Ja sam laž

Moraš me voljeti kad sam ovako lijepa, svako moje lice ti prija i svaka moja izgovorena riječ te ozari. Stanujem u svakom srcu i u svakoj glavi. Plitka sam i rado željena.

Ma pusti istinu sada, umišljena je i gorda, sa njom se nije lako družiti, tvoju pogrešnu riječ će analizirati i tvoju lošu frizuru rado prokomentarisati. Ja sam ona koja će ti biti najbolja prijateljica. Stanujem u svakom filteru i na svakom Instagram profilu. Moje je lice svake žene nezadovoljne sobom, moje su oblasti one u kojima vlada nesigurnost i potreba za dokazivanjem.

Pusti istinu da se pravi važna, lako je njoj, nije izgovorena često, vole je rijetki, iako je vole mnogo, vrlo je poštovana u određenim krugovima, oni koji je poštuju klanjaju joj se kao božanstvu. Ja sam ta koja mora da se trudi i govori mnogo, da se raskalašno pokriva slojevima besmisla, da vas obmanjuje, ja sam ta koja vam se ulaguje.

Mene voli većina. Stanujem u vašim Facebook nalozima, vladam vašim razgovorima za posao,  prava sam diva kad su upoznavanja u pitanju. Prvi sastanci su moje idealno stanište. Prosipam se u najljepšim bojama i oči punim šarenilom iluzije.

Ta prokleta istina će se pojaviti kad tad, upada u kadar potpuno nezvana, razbacuje se nekim činjenicama koje su nevažne, bar ne za većinu ibolje bi bilo da ostanu skrivene, često se predstavi kao loša šala, potpuno mi obori kredibilitet, sreća što joj mnogi ne vjeruju čak ni kada je potpuno ogoljena u svojoj ružnoći.

Ta istina je potpuno zla, ruši mnoge sretne brakove samo zbog nekih sitnih nevjerstava, raskida mnoge poslovne saradnje, samo zbog nekog skrivenog novca na lažnim računima, te nevažne ljubavnice, utaje poreza, političke saradnje sa suprnicima, a tek predstavljanje rata u medijima, ma same sitnice, kažem vam, ja znam sve o tome, ja sam Laž.

Sve dok vjeruješ u mene bićes sretan, uljuljkaću te u kolijevku lažne polularnosti, lažne samozadovoljnosti i vjere u sebe. Sa Egom sam u najboljim odnosima. Haramo najviše medijima i internet stranicama, svi žive po našim pravilima i čine sve da nam pomognu da se još više raširimo našu riječ.

Toj istini ništa nemojte vjerovati, uz nju ni vi niste dovoljno lijepi, niste dovoljno bogati, niste dovoljno pametni, ukradite tuđi citat, upotrebite najbolji filter, fotografišite restoran slučajno u prolazu jedne večeri pa ga tagujte iz dana u dan jer vi nigdje drugo ne ručavate i večerate samo po restoranima.

Nećemo pričati o ratovima i gladnima, o globalnom otopljavanju, ni o nestanku izvora vode, obavezno gledajte emisije o glupostima i instant polularnosti potpuno plitkih ljudi nikakvih kvaliteta. Ja ću vas naučiti kako da budete površni i kako da vjerujete samo u nevažno. Kraljica sam svih obmana.

Potegneš li za istinom zakoračićeš putem bez povratka.

Ja sam ta koja je dobra, ja ću te sačekati na svakom raskršću, uvijek možeš da mi se vratiš i zakopaš sa par slatkih laži svaku istinu u plitak grob. Jeste da će kiša spoznaje brzo sprati sa nje moje naslage i životinje razotkrivanja ubrzo razvlačiti njene komade kroz žbunje sumnji, ali ja ću biti tu da na svaku istinu bacim u oči šaku svoje prašine, ako ti tako želiš, jer ja sam Laž, baš ono što ti treba.

Grot i leptirica ( Hotel ogledala 7 )

Njeno je tjelo ostalo u pećini, a njena suština je prešla u ljudski realm ovog jutra. Iznenadilo je da je u šumskoj dimenziji jutro, a prolaskom kroz portal ušla je u veče.

Onog momenta kad je čovjek legao u svoj krevet, odlučivši se za iskustvo ovog novog sna koji je dobro platio, suština se prosula u etar i poput izmaglice odlutala kroz prozor.

