Snoviđenje

Probudio je udar drveta o pod. Planinski vazduh rezak i leden uvlačio se u nozdrve, a ideja da ustane iz kreveta nije joj se učinila dobra. Teški jorgani uljuljkivali su je štiteći od spoljnjeg svijeta. Udar se ponovio. Izvukla se polako ispod toplih naslaga pokrivača tek toliko da na mjesečini može naslutiti sjenke. Ništa se nije vidjelo. Potom se uspravila, ni to nije bilo dovoljno da razazna porijeklo zvuka u mraku, spustila gola stopala na ledeni pod. Na prvom koraku bolno se savila, pod stopalom joj se našlo nešto slično oblutku.

Pružajući ruke kroz vazduh, naslućujući ivice namještaja, dohvatila je vitrinu sa svijećom i šibicama. Jedan pokret ruke i soba je obasjana. Vratila se do kreveta, svjetlost spustila niže i sa poda podigla lješnik.

Ne sjeća se da je u sobi bilo lješnjaka kad je legla na počinak, niti da se u planini mogu naći u ovo doba godine. Vrata su se zaljuljala, blijeda prilika je vrlo brzo iskliznula kroz njih ostavljajući sitno lupkanje plodova koji ispadali. Hladni noćni vazduh ušavši u kolibu zaljuljao je plamen. Obuzeo je strah, ali već sledećeg trenutka tražila je cipele, da li ispod prozora, ili pored kreveta, u žurbi ne našavši ih, istrčala je bosa.

Mjesec je bio pun i topio se niz grane drveća spuštajući srebrne niti krošnjama do žbunja i niskih trava, tvoreći igru sjenki i svjetla. Nastavila je utabanim puteljkom za prilikom koju je naslućivala pred sobom. Zar zimska noć nije hladnija? Zar vlažno lišće pod njenim bosim nogama ne bi trebao prožimati jezom? S vremena na vrijeme mogla je vidjeti priliku koju je pratila, zaustavila se tek kada je stigla do čistine bez stabala,obasjana, bez sjenki.

Sakrivši se iza širokog drveta posmatrala je radoznalo.

Po rasutoj kosi i noćnoj haljini zaključi da je blijeda prilika koju prati mlada, njena vrlo blijeda put je još intezivnije sijala pod mjesečinom dajući joj sablasni izgled, kao da prati sebe, pomisli, baš liči na nju, mogla bi biti njen dual.

Dok je posmatrala djevojka na čistini se umirila, lako spustila na koljena i oko sebe, u krug, počela slagati. Postalo je jasnije čemu su lješnici služili, utiskivala ih je u travu, na maloj razdaljini jedan od drugog prateći odlaganje šapatom:

„Rasti, razdragano raspi razloge radosti,

radovanjem razgali radoznale, razmisli,

razaznaj rod raznoliki,

rasta razlozima razvoj remeti.“

Kad je krug bio potpun, rukama je prešla preko trave vlažne od rose, potom ustala i podigla ih ka mjesečini. Površina dlanova je zaiskrila.

Sa desnog dlana prelivala se plavičasta, boja dana, neba nad planinom u svitanje, vode na izvoru, jutarnjih umivanja. Sa lijevog prelivala se rumena, večernjih boja, sumraka, vatrenih obrisa za šumu opasnih, svitanja, boje obraza uštinutih zimom. Činilo se da se plavičasta i rumena ulivaju jedna u drugu tvoreći izvorište nad glavom ove prilike,slivalo se niz nju do samih stopala.

Izvorište vode života.

Sitna stopala se počeše mjenjati, a zemlja pod njima ugibati, postajaše tamnija i teža, te sve tvrđa, zarivala su se dublje pretvarajući se u korijenje, tjelo blijede sjene se izduživalo i tamnilo, a kosa se podizala razgranavši se u krošnje pružene prema nebu, nadrastajući sama sebe, dobijajući čvršći oblik i boju prilika se prometnu u mlado, jako drvo, upirući granje visoko ka mjesecu.

Iz svog skloništa pod niskom krošnjom djevojka je vidjela da iza svakog stabla u krugu oko čistine viri po jedna sjenka gledajući ovaj prizor. Zakoračila je ka drvetu izniklom u krugu plodova lješnjika. Njenim iskorakom sve djevojke se pomjeriše sa svojih mjesta i krenuše naprijed, prilazila je sve bliže dok se oko njega nije stvorilo kolo, a svaka od njih je mogla biti ona.

