiće ga od uroka i zlih očiju.

Božica brine o njemu, štiti ga, ali to malo ruho će objediniti u sebi moći koje će mu podariti snagu za buduće bojeve. On će biti taj koji će u budućnosti poštovati svoje bogove, pod njihovim imenima štititi svoje podanike, polja, i šume svoje

Vučina je gazio uskom stazom uz rijeku, tražeći prelaz, učinilo mu se da je krajem jednog rukavca vidio gaz kojim bi mogao preći na drugu obalu, daleko je most, a on je izgubio mnogo vremena u šumi. Znao je, lov na njega je počeo još u sumrak, ali na nebu, činilo mu se, vidi već obrise zore jer do sada samo su ga svijetla zvijezda i njuh vodili.

Nad rukavcem nadvile su se vrbe, grane dodirivahu površinu vode, neke tonuše u nju. Šapom je krenuo ka vodi, površina je naizgled bila mirna, nesiguran gledao je ispred sebe kako ona uranja u vodu, pravi krugove koji se šire rukavcem. Pokušao je naći dobro mjesto za pregaziti rijeku.

Šuštanje lišća ga je trglo iz misli, samo je krajičkom oka pogledao na gore, nije mogao da procjeni da li se vrbine grane uobličuju u obline ili obline poprimaju oblike vrbine. Prema njemu su brže od samog daha niz stable klizile Rusalke, zagazio je dublje prema vodi, a ruke su počele pomaljati iz mulja. Uhvatila ga je panika, njihova kosa obmotavala mu se oko šapa, osjetio je da tone, voda mu je ulazila u usta.

Gole prilike su se uvijale oko njega, sjetio se da je klupko potapano u vode pelina,  one čekaju da padne u rijeku kako bi se sprali mirisi koji im ne dozvoljavaju da priđu. Tonuo je.

Osjećao je njihove prste na svom krznu i kose koje su mu punile oči, davile su ga. Ovo je kraj, pomislio je, pobjegao je Vilama, a sada Rusalke će mu presuditi u ovoj mutnoj vodi.

Začuo je urlik u glavi, Dažd je bio sad jako ljut, osjetio je da mu se tijelo preoblikuje, gospodar ga je preuzimao, ogroman u svojoj moći, rastao je nad vodom, kapi su se cjedile niz kožu kojom je bio ogrnut, a blijede djevojke su ponizno ostale da kleče u plićaku.

Svojim žezlom, velikom izvajanom granom, pokazao je ka njima.

 Sažalio se:

“Žalosne utopljenice, tužne sestrice i ničije nevjeste, nesretne drage ljubavlju utopljene, od kuće, od doma odvojene, idite” , zaprijetio im je glasom od kog je voda pod njim podrhtavala.

Tiho su se povlačile u deblji mulj praveći prostora za gospodara. Tijela su im nestajala u vodi, zatim glave, ruke, a još dugo se za njima povlačila rusa kosa, plutajući po površini poput vodenih zmija.

Dažd je sa sebe spustio koprenu magle i već u sledećem trenutku Vučina je bio u svom obličju, a gospodar daleko na suprotnoj strani šume, na svom tronu.

Morao je nastaviti, mokar, blatnjav, umoran, nadao se da je ovo kraj njegovog putovanja. Gospodar nije mogao priteći u pomoć noću, ali snaga izlazećeg sunca mu je omogućila da preuzme tijelo svog sluge i tako mu pomogne.

Kretao se gazom ka suprotnoj strani, vrlo blizu je čuo zujanje, pratila ga je bijela leptirica, Mokoš majka je išla za svojim predivom prateći ga u stopu i vjerujući da će konačno biti predato na prave ruke. Sada se više nije bojao, osjetio je olakšanje.

Na obali se nazirala figura, Domovoj ga je čekao, duh kuće i ognjišta, koliba je bila blizu. Koračajući prema njoj nasluti obrise jutarnjeg sunce koji obasjavaše njemu unutrašnjost kroz mali prozor i otvorena vrata.

Na ognjištu se krčkalo u velikom kotlu, mirisi su ispunjavali prostor. Sada kada je predivo donešeno, Siva je mogla nastaviti obred.

Umoran leže pored vatre, iz njegovih usta ona uze klupko, sad se konačno mogao opustiti, sivkasta dlaka prljava od dugog putovanja sušila se na toplom, uz ognjište. Nije bio siguran da li je Lela uz njega, da li mu miluje umorne šape i čisti prljavu njušku, ali nadao se da je blizu, još jednom da joj zahvali.

Skoro kroz san ili kroz nesvjesticu čuo je riječi kojima je započinjao drevni obred.

“ List lipe u ime Majke Mokoš, hrastova grančica u ime Oca Peruna”.

Siva dohvati svoju dugu sjedu kosu, rasutu po kamenom podu kojase vukla za njom, pažljivo odvoji jednu vlas, upitno pogleda oko sebe, željela je tišinu i mir, pažljivo je oslušnula čuju li se prvi pjetlovi daleko u selu kako oglašavaju početak novog dana, početak novog ciklusa, zatim isčupa dlaku iz kose i baci u ključajuću tečnost.

“ Jedna zlatna vlat u ime Majke Sive“,  prvo sunce obasja kotao,

“Jedan sunčev zrak od Oca Dažda”.

Time dio obreda nad kotlom bješe završen, u toj vodi kasnije će dječak biti okupan, a nakon obrednog kupanja kroz vodu će biti provučena i neobična košuljica kako bi se mirisi i moći sjedinili. Zaštita ispredena magičnim predivom.

Zadatak je završen, u šumi zavlada muk neobičan za svitanje.