Poezija srca

„Oduzeo je sebi život“, na jednoj plaži, mladi čovjek priča o svom prijatelju. Sjenka višegodišnjeg druženja prati ga kroz odrastanje, vuče u mračne dubine pogrešnog rasuđivanja, odustanjanja i površnog sagledavanja stvarnosti.
Čitam naslove, statiskike, ljudi se sve češće okreću saouništenju, odlučuju da je jednostavnije otići zauvijek nego se boriti. Nedavno saznajem za samoubistvo dječaka, osnovac.
„ Kuda si, dušo, tako rano otišao?“
Šta navede mladost da tako rano otputuje? Koliko nas se našlo u situacijama u kojima smo misli da je oduzimanje života jedini izlaz i koliko nas je udahnulo još jednom odlučivši da podari sebi drugu šansu? Mnogi.
Sjećam se hladne studentske zime i januara, sjećam se cjelog dana provedenog uz ogradu balkona  i razmišljanja da li je dovoljno visoko. Šta me vuklo toj ogradi pitam uznemirana svim konopima, tabletama i mostovima na raspolaganju mnogoj djeci? Podrška mi je nedostajala. Samoća i tišina su bili moji neprijatelji.
“ Ono što se djetetu čini nepremostiv problem, roditelj zna da svaki problem ima rješenje.“ Da li roditeji današnjice imaju vremena za rješavanje dječijih problema?
Prezauzeti smo svojim usponima i padovima, dobrim poslovima, jurnjavom za karijerom, dolazimo kući umorni i potrošeni, babe i djede smo ostavili po selima ili u drugim gradovima, neke u staračkim domovima, umjesto uz bakin doručak, djeca oči otvaraju uz internet i telefon. Usamljeni.
Umjesto uz miris kafe na šporetu i osmjeh sjede glave, koja stotinama generacija unazad čuva djecu, otvaraju stranice sa kojih vrište poruke da nisu dovoljno dobri. Ni presiju, ni radosti života, nemaju sa kim da podjele. U tišini samoće slušaju previše glasova, redovi koje čitaju sa ekrana govore im im da nisu dovoljno dobri, i svaki ih navodi na samouništenje.
Gubimo djecu jer smo izgubili porodicu. Težište se pomjerio i kockice počele da se urušavaju. Na prvom stepeniku života kad zastaneš i zaljuljaš se, pridrže te sjećanja onih koji su te pridržavali dok si učio prve korake, prvi put zaplivao, naučio da voziš bicikl. Roditelji su na poslu, na sastancima, majke u trci za preživljavanjem i ravnopravnošću, mnogi očevi u pohodu za tuđim suknjama i momačkim životom, oni najstariji već decenijama ispadaju sa porodičnih fotografija kao nepoželjni.
I gdje smo mi? Gdje smo svi mi i kuda nam odlaze zlatna djeca? U bezdan.
„ Roditelji su mu pružili sve“, kaže moj preživjeli prijatelj, odrastao u skromnoj porodici, rectuje stihove pjesnika koje ne poznajem, smijem se i čudim. Brani se osmjehom i pričom kako mu je majka čitala pjesme dok je bio dijete. Poeziju srca kroz ljubav i toplinu majke.
Divio se svom prijatelju kog više nema , roditelji su mu priuštili skupu odjeću, skupa auta i nisu shvatili poentu. I on ne shvata zašto je taj dječak  sebi oduzeo život. Više ga nema.
Želio da mu neko recituje poeziju, poeziju srca. Za njega je nije bilo.
Autor : Novaković Olja

Za ljubav jedne kujice

Seks je bio dobar, ali ne toliko dobar da bi ga češće ponavljala sa ovim tipom. Brankica zna šta joj odgovara, a ovaj, bez obzira na sve pločice uzgojene u dugim danima provedenim u teretani, umjesto među ljudima, oblikovale su ga u odlično upotrebljivo seksualno biće, ali ne mnogo društveno, dovoljno možda za usputne potrebe ne baš dugročne prirode.

Par puta su unajmili stan, trajalo je prekratko da bi se novac uludo tošio na tako malo vremena, imao je ponuda na parkinzima i zelenim površinama, ni higijena kojom se odlikovao, pa čak ni inteligencija koja nije bila zanemariva, nisu pomogle da se održi interesovanje. Nezainteresovanost je zavladala, iako joj se u startu činio idealan.