Ukoračila je u krug i stavila ruku na drvo, sve djevojke istovremeno položiše svoje dlanove i oformiše zvjezdasti oblik. Kroz zrak je zašumio zvuk mahanja krila, one zakovaše pogled ka krošnji.

Svi sitni i krupni listovi ljeske preobraziše se se u noće leptirice i uz snažan šum odvojiše se od grana vinuvši se ka nebu. Duše umrlih na svom posljednjem putovanju od materijalnog ka konačnom nestaše u noći. U trenutku odvajanja leptira od krošnje lagani udar odbi ih od stabla i ona pade u vlažnu travu. Izgubila je svijest.

U javu se vraćala kao iz dugog sna, njena pletenica se rasula, čistina je bila prazna, ničeg nije bilo osim tišine.

Nije ustajala. Mirno je sjedala pod mjesečinom na čistini. Duge uvojke je svojim sitnim rukama lagano od korijena glave iznova uplitala u pletenicu. Prsti vlažni od trave su joj se lijepili za vlasi, to joj je pomoglo da ukroti nemirnu kosu. Trakica kojom je vezivala je ispala i ona je rukom potraži pomjerajući dno spavaćice rasute po tlu. Tkanina je spriječavala da je napipa u tami i dalje obasjanoj mjesečinom. Umjesto trake rukama su joj se našli lješnici.

Da li će njena plodnost nositi snagu jedrog sjemenja? Od skoro udata iščekivala je trenutak začeća. Sjećanja na stvarnost su je razbudila iz razmišljanja. Koliko je dugo na čistini? U strahu, ne od šume, već od izlaska u kasni sat brzo je ustala uklanjajući sa noćne haljine ostatke zemlje i trave. Lješnike je čvrsto držala u ruci i otrčala onako bosonoga nazad ka kolibi. Stopala su joj zebla od noćne rose.

Šuma po kojoj se kretala nije joj izgledala poznata, a staza sa svih strana bila oivičena paukovim mrežama tvorila niz tunela. Lavirinti uskih hodnika mrežastih prolaza izgledali su bez izlaza. Mnogo raskršća sa mnogim izborima staza unosili su nemir. Neke staze su bile uske i niske i grane su joj se uplitale u kosu ponovo prosipajući pletenicu koju je tek isplela. Birala je šire koje su je manje plašile, ali puta do kuće nije bilo.

Lutajući kroz bespuće ugazila je u izvor. Srušila se izmorena kraj njega, oprala ruke, umila lice, ohrabrila sebe da krene dalje. Nakon prvog koraka nazad ka šumi ponovo je pogledala u dlan, lješnici, razmišljala je da ih odnese kući, međutim, vratila se izvoru, potražila pločasti kamen, i sve ih ostavila. Zahvalila se kako su je učili nevidljivim stanovnicima izvora sa molbom za pomoć. Željela je kući.

Magla se spustila na stabla. Ukoračila je u gustu bjelinu poput slijepca pružajući ruke u praznini tražeći čvrst oslonac. Spotakla se. Pada. Da li se ponor otvorio pod njom? Trgla se, kroz trepavice je svjetlo dopiralo do njenih dubina.

Pogled joj je ponovo bio bistar. Sporo se uspravljala u krevetu. Sjaj mjesečine je blijedilo i jutro je preuzimalo prevlast. Na drugoj strani kreveta on je mirno spavao. Spavaćica joj je bila čista i suva, ruke tople, samo je kroz otvoren prozor ulazio hladan miris planinskog jutra.

Sanjala je.

Odgurnula je teške jorgane sa sebe, izvukla se iz kreveta i sjela na ivicu, pletenica vezana trakicom joj se uredno slila niz leđa. Malo stopalo je polako spuštala na drveni pod znajući da će se od hladnog dodira prebrzo razbuditi. Pri dodru sa ravnom podlogom osjetila je da je zgazila na nešto oblo, pomjerila je nogu i sagnula se u potrazi.

U sitnom i blijedom dlanu pod prvim zracima sunca jasno se mogao vidjeti lješnik.

