Poezija srca

„Oduzeo je sebi život“, na jednoj plaži, mladi čovjek priča o svom prijatelju. Sjenka višegodišnjeg druženja prati ga kroz odrastanje, vuče u mračne dubine pogrešnog rasuđivanja, odustanjanja i površnog sagledavanja stvarnosti.
Čitam naslove, statiskike, ljudi se sve češće okreću saouništenju, odlučuju da je jednostavnije otići zauvijek nego se boriti. Nedavno saznajem za samoubistvo dječaka, osnovac.
„ Kuda si, dušo, tako rano otišao?“
Šta navede mladost da tako rano otputuje? Koliko nas se našlo u situacijama u kojima smo misli da je oduzimanje života jedini izlaz i koliko nas je udahnulo još jednom odlučivši da podari sebi drugu šansu? Mnogi.
Sjećam se hladne studentske zime i januara, sjećam se cjelog dana provedenog uz ogradu balkona  i razmišljanja da li je dovoljno visoko. Šta me vuklo toj ogradi pitam uznemirana svim konopima, tabletama i mostovima na raspolaganju mnogoj djeci? Podrška mi je nedostajala. Samoća i tišina su bili moji neprijatelji.
“ Ono što se djetetu čini nepremostiv problem, roditelj zna da svaki problem ima rješenje.“ Da li roditeji današnjice imaju vremena za rješavanje dječijih problema?
Prezauzeti smo svojim usponima i padovima, dobrim poslovima, jurnjavom za karijerom, dolazimo kući umorni i potrošeni, babe i djede smo ostavili po selima ili u drugim gradovima, neke u staračkim domovima, umjesto uz bakin doručak, djeca oči otvaraju uz internet i telefon. Usamljeni.
Umjesto uz miris kafe na šporetu i osmjeh sjede glave, koja stotinama generacija unazad čuva djecu, otvaraju stranice sa kojih vrište poruke da nisu dovoljno dobri. Ni presiju, ni radosti života, nemaju sa kim da podjele. U tišini samoće slušaju previše glasova, redovi koje čitaju sa ekrana govore im im da nisu dovoljno dobri, i svaki ih navodi na samouništenje.
Gubimo djecu jer smo izgubili porodicu. Težište se pomjerio i kockice počele da se urušavaju. Na prvom stepeniku života kad zastaneš i zaljuljaš se, pridrže te sjećanja onih koji su te pridržavali dok si učio prve korake, prvi put zaplivao, naučio da voziš bicikl. Roditelji su na poslu, na sastancima, majke u trci za preživljavanjem i ravnopravnošću, mnogi očevi u pohodu za tuđim suknjama i momačkim životom, oni najstariji već decenijama ispadaju sa porodičnih fotografija kao nepoželjni.
I gdje smo mi? Gdje smo svi mi i kuda nam odlaze zlatna djeca? U bezdan.
„ Roditelji su mu pružili sve“, kaže moj preživjeli prijatelj, odrastao u skromnoj porodici, rectuje stihove pjesnika koje ne poznajem, smijem se i čudim. Brani se osmjehom i pričom kako mu je majka čitala pjesme dok je bio dijete. Poeziju srca kroz ljubav i toplinu majke.
Divio se svom prijatelju kog više nema , roditelji su mu priuštili skupu odjeću, skupa auta i nisu shvatili poentu. I on ne shvata zašto je taj dječak  sebi oduzeo život. Više ga nema.
Želio da mu neko recituje poeziju, poeziju srca. Za njega je nije bilo.
Autor : Novaković Olja

Za ljubav jedne kujice

Seks je bio dobar, ali ne toliko dobar da bi ga češće ponavljala sa ovim tipom. Brankica zna šta joj odgovara, a ovaj, bez obzira na sve pločice uzgojene u dugim danima provedenim u teretani, umjesto među ljudima, oblikovale su ga u odlično upotrebljivo seksualno biće, ali ne mnogo društveno, dovoljno možda za usputne potrebe ne baš dugročne prirode.

Par puta su unajmili stan, trajalo je prekratko da bi se novac uludo tošio na tako malo vremena, imao je ponuda na parkinzima i zelenim površinama, ni higijena kojom se odlikovao, pa čak ni inteligencija koja nije bila zanemariva, nisu pomogle da se održi interesovanje. Nezainteresovanost je zavladala, iako joj se u startu činio idealan.