Negdje u pećini odvijala se ritualna radnja.

Udahnula je i polako duvala u leptiricu, prvo je gubila oblik , potom se pretvarala u sjenu, a zatim nestala, u drugoj dimenziji u osamljenom parku oblikovala se pod jednim drvetom, sva od prašine sazdana, sitna, crnokosa. Oči je imala krupne i plašljive, dok se preoblikovala kratka haljinica svilenkasta i blijeda spuštala se niz njeno krhko tjelo.

Tako neupadljiva potražila je izvor svojih težnji, kao i svaka leptirica od svjetiljke do svjetljke duž gradskih ulica, nekako znajući unutar sebe i od želje da ga nađe i sama stvorena, lako je otkrila njegovo boravište.

Ništa joj nije ličilo na šumu u kojoj je stvorena, a opet, nekako su joj poznati bili putevi i staze kojima je kročila svojim sitnim, bojažljivim koracim, uz zidove, ispod svjetljki, izmaglica noći je podsjećala na neke rane magle i mjesečev sjaj, ali nikako nije moglo biti isto. Nije se bojala, svjesna svog kratkog života, ali svoje ozbiljne uloge koja joj je dodjeljena.

Ne poznajući pravila ponašanja, niti obraćajući pažnju na svoj novi oblik, našavši Grota kako drijema, sjela je uz njeovo uzglavlje. Trebalo je da ga prati iz daleka, ali želja da ga nađe od koje je stvorena vukla je ka njemu i kroz otvoren prozor je natjerala da uskoči u sobu.

Ima neka sjećanja, utisnuta možda da bi ga lakše našla ili prepoznala,koja nosi iz šume, sve joj je poznato, sjeća se njegovih jurnjava kroz visoke trave zavičaja, sjeća se i njegovog starog oblika, a opet i ovdje se osjeća kao kod kuće, tu, uz njega.

Probudio ga je osjećaj da u sobi može da namiriše još nečije prisustvo. Bio je siguran da je u pitanju neka sitna buba, mozda noćni leptir, ništa veće od ptice, disalo je tiho, skoro nečujno i spavalo na njegovom uzglavlju. Prozor je ostao otvoren i jutro ga je dočekalo resko, nije mu bilo hladno, ali je miris mora i rane jutarnje morske vlage šarao po zidovima i njegovim dahom.

Ustao je i protljao oči, zaljuljao se u nevjerici ugledavši mlado sitno lice kako drijema na sopstvenoj ruci, tako bilzu mjesta gdje se njegova glava prije par sekundi nalazila. Kako je nije čuo, kako je nije osjetio, ko bi ona mogla biti, zasto mu se čini da prepoznaje majčin miris na njoj?

Krenuo je rukom da je dodirne, da je prodrma iz tankog sna u koji je utonula. Stavio je svoj široki dlan na njenu krhku mišku i trgnuo se, na ruci mu je ostao prah, a na njenoj koži tamna mrlja tamo gdje su se dodirnuli.

 Otvorila je oči, bilo je i straha, ali više straha od uhvaćenosti na pogrešnom mjestu nego straha od njega. Sjetila se, morala ga je pratiti iz daljine, a ne prići ovako blizu, kako sada da mu objasni ko je, kako sadaobjasniti šta je majka od nje htjela, osjećaj da sve radi pogrešno učinio je da duboko uzdahe i potpuno potone onako sitna u svoju malu prozračnu haljinicu.

U prepoznavanju i pomješanim osjećanjima oboje su se sjetili samo jedne stavke koju oboje znaju o njoj. Ona živi samo jedan dan.

Grot i leptirica ( Hotel ogledala 6 )

Pogurena, ni stara, ni mlada vukla se po obližnjem šumarku, onom istom koji se mogao vidjeti sa ulaza u pećinu, nikada nije odlazila daleko. Grot je sada bio sa druge strane dimenzijskog procjepa i do njega nije mogla doseći.  Grane su sezale nisko i mnoge bi joj rasčešljavale kosu dok se povijala da ih izbjegne. Izgledalo je kao da se takmiče koja će se dublje zavući u te sjede vlasi ili koja će se zamrsiti u njima i ostati poput zalutale šnale.