Facebook promocija veze

Listaš internet i ne možeš da ne primjetiš sva ta nasmijana lica, te vesele i zadovoljne parove na slikama i da ne pomisliš: „ Kakva sreća!“

On nasmijan prešao tridesetu, do sada nije imao djevojku, jer nijedna nije bila dovoljno dobra, od skora dobro zarađuje, pa su odjednom sve prema njemu postale dobre i njegovo mišljenje se sa skladu sa tim naglo promjenilo, sada su sve super. Poziraju. Ona dovoljno gola za magazin za odrasle, mlada, ali ispod oka vrlo zrelo prati oko aparata. Dobar ulov , pametna djevojčica. Aparat je kliknuo i oni su na facebook zidu. Odlično odigrano. Jedan klik i veza je javna, društveno odobrena mnogim lajkovima.

Na sledećoj mladi bračni par. Ona još uvijek klinka, on ne baš tako mlad, zagrljeni sa djecom u krupnom kadru. Fotografisanje sa porodičnih ručkova, slava i svadbi, kraj mnogih religijskih objekata, a slučajno znam da je u periodu dok žena nije mogla ostati trudna, skoro dvije godine, posjećivao, nekada i svakodnevno, drugu. Sjedite u kafeu i prijateljica vam priča kako je dolazio i kada, šta je govorio gdje ide i kada se vraća, na koji način je krio njen miris. Priča mi kako je volio, koliko se topio u njenim rukama i sa kojom težinom je odlazio kući. Kao većina preljubnika ostao je u braku, čist, fin i voljen domaćin i muž, zakopavši i osjećanja i bjegove iz braka kao pseto omiljenu kost. Primirio se i ćuti. Jedna veza i mnoga jutra i večeri ostadoše u sjenci, a lajkovi pljušte nad fotografijama sretne porodice. Do sledećeg bijega.

Još jedan zagrljaj, ozareni na skijanju, jer on to može da priušti, topi se godinama na brodu, ona podiže djecu, prava domaćica, idila na kojoj svi zavide. Na fotografijama restorani, prijatelji, svadbe i slave kao stereotip i pokazatelj druženja i pune trpeze, ne putuje se mnogo, njemu je puta preko glave, ode se na zimovanje i ponekad u veliki grad. Fotografišu se tako da se vidi i dvospratnica. Gradilo se. Povremeno joj stižu poruke na koje krijući odgovara, neko je nestrpljiv. Supruga su zvali i skoro svakog dana treba da otputuje na posao. Neko će se noću uvlačiti u bračnu postelju dok djeca i komšiluk spavaju. Neko uvijek nešto vidi , nešto zna, svi ćute. Zagrljeni na facebook zidu, pred polazak na višemjesečno odustvo, dobijaju lajkove.

Ona odlazi često poslom u drugi grad, tamo ga je upoznala. Romansa je brzo planula, zajedno su izlazili, šetali, odlazili na izlete i po malo putovali. Promocija na internetu nije joj značila. Svojim ponašanjem joj je dao do znanja da ne znači ni njemu. Neka žena joj se povremeno javljala, negodovala, on je tvrdio da nema ništa sa njom. Uskoro je pala i prosidba. Zbog okolnosti koje im trenutno nisu išle na ruku ona je odbila. Uskoro na njegovom facebook profilu pojavljuje se on sa onom istom koja je negodovala, oni kao par, prijavljeni zajedno na facebook nalogu očekujući potvrdu veze u modernom društveno prihvatljivom obliku. Padaju lajkovi sa jedne strane, padaju suze sa druge i pitanje da li bi nešto bilo drugačije da je vezu koju su imali javno objavila na internetu?

Često se prepiremo da li je facebook realan život i da li pojavljivanje parova označava realnost, tvrdim da ne označava punu realnost, ali osoba koju postavite na svoj zid čak i ako vam nije prioritet, u očima drugih postaje vaša validna druga polovina.

Nakon sedam godina poznanstva imamo oko šestosedamdeset zajedničkih fotografija, ali ne na facebooku. Kad smo se upoznali nije mi bilo zgodno da ih objavljujem, kasnije, kad su stvari postale ozbiljnije, tebi nije bilo u interesu da ih objavljujemo, planirao si u vrijeme kad smo se najbolje slagali da iskoračiš. Godine su prolazile, na svim slikama smo sretni i lijepo nam je kad smo zajedno. Na tvom profilu ne postojim, na mom profilu ne postojiš. U danas jedinoj priznatoj formi veze na facebooku mi nikada nismo bili zajedno. Da li je to realnost? Vidim na tvom zidu u kafiću naslonjen si na neku slučajnu prolaznicu kroz tvoj život sa zavidnim atributima. Sedam godina odjednom se stidi svog postojanja, pred jednom vezom koja će trajati samo noć. Zapitam se da li su stvarne sve one noći i sva ona jutra u kojima smo se budili u zagrljaju, ili su stvarni svi ovi lajkovi odobravanja koji se nižu veličajući jedno površno i prolazno poznanstvo?