Telefon zvonjavom označava poruku.

Evo ga ponovo, gnjavka je već mjesecima za sledeći izlazak, ona nema volje ponovo da se vidi sa njim, ali dosadno je popodne i koja poruka može ispuniti veče do izlaska u šetnju sa prijateljicama.

Razgovor isti, kako je bilo i kako je moglo biti.

-Kako ti je kuče?

-Vidi ga kako raste.

 Šalje sliku.

-To sam ja rodio.

-A ja sam ti ga napravila.

-Upravo pišem isto.

Smijeh smajlićima. Praznina u očima.

Ta divna sms komunikacija. Smiju se oboje, skrivajući se iza emotikona i kratkih rečenica.

-Da li bi? Nismo nikada o tome razgovarali? Bila dominantna, vezivanje, bičevi?

-Naravno, samo ti nabavi opremu, naguzim te sa koje god strane hoćeš.

Dosada je navodi na igru.

Popodne je definitivno predugo kad se upušta u ovu vrstu razgovora. Dovoljno je lajava da može bilo šta napisati. Strejt je kao drvo, ali ništa joj ljudsko nije strano. Tuđi fetiši su njen fetiš.

-Uvijek sam slutila da si BI, mogao si mi ranije reći.

-Bilo mi je glupo nisam znao kako ćeš reagovati. Jednom si mi pričala za nekog BI frenda, mislio sam da me probaš, pa sam ćutao.

Nije neobično što je ćutao, žive na brdovitom Balkanu,  južnije, do skora su za takve ideje glave skidali, u pauzama oko Turaka.

Njegovo budno inspektorsko uho, naviklo na saslušanja, ispituje tišinu između dvije poruke. Viber signalizira da se konverzacija prebacuje na tajni mode, poruke nestaju nakon minut.

-Jesi li probala nekada?

-Nisam, ali planiram.

-Šta te pali?

-Pali me da gledam dva tipa koji se maze.

Zna kuda da navodi priču i šta ga pali, to što je procjenio da je dominantna je istina, ali ne u seksu, već upravo u predigri porukama. Osjeća da je sa druge strane njegov osmjeh sve veći, a i alat.

Stiže prva fotografija. Nagledala se Brankica, kao žena novog doba, organa kućnog reda za više života,  ni ovaj posebno ne fascinira. Kad bi muškarci znali koliko je organ ružan, ne bi se njime nikad hvalili.

Otuđen tišinom podiže igru na viši novo i dalje u tajnoj internet odaji.

-Znači bila bi sa mnom i sa još jednim tipom?

-Aha, ti odradi njega, a ja ću straponom tebe.

– Uh kako si me sada napalila, sad bih tako dobro odradio neku mušku kujicu samo za tvoje oči.

Scena koja joj se odvija pred očima podiže neprijatan osjećaj u želucu.

Način na koji iskusno vlada terminologijom je trgnuo iz zablude da će moći da vodi ovu igru. Ne tako davno ovu istu osobu je željela upoznati sa roditeljima. U besmislu današnjeg smisla zamišlja sebe kako ga vodi na povocu u posjetu rođacima.

Odmahuje rukom želi da odagna tok ružnih misli i vrati uklimavu realnost.

Na sledećih par poruka ne odgovara. Ohrabruje sebe blok opcijom i pita se gdje je pogriješila.

Brankica, žena nespramna za novo doba. Doba kujica.

Autor : Novaković Olja

Grešna

Grešna sam, jer sebe greškom nazivam.

Zašto bih bila greška, ako se drugačije nosim, ako drugačije volim, ako su mi snovi veći, a hrabrosti prevazilaze osrednje ideje? Ako umijem bolje ljubiti, pogledom ubiti, i jednom rečenicom zapečatiti razgovor? Ako su moji pogledi širi, dubine nepreglednije, a vjera se ne zaustavlja na obodima drugih vasiona? Grešna li sam?