Telefon zvonjavom označava poruku.

Evo ga ponovo, gnjavka je već mjesecima za sledeći izlazak, ona nema volje ponovo da se vidi sa njim, ali dosadno je popodne i koja poruka može ispuniti veče do izlaska u šetnju sa prijateljicama.

Razgovor isti, kako je bilo i kako je moglo biti.

-Kako ti je kuče?

-Vidi ga kako raste.

 Šalje sliku.

-To sam ja rodio.

-A ja sam ti ga napravila.

-Upravo pišem isto.

Smijeh smajlićima. Praznina u očima.

Ta divna sms komunikacija. Smiju se oboje, skrivajući se iza emotikona i kratkih rečenica.

-Da li bi? Nismo nikada o tome razgovarali? Bila dominantna, vezivanje, bičevi?

-Naravno, samo ti nabavi opremu, naguzim te sa koje god strane hoćeš.

Dosada je navodi na igru.

Popodne je definitivno predugo kad se upušta u ovu vrstu razgovora. Dovoljno je lajava da može bilo šta napisati. Strejt je kao drvo, ali ništa joj ljudsko nije strano. Tuđi fetiši su njen fetiš.

-Uvijek sam slutila da si BI, mogao si mi ranije reći.

-Bilo mi je glupo nisam znao kako ćeš reagovati. Jednom si mi pričala za nekog BI frenda, mislio sam da me probaš, pa sam ćutao.

Nije neobično što je ćutao, žive na brdovitom Balkanu,  južnije, do skora su za takve ideje glave skidali, u pauzama oko Turaka.

Njegovo budno inspektorsko uho, naviklo na saslušanja, ispituje tišinu između dvije poruke. Viber signalizira da se konverzacija prebacuje na tajni mode, poruke nestaju nakon minut.

-Jesi li probala nekada?

-Nisam, ali planiram.

-Šta te pali?

-Pali me da gledam dva tipa koji se maze.

Zna kuda da navodi priču i šta ga pali, to što je procjenio da je dominantna je istina, ali ne u seksu, već upravo u predigri porukama. Osjeća da je sa druge strane njegov osmjeh sve veći, a i alat.

Stiže prva fotografija. Nagledala se Brankica, kao žena novog doba, organa kućnog reda za više života,  ni ovaj posebno ne fascinira. Kad bi muškarci znali koliko je organ ružan, ne bi se njime nikad hvalili.

Otuđen tišinom podiže igru na viši novo i dalje u tajnoj internet odaji.

-Znači bila bi sa mnom i sa još jednim tipom?

-Aha, ti odradi njega, a ja ću straponom tebe.

– Uh kako si me sada napalila, sad bih tako dobro odradio neku mušku kujicu samo za tvoje oči.

Scena koja joj se odvija pred očima podiže neprijatan osjećaj u želucu.

Način na koji iskusno vlada terminologijom je trgnuo iz zablude da će moći da vodi ovu igru. Ne tako davno ovu istu osobu je željela upoznati sa roditeljima. U besmislu današnjeg smisla zamišlja sebe kako ga vodi na povocu u posjetu rođacima.

Odmahuje rukom želi da odagna tok ružnih misli i vrati uklimavu realnost.

Na sledećih par poruka ne odgovara. Ohrabruje sebe blok opcijom i pita se gdje je pogriješila.

Brankica, žena nespramna za novo doba. Doba kujica.

Autor : Novaković Olja

Grešna

Grešna sam, jer sebe greškom nazivam.

Zašto bih bila greška, ako se drugačije nosim, ako drugačije volim, ako su mi snovi veći, a hrabrosti prevazilaze osrednje ideje? Ako umijem bolje ljubiti, pogledom ubiti, i jednom rečenicom zapečatiti razgovor? Ako su moji pogledi širi, dubine nepreglednije, a vjera se ne zaustavlja na obodima drugih vasiona? Grešna li sam?

Greška nije što u zrelim godinama lakiram nokte u crno, poistovjećujem vrhove prstiju sa zemljom u koju ih guram duboko da napravim mjesta za novu lukovicu amarilisa ili tulipana jer volim boje, da smatram greškom ne bih to radila, ali volim da sam  grešna. Grešna u ljubavi prema prirodi, svojoj i prirodi u sebi.