Primjera ima u nedogled, svi imamo po jedan ili svi živimo po neki, nekada su i varani i prevareni imali isti status i iste šanse, u svojoj skrivenosti jednako bolovali voljenja i nevoljenja, nadali se i očekivali. Često sretni u neznanju provodili živote.

Danas se iluzija predstavlja kao stvarnost i mnogi voljeni su skriveni, a mnogi nevoljeni postavljeni u prvi plani iz inata, ili iz potrebe da se nahrani ego, ili iz čiste društvene prihvatljivosti, tako su se šanse za normalne veze umanjile, tišine su sve veće , a distance sve nepremostivije.

Facebook stvarnost kao iluzija relanosti.

Autostopom kroz jedan život

Na glavnom sam putu i vozim brzo, pred mojim pogledom prostire se drum.

Krajem oka pratim pješake, bandere, drveće i poneku sitnu životinju, u daljini autobus koji kreće sporo. Sustižem ga. Na cesti par autostopera neobičnim izgledom upadaju u oči, visoki istrčava na ulicu i započinje neravnopravnu trku za autobusom, odustaje. Dredovi koji se vijore za njim i slojevita odjeća, već sa leđa ga čine čudnom pojavom. Pomisao da su u autobusu zaboravili tašnu tjera me da se zaustavim i ponudim pomoć .

Otvaram prozor i obraćam se na engleskom, očigledno je stranac, zbunjen mojim zaustavljanjem i činjenicom da sam žena, zatečen pitanjem, ali „ Help“ svako razumije, klima glavom potvrđujući da su u problemu. Ne sjeda u auto već se vraća u trku do druga. Na otvorenom sam putu, kako su njihove stvari daleko nemam drugog izbora nego se rikvercom vratim do njih, zaustavljenoj na pogrešnom mjestu drugi vozači sviraju i negoduju. Dječak jamajkanskog izgleda pomjera sjedište i na zadnje stavlja limene konge, malu futrolu za ukelele, drugi otvara gepek u koji gura ranac, ne stižem da ispratim ukrcaj, u automobil uskače žuti pas.

Družina kreće.

Nasmijani su, mladi, crni kao ugarak, procjenjujem da su možda sa Bliskog Istoka. Žale se, umorni su,  vruće im je, stopiraju dugo niko im ne staje zato su neuspješno pokušali sa autobusom, a trk koji sam vidjela bio je sprint molbe, nemoći i očaja.

Ne vozim ih daleko i blizu sam odredištu, objašnjavaju da idu za Dubrovnik, mole me da ih ostavim na prvoj autobuskoj ili benziskoj stanici, tih pet minuta vožnje koliko ću ih voziti čini mi se ništa u odnosu na količinu nade u njihovim očima.

Razgovor se otvara. Zapitkuju me za porijeklo i značenje pera zataknutih za retrovizor, objašnjavam da ih često nalazim, sporazumjevamo oko naziva ptica, putnik sa neobičnom frizurom sa zadnjeg sjedišta podiže svoj dred u koje je upleteno pero slično sokolovom, a onda mi pokazuje na ruci tetovažu perja i skoro uglas izgovaramo „ Feather people“ ( Ljudi perija ). Sada se svi smijemo.

Strijelica koja pokazuje nivo goriva, prošla je kritično crvenilo rezerve i već se zalijepila za alarmantnu bijelu crtu kraja mogućnosti, stići ću do grada. Dopada im se zaliv, razgovaramo o prednostima i lošim stranama života u njemu, jednostavno produžujem. Razgovor se žučno nastavlja o više tema istovremeno.