Greška nije što u zrelim godinama lakiram nokte u crno, poistovjećujem vrhove prstiju sa zemljom u koju ih guram duboko da napravim mjesta za novu lukovicu amarilisa ili tulipana jer volim boje, da smatram greškom ne bih to radila, ali volim da sam  grešna. Grešna u ljubavi prema prirodi, svojoj i prirodi u sebi.

Greška je što mediriram, pa ne poštujem svoju religiju, oprosti mi Bože, grešna sam što se klanjam svemiru i tebi u njemu,  ti me i ovako grešnu čuješ , a ja ti se klanjam u tvojoj tišini.

Greška je što napravim slovnu ili gramatičku grešku, a školovana sam za greškovno bezgrešne, pa neka prvi kamen baci ko nije pogriješio. Smisao ne tražim u formi već u suštini.

Grešna sam što se na mene naslanjaju pogledi samoproklamovano bezgrešnih, a onda još veću grešku pravim što ne plasiram sebe kroz njihove slabosti, iako je to pogrešno. Griješim što sam ispravna, eto neogrijesih se, a grešna ponovo.

Grešna što volim mlade ljude pune elana i duha, a izbjegavam vršnjake.Što me umaraju ljudi umorni od borbi, umjesto da podignu visoko čelo i rane svoje nose kao ordenje. Voljeti iskreno, a neočekivati mnogo, veći je grijeh, nego provjeravati telefon dok je u kupatilu i pretresati mu džepove, kako su me neke bezgrešne savjetovale da radim. Mizerija mi ne ide od ruke.

Grešna sam jer mi se družim sa ljudima niskog morala, koji znaju biti bolji od onih koji su ih takvima okarakterisali, ili sa ljudima sa dna društvene ljestvice, koje su tamo odgurali baš oni koji se rugaju sa njima. Pa neka budem grešna.

To je kažu grijeh. Grešna je , optužuju , slikala se polugola za reklamu. Danas kad se svačije dupe putem intetneta ubrzano kreće od inboksa do inboksa, to bar nije grijeh, profesionalno urađene fotografije pa grešnica izgleda tako dobro da jednim pogledom postaneš grešnikom, dobrovoljno navednim na grijeh.

Grešna sam što nosim samo crno, jer u izboru mnogih boja pogrešno, greškom svog ukusa slažem loše boje,  pa ću grešna i dalje crno nositi za ljubav istih. U crno se uvlačim radujući se uspomenama na divnu ženu koja me odgojila i zbog greške teške sudbine, voleći boje, tragedijom ostala zarobljena u crnom na cio vijek. Možda baš za ljubav njoj crnu nosim kao dar.

Greška je što neću da trpim okove lošeg partnerstva i da se moj glas ne priznaje, da mi kažu grešnica opet je udario, dok ja plasiram slike sretne porodice i vjerujem da sam u očima drugih pokrila tuđi grijeh. Rađe ću biti grešna nego licemjerna.

Volim da griješim, u greškama jednostavno uživam, iz njih ponešto grešna naučim.

A vi, ispravni, dobro se krijete. Koji je vaš grijeh? Ne smijete ni sebi, ni drugima, da priznate.

Grešna sam, jer sebe greškom nazivam.

 Autor: Novaković Olja

Nesvijest zrelog doba

Sve smo se razumjeli. Razgovaramo već ko zna koji put pokušavajući da objasnimo sebe drugima.

U teretani sam bila redovna i izgledala odličnou četredestim i onda srce zezeznulo stvar, urođena mana i nokdaun, signal da usporim sa životom, nastavila da treniram istim tempom i osjetila da ubijam sama sebe.

Onda sam se preispitala. Zašto mi je važno da besprekorno izgledam? Svi staramo to je prirodno. Zašto da budem najbolja? Zašto potreba da budeš uvažen kroz izgled i snagu. Da li nas mediji tjeraju da budemo mladi u dobu u kom posustajemo sa bitkom za našu mladost ili da dokažemo vitalnim članovima porodice, ili prijateljima koji su živjeli u drugačijim uslovima, da smo izdržljivi koliko i oni, iako nas je mnogo više jada ubilo od njih.

Pa kad podvučeš crtu vidiš gdje si. Srce te guši na traci za trčanje, a ti i dalje zavrćeš majcu da vidiš možeš li nabrojati sve trbušnjake. Zašto?