Vraćala se prema pećini, haljine nekada nove sada od mnogih pranja zaboravljenih boja vukle su se za njom kroz šaš. U drugoj dimenziji bi ovo možda bila jesen, ovdje godišnja doba nisu postojala. Dani su nekada bili vreli, noći već sjutradan ledne, snijeg se topio za dan, a vjetrovi raznosili uvelo lišće tokom cijele godine.

Prišla je blizu vatri koja se ljuljala na promaji i ubacila baš one grane koje su joj se zamrsile u kosu, otkinula je pažljivo jednu po jednu i sada ih je bacala u vatru uz pucketav zvuk. Dok su one dogorijevale i pravile žar pažljivo je pravila krug od hrastovog lišća dovoljno velik da može komotno da sjedne u njega, djelovao je poput prstena žute čipke. Ukoračila je u taj prsten i sjela u sredinu, haljine su se prosule oko nje dodirujući unutarnji obod kruga.

Zamislila se nad pomisli kako ovo da izvede. U glavi je prelistavala stare knjige, prisjećala se nekih ranijih obreda, ali nista nije bilo toliko jako da prodre na drugu stranu osim njene želje da ga kontaktira. Stavila je ruku na grudi i šaputanje je počelo . „ Za putovanje. Za novo nadanje. Za male stope . Za velike želje. Za izgubljene . Za uplašene. „ Kažiprstom je pritiskala jedno mjesto na grudima, sa tog mjesta mala sjenka zmijolikog dima počela se uvijati oko kažiprsta, kad bi se namotala na prst, ona bi ga odvojila od grudi i uperila u tavanicu, dim bi se prometnuo u noćnu leptiricu i ostao da lebdi u njenoj blizini dok je ona nastavila da baja. „ Za duge noći. Za poznate oči. Za nova viđenja. Za riječi neke. Za tuge daleke. Za susrete neke.“

Jednu za drugom, ispuštala je u vis leptirice, sada ih je već bio cio roj. Možda da neku pošalje na kraj šume,  bilo bi dobro čuti o čemu Savjet staraca razglaba ovih dana,  onu od povjerenja, jedna bi trebala biti poslata u Hotel ogledala izvidjeti stanje portala, radoznalu, jednu poslati šumskim vilama, umiljatu, jednu planinskom čoporu, ratobornu, ostala je samo ona stvorena od želje da ponovo vidi Grota.

Ispružila je ruku, leptirica joj je sletjela na dlan.

Mnogi su kod nje dolazili po snove, kupovali su ih za sebe stanovnici šume, neki iz ljudskog realma dolazeći povremeno do njene pećine, bilo je tu i trgovaca snovima koji su ih prenosili u neuglednim tašnama , često su bili prerušeni u umorne starice ili djecu, trgovina snovima je bila vrlo unosan posao ovih dana, a pravila stroga. Među njima bilo je i snokradica, onih koji nisu željeli da plate, ali bi se lako okoristili tuđom nepažnjom ili neznanjem.

Uzela je jednu od tegli iz police, tegla je već bila puna pijeska , magle i suvog lišća, u oskudnom prostoru tegle i dio leptirice onaj suštinski je našao svoje mjesto. Kupac posebno iz ljudskog svijeta dolazi po ovaj san, vrlo mu je važan i dobro će ga platiti, odlična šansa da leptirica prođe kroz portal lako i neopaženo.

Za njega prenijeti teglu kroz portal nije bilo posebno iskustvo, radio je to mnogo puta do sada, ono što nije znao je da ovaj put nosi mnogo dragocjeniji teret.

Za leptiricu je iskustvo bilo potpuno drugačije.

Nisam superbaka

Danas kad nas sa svih TV programa i internet stranica kljukaju superbakama koje u kasnim godinama izgledaju kao manekenke zaboravljamo da je to samo šačica žena u odnosu na cjelu planetu koju naseljavamo. Pogledamo oko sebe, upoređujemo se sa vršnjakinjama, gledamo ko je više propao na večeri dvadeset, a ko na trideset godina mature.