Sreli su se prije četri dana u Grčkoj i od tada putuju zajedno, naprijed sjedi mladić sa plavim očima i vedrim osmjehom, on je iz Barselone, pozadi sa perom u kosi putnik iz Italije, zaputili su se u Veneciju. Kroz šalu i par riječi na italijanskom pričam kako je zaliv bio dugo pod venecijanskom upravom, održavši stoperima mali čas istorije. Radujemo se jer imamo nešto zajedničko, komadić istorije nas vezuje. Za ljude istodobno zaključujemo da su dobri. Na putovanju sreću samo dobre ljude, jer samo takvi staju stoperima, tvrde iz iskustva i opet smjeh.

Razgovaramo o djeci, o školi, o obrazovanju, o putovanjima i putnoj inteligenciji, vedri su, mnogo pitaju, ne stižem da im postavim pitanje od mora upitnika koje iz njih izvire. Plavoki ima dvadeset i četri godine, mladić sa dredovima dvadeset i šest, misle da su odrasli i zreli, u odnosu na mene koja nikada nisam putovala vjerovatno i jesu u mnogim stvarima. Ne mirišu prijatno, ali se iz te neobične i meni svakako nepoznate mješavine može naslutiti da nose prašinu sa mnogih dalekih puteva. Radovi na ulici nas na kratko zaustavljaju, rukom iza svog sjedišta dodirujem psa na kog sam zaboravila, miran je, zbog njega nekada neće da ih prime.

Ohrabruju me da obavezno putujem, ohrabruju me da mjenjam grad, ljude, posao, ohrabruju me u namjeri da promjenim život, zadovoljni su načinom na koji razmišljam, na trenutke se uloge mjenjaju i više se ne zna ko je stariji i ko daje podršku i savjete onom drugom.

 Traže imena naših poznatih pisaca „ One for novel, one for poetry“ ( jednog za prozu i jednog za poeziju ), na glavu mi se obrušava sva naša književnost, preporučujem Crnjanskog, s objašnjenjem da će kod njega naći i poeziju i prozu, još jednog, insistiraju, prebiram po glavi, Pavić, dodajem da je on moderniji pisac. Borimo se sa spelovanjem, zaustavljena u koloni na koljenu ispisujem imena. Ne mogu da ih izgovore, pitaju me za moje, iz trećeg pokušaja stigli smo do Olive, naravno masline i maslinovo ulje, sad se već razumijemo.

Odredište je blizu nadam se samo da će biti dovoljno goriva do prve benziske u povratku. Ostavljam ih na proširenju autobuske stanice, zahvaljuju se, veseli, zadovoljni, ozareni, umjesto dva vozila sam ih petnestak kilometara, zaista ništa u odnosu na njihovo putovanje, ali oni su nasmijani i zahvalni. Izlazi suvozač, za njim iskače pas, dječak sa dredovima sa zadnjeg sjedišta naslanja se prema meni i otvara dlan.

Na dlanu malo srebrno pero. „ For you“, objašnjava mi da je to poklon za mene. Gledam ga prljavog, crnog, očiju velikih, sa jednim rancem , psom i malim bubnjem, nema ništa, sa sebe skida privjesak da bi ga meni poklonio. Zahvalan. Oči mu se smiju. Zubi blješte na licu preplanulom od sunca. Feather people ( ljudi perja)

Uzimam poklon i zatečena sam, izgovaram: „ Hvala", mada, sad više nisam sigurna ni da su me razumjeli, suze osjećam u očima, prekoravam ga kroz osmjeh da me rasplakao, govori mi tiho tješeći me :„ Don't cry lady“ ( Ne plači gospođo) .

Pažljivo spremam srebrno pero u mali džep farmerica, da ga ne izgubim, ostavljam ih na stanici i auto kreće. Boli me srce, boli me duša od tog iskrenog gesta.

Nečija divna djeca. Njihove majke zabrinute u dalekim državama. Nisam ih pitala za imena, žao mi je što sam zaboravila. Život je dug, možda će priča nekada doputovati do njih, autostopom kroz neko neizvodljivo putovanje. U glavi mi zvone njihove poslednje riječi: „ Fine lady“, a meni oni liče na dva mala prašnjava anđela slučajno upala u moj ovozemaljski život.

Osjećam samo zahvalnost.

Kod kuće srebrno pero stavljam na trakicu i spremam na počasno mjesto kao dokaz dobra i vjere u one koji u grudima namjesto srca nose cijeli svijet.

Čija si ti mačka?