Uz drugo ogledalo muškarac u pedesetoj broji svoj set pločica. Doviknuh mu :“ Javi se kad rodiš dvoje i uđeš u klimaks i hormonski disbalans.“ Jer ne možemo se svi mjeriti po istom aršinu, što je dobro za druge nije za mene i obratno.

Debela i sretna , a on ukockao sebi trbusnjake, jer kući ima ženu koja nikad nije potrčala ili nema ženu uopšte, pa se šeputi mladim naraštajima, koji mu vire isključivo u džep i platežnu moć, iako on misli da njegov izgled zasjenjuje krštenicu i novu protezu.

Da li mu je važno, možda mu je dovoljno što ne očekuju od njega ništa?

Budimo realni. Prošao si kažeš sve,i ja, sačuvaj me Bože. Sve vidimo, sve razumijemo i sve nam je jasno, i ko sad nas može da razumije i ko nama može da parira. Imao si i nemao, spavao u najboljim hotelima i u buvari, jeo po najboljim restoranima i bio gradan, vodio najbolje ribe i grobove, imao seks bolji od porno klipa ili ti se nije dizao.

Bio i kralj i prosjak. I šta sad?

Ko tebe može da slaže, šta da ti ponudi?

Možeš da ostaviš sve, svima od šake do lakta, mrš, i opet na prosjački. Nakon par godina ponovo ćeš se podići, jer si pao previše puta da bi predugo ležao.

Ako mi dozvoliš, a nadam se da mi nećeš zamjeriti, ipak se sve svodi na upoznavanje nas samih.

“Ko su ljudi koje mi takvi biramo za partnere?” Slabiće koji nas ne mogu ispratiti? Da li tražimo nježnost i zaštitu? I kakva je osoba koja nas može da prati? Imamo li volje za jake ili biramo slabije od nas, jer su lakši za upotrebu pa time opet sebi otežavamo život pogrešnim izborom?

I onda se sretnamo, sve se razumijemo i isto razmišljamo, prvo kroz poruke jedno drugo spotičemo, onda se na susretu distanciramo i na kraju odlučimo da je ipak lakše sa nekim manje, istrošenim, manje pohabanim i manje razočaranim, pa se pitamo ko bi zreo i normalan želio nas ovakve, iskusne, čitave osobe, uspješne u karijeri, ostvarene kao roditelji, mislimo samosvojom glavom i često lupamo rukom o stol, odgovaramo samo sebi i ne slušamo tuđe savjete.

Onda se sjetimo da su to sve razlozi zašto smo sami, previše nas je i za jednu osobu, za bilo koju drugu, čija se čaša isto preliva, nepodnošljivi.

Tražimo prazninu u koju ćemo se preliti na kratko i biti sretni.

I eto odgovora za mladalački izgled i jurnjavu za pločicama. Nema nekog smisla, ali u zrelim godinama nesvjest vlada. Dosadilo nam da budemo svjesni.

Autor : Novaković Olja

Zbir uglova

Ti si moja neispunjena cjelina.

Da imaš uglove mogla bih na nekom od njih dugo sjedeti. Ljuljala bih se u zraku i dopuštala da mi vjetrovi promjenjljivih mrse kosu dok očekujem rezultat. Posmatrala bih te kako spavaš u svim onim uglovima u koje neću zalaziti,  a u tom jednom, koji sam izabrala za sebe, ili si ga ti izabrao za mene, mogla bih razapeti šator, naložiti vatru i pod zvjezdanim nebom, svih onih noći u kojima smo djelili sebe jedno na drugo, bila bih sretna.

Ako bi imao tri ugla, za sebe, nju i mene, odlomila bih se ljutnjom i kotrljala dugo dok ne postanem bezuglasta.

Uglomjerom nikada ne bih mjerila veličinu ugla u kom me čuvaš, jer nekad i manji uglovi znaju čuvati tajnu koja se ne može ni proračunati, ni uračunati u one jednostavnije probleme, pa ostaci iza zareza izgledaju neosvojivi običnim okom i umom.

Uglom oka gledam te dugo i imam osjećaj da si kvadrat. Ograničavaš mene na svoje mogućnosti, ograničavaš sebe ispod svojih mogućnosti, tako jedno drugom postajemo dvije nepoznate, dok pokušavaš da nas uračunaš jedno u drugo i gubiš stranice svakim odbijanjem da se proširiš.