Greška je što mediriram, pa ne poštujem svoju religiju, oprosti mi Bože, grešna sam što se klanjam svemiru i tebi u njemu,  ti me i ovako grešnu čuješ , a ja ti se klanjam u tvojoj tišini.

Greška je što napravim slovnu ili gramatičku grešku, a školovana sam za greškovno bezgrešne, pa neka prvi kamen baci ko nije pogriješio. Smisao ne tražim u formi već u suštini.

Grešna sam što se na mene naslanjaju pogledi samoproklamovano bezgrešnih, a onda još veću grešku pravim što ne plasiram sebe kroz njihove slabosti, iako je to pogrešno. Griješim što sam ispravna, eto neogrijesih se, a grešna ponovo.

Grešna što volim mlade ljude pune elana i duha, a izbjegavam vršnjake.Što me umaraju ljudi umorni od borbi, umjesto da podignu visoko čelo i rane svoje nose kao ordenje. Voljeti iskreno, a neočekivati mnogo, veći je grijeh, nego provjeravati telefon dok je u kupatilu i pretresati mu džepove, kako su me neke bezgrešne savjetovale da radim. Mizerija mi ne ide od ruke.

Grešna sam jer mi se družim sa ljudima niskog morala, koji znaju biti bolji od onih koji su ih takvima okarakterisali, ili sa ljudima sa dna društvene ljestvice, koje su tamo odgurali baš oni koji se rugaju sa njima. Pa neka budem grešna.

To je kažu grijeh. Grešna je , optužuju , slikala se polugola za reklamu. Danas kad se svačije dupe putem intetneta ubrzano kreće od inboksa do inboksa, to bar nije grijeh, profesionalno urađene fotografije pa grešnica izgleda tako dobro da jednim pogledom postaneš grešnikom, dobrovoljno navednim na grijeh.

Grešna sam što nosim samo crno, jer u izboru mnogih boja pogrešno, greškom svog ukusa slažem loše boje,  pa ću grešna i dalje crno nositi za ljubav istih. U crno se uvlačim radujući se uspomenama na divnu ženu koja me odgojila i zbog greške teške sudbine, voleći boje, tragedijom ostala zarobljena u crnom na cio vijek. Možda baš za ljubav njoj crnu nosim kao dar.

Greška je što neću da trpim okove lošeg partnerstva i da se moj glas ne priznaje, da mi kažu grešnica opet je udario, dok ja plasiram slike sretne porodice i vjerujem da sam u očima drugih pokrila tuđi grijeh. Rađe ću biti grešna nego licemjerna.

Volim da griješim, u greškama jednostavno uživam, iz njih ponešto grešna naučim.

A vi, ispravni, dobro se krijete. Koji je vaš grijeh? Ne smijete ni sebi, ni drugima, da priznate.

Grešna sam, jer sebe greškom nazivam.

 Autor: Novaković Olja

Nesvijest zrelog doba

Sve smo se razumjeli. Razgovaramo već ko zna koji put pokušavajući da objasnimo sebe drugima.

U teretani sam bila redovna i izgledala odličnou četredestim i onda srce zezeznulo stvar, urođena mana i nokdaun, signal da usporim sa životom, nastavila da treniram istim tempom i osjetila da ubijam sama sebe.

Onda sam se preispitala. Zašto mi je važno da besprekorno izgledam? Svi staramo to je prirodno. Zašto da budem najbolja? Zašto potreba da budeš uvažen kroz izgled i snagu. Da li nas mediji tjeraju da budemo mladi u dobu u kom posustajemo sa bitkom za našu mladost ili da dokažemo vitalnim članovima porodice, ili prijateljima koji su živjeli u drugačijim uslovima, da smo izdržljivi koliko i oni, iako nas je mnogo više jada ubilo od njih.

Pa kad podvučeš crtu vidiš gdje si. Srce te guši na traci za trčanje, a ti i dalje zavrćeš majcu da vidiš možeš li nabrojati sve trbušnjake. Zašto?

Uz drugo ogledalo muškarac u pedesetoj broji svoj set pločica. Doviknuh mu :“ Javi se kad rodiš dvoje i uđeš u klimaks i hormonski disbalans.“ Jer ne možemo se svi mjeriti po istom aršinu, što je dobro za druge nije za mene i obratno.