Sjedim i gledam je. Fino odgojena dama. Uredna. Elegantno, ali vidno našminkana. Jede polako. Zna da koristi escajg. Sjedi uspravno. U svojoj sam zavaljena u pozi između pijanca i mačke skoro da se prelivam preko oboda stolice, gledam u svoju kafu, potom u njene patike.

Obučena je po posljednoj modi, moje pantalone kupljene prije pet godina na rasprodaji, njene bijele patike tek izvađene iz kutije blistaju. Na meni duboke motoraške čizme koje plaču za prašinom.

Krotka, uzorna, vaspitana da misli, ali i da ćuti, da bude prva, ali i da se u slučaju potrebe pomiri sa tim da je druga žena.

Vaspitana nisam loše, ali sam učena da budem svoja, prva i sebi i drugima.

Liči mi na Džeki Kenedi ili na Grejs Keli, žene potekle iz porodica koje su bile rasadnici djevojaka sa obrazovanjem i kulturnim renomeom koje će kasnije postajati, više po izboru društvenog sistema nego ličnog, žene ili ljubavnice velikih političara i presjednika, naučene ili naručene da budu podrška, iako upečatljive, najčešće samo sjenke i marionete svojih gospodara.

O svojoj slobodi razmišljam često. Nije vezana ni za partnera, ni za porodicu. Sloboda je stanje svijesti dobijeno rođenjem i usvojeno vaspitanjem.

Gledam je i pitam se da li joj zavidim?

Koliki radijus kretanja joj je dozvoljen s obzirom kome pripada?

Ne skida osmjeh sa lica prvih pola sata i razmišljam kako je ipak zadovoljna, nakon sat grimasa osmjeha i dalje blokirana na licu i pomišljam da je dopingovana, nakon sat i po uviđam da je osmjeh dio odjeće koji navuče izjutra uz cipele i nosi ga kao igrači kulturnoumjetničkog društva sve dok je na bini i sve dok kolo traje.

 Sa društvom sam i u zavisnosti o čemu razgovaramo smjeh i tuga, ponos i razočarenje bojaju nam lica sad u rumena, sad u obješena i duga.

Uredno nalakirani nokti, ne predugi , pažljivo odabrane dužine i boje, ove ždrebice, upadaju u oči dok pomjera pramen kose koja se već duže vrijeme, tačnije od kad sjedi, nije pomjerila ni za loknu, ni lijevo, ni desno. Boja kose isto pažljivo izabrana uredna i nenapadna.

Baš prije dva mjeseca sam odlučila da se ne farbam iz meni samo poznatih razloga, a možda ni meni, sijedi pramenovi kose izbijaju poput gerilaca. Rano sam počela da sijedim još u srednjoj, valjda mi iz divljih krda i ne znamo drugačije nego mimo drugih.

Da li bih se mjenjala sa njom?

Da li želim biti na njenom mjestu?

Zaista je lijepa. Primjećuje da je gledam. Spušta oči kao da je gleda muškarac. U meni ne vidi ni rivala, ni zavist, samo radoznalog posmatrača. Nisam prijetnja njenom tronu, načinu života, stilu. Za nju ne postoje ljudi kao ja. Samo za nas, obične, postoje te osobe nedodirljive čije živote mislimo da bi smo željeli da živimo.

Prošlo je već dva sata. Nije promjenila ni osmjeh, ni pozu. Nakon jela se nije zavalila u stolicu. Pažljivo je pomazila mačku, nije je podigla na stolicu ili pustila da joj skoči u krilo. Sad me već malo podsjeća na robota. Striktne norme ponašanja. Možda je sretna, za nju drugi život ne postoji? Zna se čija je mačka i mi ostale, ulične mačke, možemo samo da lutamo po gradu dok ona zaključana sjedi na vrhu kule u srebro i zlato okovana.

Ne bih se mjenjala sa njom, ali rado bih je odvukla od tog stola, sjela u auto, otvorila prozor, odvrnula muziku i pustila vjetar da joj rasčupa tu urednu frizuru samo u želji da umjesto ove ružne fleke koja sada već naružuje lice, a u početku ličila na osmjeh, sada podsjeća na bolnu grimasu, čujem smijeh.

Odvela bih je na plažu gdje se sitni pjesak uvlači u papuče i peškire i danima škripi pod nogama u kadi i na parketu.

Da li je ikada bila djete? Pala sa bicikla, izgulila koljena na rošulama, skakala sa mola pa se isjekla na školjke?