Pored svakog izloga se ogledamo, noge se drže i dalje lažu da imamo trideset, sa tijelom vodimo uspješno bitku dobro laže da nam je četrdeset, ni ne znamo više koje smo fitnese, teretane i joge platili da bi ga očuvali, ne idemo pod nož, pogledamo se u ogledalo i istina nas zapljusne u lice. Nismo više mladi.

Nema više tog pudera koji može pokriti bore i sakriti podočnjake, ako ga stavimo previše ličimo na plastične lutke, ivice pudera se vide do ušiju ili na vratu, vrat krijemo ešarpom , osmjehujemo se rijetko svojim, a sve češće porcelanskim osmjehom. Govorimo sebi da ćemo ostariti dostojanstveno, a onda krijući od nas samih čitamo tekstove o žlatnim nitima i kubicima botoksa.

Novo doba nas forsira da se nadmećemo sa mnogo mlađima, vjerujemo da smo uspjeli, jer se neki tek sazreo muškarac okreće za nama, zaboravljamo da njega vuku nagoni, a ne naš zanosan izgled koji više nije tako zanosan. Podsjećamo na ruže koje se bore za dah u vazi, a prve latice su već spremne za pad.

Zaboravljamo da uživamo u djeci koja rastu, svojoj djeci, zaboravljamo da su naše ćerke sada stasale, da je vrijeme da se povučemo sa scene i ostavimo prostora za njih. Njima ne trebamo kao konkurencija, ne smijemo dozvoliti da osjećaju kako se takmiče sa nama, moramo im biti podrška i uzor.

Vrijeme je da se one iscjepane i preuske farmerice ipak sklone sa strane, zaista bolje izgledamo u umjerenijim odjevnim kombinacijama, prošvercovaćemo još poneke pantalone, ali tjelo se mjenja i oblici više nisu isti.

Kupila si novi veš, jedva si izdvojila od plate za njega, probala si ga i zaista ti je tačan, tvoj broj i dobro ti stoji, ushićena ga donosiš kući i probaš ponovo. Ruke nisu više jedre, grudi su usahle u borbi za što manje kilograma, butine gube bitku.

Umorna od dugotranje borbe poželiš da odustaneš, da prestaneš da se farbaš, da počneš da jedeš sve što voliš, da dan provedeš bez treninga i umora, sjetiš se svoje bake koja se sporo vukla po kući, nije bila mnogo starija od tebe sada i pitaš se kako da odustaneš nakon ovoliko truda? A godine se vide.

Razmisljaš o nekim očima koje su ti mnogo značile i bojiš se susreta. Da li će primjetiti nove bore, da li će primjetiti usahle obraze? Nadaš se da ga nećeš sresti, pa i ako nazove odbijaš susret, bolje da te pamti onakvu kakva si bila, imaš osjećaj da umireš za sebe i za sreću.

Vodiš djecu redovno u obilazak kozmetičkih radnji, velike su, biraju za sebe sitnice koje diktira mladost, dođete kući i ona ti kaže :“ Majko, danas sam prvi put vidjela da stariš.“ Ne znaš da li da se onesvjestiš ili ti se učinilo da ti se tlo ljulja pod nogama. Ona primjećuje tvoj užas i pokušava da ispravi izrečenu istinu.

U kupatilu se dugo gledaš u ogledalu, namještaš najljepši osmjeh i najzavodljiviji pogled, ali onog momenta kad gluma prestane svjetla na pozornici iluzije se gase, iz ogledala te gleda žena koja je umorna od borbe za poziciju, umorna da bude mlada, poželjna, u trendu. Želi samo da ostara dostojanstveno u skladu sa godinama.

Skidaš šminku, umivaš se, stavljaš noćnu kremu. Paziš da se ne isprlja jastuk i da se krema ne ulijepi u kosu. Ležiš na leđima, stavljaš ruku na stomak, malo sala koje se može skinuti do ljeta, rukom opipavaš butine, još koju godinu noge neće propasti. Tjeraš sebe na san.

Jutro stiže u trenu. Ona umorna žena koja te sinoć gledala iz ogledala izgleda koju godinu bolje, dovoljno da ti izmami osmjeh i volju za šminkanjem. Biraš najbolju haljinu, glancaš cipele da se sjaje, biraš prsten koji voliš i rukavice, ešarpa će pokriti vrat, sjede se ne vide mnogo sjutra ćeš se ofarbati, farba čeka u kupatilu. U hodniku pred velikim ogledalom okrećeš se par puta oko sopstvene ose.