Debela i sretna , a on ukockao sebi trbusnjake, jer kući ima ženu koja nikad nije potrčala ili nema ženu uopšte, pa se šeputi mladim naraštajima, koji mu vire isključivo u džep i platežnu moć, iako on misli da njegov izgled zasjenjuje krštenicu i novu protezu.

Da li mu je važno, možda mu je dovoljno što ne očekuju od njega ništa?

Budimo realni. Prošao si kažeš sve,i ja, sačuvaj me Bože. Sve vidimo, sve razumijemo i sve nam je jasno, i ko sad nas može da razumije i ko nama može da parira. Imao si i nemao, spavao u najboljim hotelima i u buvari, jeo po najboljim restoranima i bio gradan, vodio najbolje ribe i grobove, imao seks bolji od porno klipa ili ti se nije dizao.

Bio i kralj i prosjak. I šta sad?

Ko tebe može da slaže, šta da ti ponudi?

Možeš da ostaviš sve, svima od šake do lakta, mrš, i opet na prosjački. Nakon par godina ponovo ćeš se podići, jer si pao previše puta da bi predugo ležao.

Ako mi dozvoliš, a nadam se da mi nećeš zamjeriti, ipak se sve svodi na upoznavanje nas samih.

“Ko su ljudi koje mi takvi biramo za partnere?” Slabiće koji nas ne mogu ispratiti? Da li tražimo nježnost i zaštitu? I kakva je osoba koja nas može da prati? Imamo li volje za jake ili biramo slabije od nas, jer su lakši za upotrebu pa time opet sebi otežavamo život pogrešnim izborom?

I onda se sretnamo, sve se razumijemo i isto razmišljamo, prvo kroz poruke jedno drugo spotičemo, onda se na susretu distanciramo i na kraju odlučimo da je ipak lakše sa nekim manje, istrošenim, manje pohabanim i manje razočaranim, pa se pitamo ko bi zreo i normalan želio nas ovakve, iskusne, čitave osobe, uspješne u karijeri, ostvarene kao roditelji, mislimo samosvojom glavom i često lupamo rukom o stol, odgovaramo samo sebi i ne slušamo tuđe savjete.

Onda se sjetimo da su to sve razlozi zašto smo sami, previše nas je i za jednu osobu, za bilo koju drugu, čija se čaša isto preliva, nepodnošljivi.

Tražimo prazninu u koju ćemo se preliti na kratko i biti sretni.

I eto odgovora za mladalački izgled i jurnjavu za pločicama. Nema nekog smisla, ali u zrelim godinama nesvjest vlada. Dosadilo nam da budemo svjesni.

Autor : Novaković Olja

Zbir uglova

Ti si moja neispunjena cjelina.

Da imaš uglove mogla bih na nekom od njih dugo sjedeti. Ljuljala bih se u zraku i dopuštala da mi vjetrovi promjenjljivih mrse kosu dok očekujem rezultat. Posmatrala bih te kako spavaš u svim onim uglovima u koje neću zalaziti,  a u tom jednom, koji sam izabrala za sebe, ili si ga ti izabrao za mene, mogla bih razapeti šator, naložiti vatru i pod zvjezdanim nebom, svih onih noći u kojima smo djelili sebe jedno na drugo, bila bih sretna.

Ako bi imao tri ugla, za sebe, nju i mene, odlomila bih se ljutnjom i kotrljala dugo dok ne postanem bezuglasta.

Uglomjerom nikada ne bih mjerila veličinu ugla u kom me čuvaš, jer nekad i manji uglovi znaju čuvati tajnu koja se ne može ni proračunati, ni uračunati u one jednostavnije probleme, pa ostaci iza zareza izgledaju neosvojivi običnim okom i umom.

Uglom oka gledam te dugo i imam osjećaj da si kvadrat. Ograničavaš mene na svoje mogućnosti, ograničavaš sebe ispod svojih mogućnosti, tako jedno drugom postajemo dvije nepoznate, dok pokušavaš da nas uračunaš jedno u drugo i gubiš stranice svakim odbijanjem da se proširiš.

Koliko uglova tvog života zahvatam , pitam se i dalje?