Da li se ikada igrala traže oko tek ofarbane barke potopljene u more pa se kući vratila na pruge, zelene i plave, koje je majka dugo skidala razređivačem, pekao je kožu i ostavljao crven trag, a kupaći je morao da se baci?

Tako mi divlje mačke rastemo, mi koje nećemo biti prve dame, niti elegantne gospođe, ali ćemo biti slobodne da biramo same svoje dobre i loše dane. Biraćemo osmjehe kad god želimo i koje mi želimo, samo sebi obećane.

Iz dosluha sa svitanjem

„A tvoje poimanje Boga?“, zapitao je i ja sam zanijemila, za trenutak zastala, bijela svjetlost ljubavi me obasjala i ja sam u nju zadovoljna potonula, sretna. Riječi nisam imala.

Zašto ne znam da iskažem nešto što me tako sveobuhvatno prožima? Ne znam ni da iskažem, ni da pokažem. Slave ne slavim, u crkvu virim tek ponekad uglavnom ako je prazna, u slučaju da je pusta stanem zadivljeno pred ikonostas ili hitnem pogled ka kupoli i tamo nestanem zakovana za nebesa. Oblije me svjetlo sreće i zadovoljstva, ruke u mislima dižem ka ljepoti i ponovo zanijemim.

O njemu, Svevišnjem, ne umijem da govorim. Svaka riječ pretvara se u njegovu tišinu, a svaki oblik usana koji napravim u njegovu riječ koju samo on smije da izgovori.

O njemu umijem divno da ćutim, dugo , s ljubavlju i potpunim predavanjem. Naslonim se podlakticom na stol, glavu ulegnem u udubinu dlana i u tišini se radujem. Okupana svjetlošću postojanja, zadovoljna i voljena tišinom dozivam svijetlo da mu još jednom kažem koliko ga volim.

Da iskažem ne umijem. Prigodnim praznicima se pri dolasku sveštenika sklanjam u sporedne prostorije gdje duboko udišem miris tamjana i radujem se. Ne umijem ni jelo da pripravim, ni pogaču po običaju da ispečem, umijem samo da volim daleko sklonjena od očiju onih koji znaju.

Ponekad u hramu upalim svijeću, ne znam ni za koga koju gdje da postavim, mrtvi, živi, svi smo jednaki u kraljevstvu njegovom i svi jednako vođeni i voljeni. Na ramenu osjetim ruku moje bake, učila me kako ga voljeti, a ovaj obred nikada zajedno nismo izvele, jer on je svuda u nama, u njima i u svakom od nas.

Ponekad u samoći doma upalim kandilo pa se molim u pustinjačkom maniru, usamljena, okupana svjetlošću i blaženstvom koje mi nudi. Čuje me znam, osmjehuje i stavlja na moju glavu svoj dlan, umjesto težinu njegove ruke osjećam lakoću sopstvenog bitisanja , zaklopim oči i volim sretna.

Možda ne znam kako se poštuje i preispitam se nad takvim stavom, ali umijem da volim iznova, kontinuirano, sveobuhvatno, svevremenski, iako društveno neprihvatljivo.

Lako ga je voljeti kad stanuje u dubini mog srca, kao mala ptica topla i krhka grije moje unutarnje blaženstvo na smjenu, sad beskrajno opojnim cvrkutom koji prožima dušu i tjelo, uzdiže treptaj do trenutka posljednje izdržljivosti vibracije, a već u sledećem utihne i dugim,toplim talasima ispunjava duh i bijedno tjelo, vozilo ponuđeno da isprati ovu dušu do kraja zemaljskog života gdje ćemo na povratku kući biti ponovo i potpuno predati njemu.

Kako da te ne volim da si svaki dah koji udahnem, koji mi daje život i snagu da maštam o tebi i kad si svaki dah koji napusti moju toplinu i putem zaputuje preko dolina iznova te tražeći i na drugim mjestima?

Voljeti te lako, jer ti si ja, ti si sveobuhvatnost svepostojanja, ti si obris mojih najvećih nadanja , ti si stremljenje ka dubinama i daljinama, ti si samodovoljnost i sveprisutnost, a ja sam tu zbog tebe, postojim da bih te voljela dok ponovo ne postanem svjetlo ponosno putujući ka tebi kao izvoru.