Još uvijek vjeruješ u sebe, još uvjek kradeš godine, ne lažeš sebe, ali ova igra te pokreće, danas nije dan u kom ćeš odustati.

Kroz glavu ti prolaze riječi koje je doktorica uputila tvojoj kumi nakon operacije štitne žlijezde:“ Od danas, svakog jutra kad uđeš u kupatilo i pogledaš se u ogledalo reci sebi „Dobro jutro ljepotice!“

Pa, dobro jutro ljepotice i nije još vrijeme da odustaneš.

Fragmenti tvojih boja

Poput leptira koji se zaletio na prozorsko staklo pa u naglom udaru pri istom ošamućen ostavio trag krilinske prašine za sobom, tako i ja ostavih svoj dah prelivajući se preko svojih boja u raskoraku između stvarnosti i mašte, sudarivši se sa svijetom koji zatekoh na tvom platnu modernog doba.

Zakoračih ulicama kroz tvoje oči, utopih se u jesenje boje nekih dalekih ulica, crvene , narandžaste i malo žute, stavih na svako oko po list zlatnog javora, pa pogledah kroz njih u sunce i tamo vidjeh boje po kojima sanjaš.

Sa slike na sliku prelistavam polako, boravim u svakoj tek toliko da ne potonem, a da mi oduzme dah.

Kada pogledam moje plavo vidim beskonačnu prazninu neba i mora, beskrajan horizont svakog postojanja i upitnost ispunjenu odgovorima našeg bivstvovanja u svemiru. Kada pogledam tvoje plavo vidim upitnu sadržinu pravilnih linija, paralelnih i dijametralnih, potom obrise predmeta i bića, živote i pokrete, oblike i cjeline boravka na zemlji i živog otkucaja srca.

Pogledam u svoje slike vidim prazninu suštine, pogledam u tvoje slike vidim suštinu praznine.

Smiješ se jer pokušavam da objasnim sebe dok nabrajaš svoje kvalitete i mane, divim se toplini i koloritu koji sadržiš i branim se eteričnošću svoga bića zbog potpune pobjede plavetnila i prostora u mojim pogledima. Razgovor vodimo danas, ovdje i sada, a odvija se eonima daleko, negdje u drugom univerzumu gdje smo samo boje.

Ponovo smo se sreli, ne razumijemo se pokušavajući jedno drugom da objasnimo sebe, a tako žudno upiremo pogled u boje jer se dugo poznajemo.

Ti si zlatno žuta, a ja sam plavetno modra i ne želiš da pomutiš svoje čiste odsjaje jesenjeg sunca koje se odmara na lišću pred suton. Drsko talasam svojom azurnom koju pokrećem sa dna svojih ponora još dok je tamno zelena , pa skoro crna, guram je prema tebi kroz tirkiz sopstevnih ogledala, dočekuješ je spremno suncokretovim pogledima i okrećeš se ka svjetlu.

Tutnjam sad već pariško plavom, pa prosipam nemir u tihu bonacu ne bih li ti se dodvorila, uzvraćaš mi cigla crvenom, zaustavljaš me na pragu sopstvene promisli.

Čini mi se da shvatam razliku pa se povučem i vratim se tvojim fotografijama. Intezivne boje ubadaju me u zenice, a prelivi kojima ih sjenčiš mute jasan pogled o tebi. Moje su linije oštre, tvoje su maglom ovjenčane, nemaju ni početke ni krajeve, naspram tebe djelujem hladno, ja praznina , ti sadržina.

Ako bi mi pružio dlan, da li bih na njemu pročitala sudbinu naših boja koje se ne razumiju, kao što na tvojim prelivima odsjaja mogu da rastumačim sva naša razumjevanja?

Utihnem u dubini svojih osama. Bojama nebeskog prostranstva umivam lice i ćutim. Tvoja žitna polja njišu se i šume. Zaboravljam na igru. Ponovo kliknem na sledeći kadar.

Preda mnom se prostru zelene niti proljetnjeg pejzaža i moje srce ponovo trgne u prepoznavanju, nisi mi daleko, pomislim kapljicom kiše zakletom u jedan susret na vrhovima mladih listova.