Ti si moja neispunjena cjelina.

Trudim se da dosegnem sve krajnje linije tvog postojanja i dok se prelivam preko granica uporno mi se čini da nisam dovoljna da te ispunim. Možda sam na pogrešnom zadatku? Možda ova krivulja tvoje nepromjenjljive nenaklonosti nije podešena za moje proračune?

Potražila bih ugao u kom spavaš, ali bojim se kojom računicom je zauzet.

Sjedim tako u uglu neispunjenih očekivanja i samo vrhom stopala dodirujem more nepoznatih.

Ne znam da računam, čak nemam ni uglove, gar moje logorske vatre naružuje tvoje jasne jednačine i vidim nije ti pravo. Oči navodim na druge linije horizonta. Teško se navikavam na nove zadatke pa se još jednom uvučem u uglove tvog postojanja, samo da provjerim postojim li tamo i dalje. Nema me.

Negdje na ravnoj liniji tvojih osjećanja vidim tamne mrlje koje za sobom ostavlja gumica izbora. Iza znaka za jednakost nema ništa za nas. Oblak nacrtan u uglu tokom dugokog razmišljanja, koji se pokazao kao odličan bijeg od neriješivog problema, sada se čini pravo odmorište za mene.

Uračunaću u tvoje odlaske i moja mnoga ostajanja pa ću dobiti zbir čekanja koji je nejednak količini želje da ti pripadam.

Ti si moja neispunjena cjelina.

Autor teksta i fotografije: Olja Novaković

Okrugli sto

Rijeka na čijoj su obali sjedali im je ispirala oči svojom hladnoćom. Sunce se uvlačilo u poglede, a proljeće odbijalo da uzme maha. Sjedali su, ponovo se susrevši u ovom životu, za kamenim stolom. Po tri noge, na tri stolice, ljuljale su se pod njima gubeći ravnotežu bez noge koja bi imala potporu u stvarnosti.

Gospođa Zeleno je došla vidno podmlađena.

Sinoć je pred san odbacila svoju staru košuljicu. Komade crne i ustajale prošlosti, sad već ubuđale, čupala je grubim pokretima otkidajući tako i djelove svoje kože. Mučnim odbijanjem da ostane ista u svoju promjenu je ušla silinom stihije. Teško su se odvajali smrdljivi komadi starog mesa koje joj više nije bilo potrebno. Nosili su u sebi smradove neželjenih dodira i pogrešnih izbora. U ogledalu je vidjela novu sebe, a Kontesa, ispod oboda slamenog šešira, danas je primjetila da je njena prijateljica , u ovo jutro ušla sa novim očima, djeteta. Napominjala je da sjedne niz tok rijeke ne bi li zaostale utjehe našle utočište u tuđim tugama.

Njihovu tišinu presjekao je muškarac pogledom plavog sječiva, potom su se ćuteći dugo prisjećali starog života i uloga koje su u njemu djelili.”Sjećaš li ga se?“ , upita Kontesa, “Legionar”, odgovori ona preporođena i razli se tokom rijeke niz grebene. Naklonjen onoj nježnijoj, strpljivo je isčekivao trenutak u kom će se vrijeme podijeliti samo na njih dvoje.

Njegove oči potražiše svoj dom u tvrđavi izgrađenoj za tuđe potomke. “Mogu te voljeti lako, ali naše ljubavi nisu za ove uzdahe podešene”, reče mu ona, a usne žene su lagale, kao i obično, prvo sebe pa onda druge. Pogled hladnog čelika topio je njene oklope pod vedrim nebom. Iako je otišla još sa prvim razmjenjenim pogledima ljubavnika, od kojih se nad uzavrelom rijekom ovog jutra podigla izmaglica,Gospođa Zeleno je i dalje vodila razgovor u troje pokušavajući da ih nagovori da je povedu sa njima.

Promjenili su brzu rijeku za bržu i zelenu za plavlju. Spustili su dlanove u vodu pa jedno drugom na duše utisnuli novu bol koja će ih neko vrijeme pratiti.

Kontesa je izgubila prste u uvojcima Legionara. On je izgubio sebe u žuboru vode. Dah su izgubi još na obali prve rijeke, a jedno drugo će naći tek u sledećem životu. Oblak koji je nosio vezan za pertlu cipele, koja ga je žuljala, vezao je za njen mali prst umjesto prstena,da je zarekne da ga se na sledećem susretu ponovo sjetiti. Što je došlo sa njim, otišlo je sa njom.

Na pjesku rijeke umjesto tragova stopala ostalo je sjeme maslačka uhvaćeno u izgubljenim pogledima.

Lovac na sjenke

„Na ovim stepenicama sam osjetila kao da me gurnuo“, stanovnica prilično velike vile, građene krajem osamdesetih, bila je vidino uznemirena. Anton je izašao u dvorište i osmotrio široku zadnju baštu sa terasom i bunarom. Iako je bilo podne i sunce visoko u zenitu iz tog bunara je mogao čuti noćni huk. Ukućanima je to prećutao. Okrenuo se prema fasadi. Kuća nije bila stara, ali je fasada otpadala dajući mu jasan znak da ne žive samo ljudi u njoj. Bilo je tu još nečeg, upravo onog čime se on bavi, u njoj su boravile sjenke.

Nastavak priče slušao je jednim uhom. „ Uglavnom je u kupatilu“, ona je nastavljala. Ušao je nazad u boravak. Dio oko unutarnjih stepenica se valjuškao u izmaglici i oštri uglovi gubili oblik.

„Još u toku prošle posjete sam vam rekao da kupite kadulju“, nanjušio je miris tamjana u zraku, „za ove stanare ne pomažu ni sveti oci, ni mirisne smole“, nisu ga čuli, ukućani su gluvi i slijepi za sve što sjenke ne žele da čuju.

Tri para ženskih očiju su ga upitno gledala, ne računajući još nekoliko ženskih očiju koje su nosile kućne mačke. Okupio je lijep harem oko sebe ovaj nezakonito useljeni stanar i polako i sigurno iz svake od njih isisava životnu radost, čineći ih slabim i depresivnim , dok on raste.

Lovac je uzeo malo ogledalo iz ženskog nesesera u cilju da im pokaže šta treba da urade. „ Uzmite ovako tanjirić i na njega stavite kadulju“, demonstraciju vrši na malom ogledalcu,koje se slučajno zateklo pri ruci. Pogled mu pada na okrugli stol sa lavljim nogama i jelom na trešnji utisnutim ornamentima, gospodarica kuće se smješka i ponosno dodaje :“ Bez ijednog čavla“, jasna mu je uloga stola slaganog od komada drveta bez upotrebe eksera, ćuti, jer zna da komentari do njih ne dopiru.

Pokušava nastaviti sa instrukcijama . Podiže ogledace, ka jednom uglu njime u zraku upisuje oblik krsta, okreće se ka drugom uglu, zatim ka uglu unutar kog zna da su stepenice. Tamna sjenka i mutni vazduh koji okružuju ugao mjenjaju se u tamniju nijansu.Tenzija se nagomilava. Tišina je sve gušća. On ipak odlučuje da nastavi sa objašnjenjem. Okreće se ka stepeništuu, u zraku izvodi dva pravolinijska pokreta koja se presjecaju. Vidio je da nadolazi. Prasak prolomi prostoriju. Oštar udar u grudima ga je zateturao i odbacio par koraka unazad. Najbliža mačka uz vrisak skači u visinu njegovih očiju i prestravljeno protrča pored domaćice koja ostaje ukopana u mjestu. Ovo je bila samo mala opomena.

Lov je otvoren, na koga, njega ili sjenku?!

Vrlo lagano i bez naglih pokreta ogledalce vraća na stol i na njemu primjećuje tamnu mrlju, poput crnog daha.

Šum iz bunara je intezivniji nego pri dolasku. Ženske oči mutnije. Danas ni on neće biti lovna, bodež koji je sjenka uputila ka njemu odbio se od ogledala i nastradala mačka ga je iznijela iz kuće. Već sledećeg trenutka svjetlo ulazi kroz spuštene roletne i ukućani se bude iz transa ne komentarišući događaj. Za njih se nije ni zbio.

Srednja od tri žene dovodi ga do stepeništa: „ Evo vidite, ovdje me gurnuo.“

Biće ovdje još mnogo posla, zahvaljuje, ostavljajući za sobom ohlađenu kafu, nepopijenu, i odlazi.

Autor teksta: Olja Novaković