Koliko uglova tvog života zahvatam , pitam se i dalje?

Ti si moja neispunjena cjelina.

Trudim se da dosegnem sve krajnje linije tvog postojanja i dok se prelivam preko granica uporno mi se čini da nisam dovoljna da te ispunim. Možda sam na pogrešnom zadatku? Možda ova krivulja tvoje nepromjenjljive nenaklonosti nije podešena za moje proračune?

Potražila bih ugao u kom spavaš, ali bojim se kojom računicom je zauzet.

Sjedim tako u uglu neispunjenih očekivanja i samo vrhom stopala dodirujem more nepoznatih.

Ne znam da računam, čak nemam ni uglove, gar moje logorske vatre naružuje tvoje jasne jednačine i vidim nije ti pravo. Oči navodim na druge linije horizonta. Teško se navikavam na nove zadatke pa se još jednom uvučem u uglove tvog postojanja, samo da provjerim postojim li tamo i dalje. Nema me.

Negdje na ravnoj liniji tvojih osjećanja vidim tamne mrlje koje za sobom ostavlja gumica izbora. Iza znaka za jednakost nema ništa za nas. Oblak nacrtan u uglu tokom dugokog razmišljanja, koji se pokazao kao odličan bijeg od neriješivog problema, sada se čini pravo odmorište za mene.

Uračunaću u tvoje odlaske i moja mnoga ostajanja pa ću dobiti zbir čekanja koji je nejednak količini želje da ti pripadam.

Ti si moja neispunjena cjelina.

Autor teksta i fotografije: Olja Novaković

Okrugli sto

Rijeka na čijoj su obali sjedali im je ispirala oči svojom hladnoćom. Sunce se uvlačilo u poglede, a proljeće odbijalo da uzme maha. Sjedali su, ponovo se susrevši u ovom životu, za kamenim stolom. Po tri noge, na tri stolice, ljuljale su se pod njima gubeći ravnotežu bez noge koja bi imala potporu u stvarnosti.

Gospođa Zeleno je došla vidno podmlađena.

Sinoć je pred san odbacila svoju staru košuljicu. Komade crne i ustajale prošlosti, sad već ubuđale, čupala je grubim pokretima otkidajući tako i djelove svoje kože. Mučnim odbijanjem da ostane ista u svoju promjenu je ušla silinom stihije. Teško su se odvajali smrdljivi komadi starog mesa koje joj više nije bilo potrebno. Nosili su u sebi smradove neželjenih dodira i pogrešnih izbora. U ogledalu je vidjela novu sebe, a Kontesa, ispod oboda slamenog šešira, danas je primjetila da je njena prijateljica , u ovo jutro ušla sa novim očima, djeteta. Napominjala je da sjedne niz tok rijeke ne bi li zaostale utjehe našle utočište u tuđim tugama.

Njihovu tišinu presjekao je muškarac pogledom plavog sječiva, potom su se ćuteći dugo prisjećali starog života i uloga koje su u njemu djelili.”Sjećaš li ga se?“ , upita Kontesa, “Legionar”, odgovori ona preporođena i razli se tokom rijeke niz grebene. Naklonjen onoj nježnijoj, strpljivo je isčekivao trenutak u kom će se vrijeme podijeliti samo na njih dvoje.

Njegove oči potražiše svoj dom u tvrđavi izgrađenoj za tuđe potomke. “Mogu te voljeti lako, ali naše ljubavi nisu za ove uzdahe podešene”, reče mu ona, a usne žene su lagale, kao i obično, prvo sebe pa onda druge. Pogled hladnog čelika topio je njene oklope pod vedrim nebom. Iako je otišla još sa prvim razmjenjenim pogledima ljubavnika, od kojih se nad uzavrelom rijekom ovog jutra podigla izmaglica,Gospođa Zeleno je i dalje vodila razgovor u troje pokušavajući da ih nagovori da je povedu sa njima.

Promjenili su brzu rijeku za bržu i zelenu za plavlju. Spustili su dlanove u vodu pa jedno drugom na duše utisnuli novu bol koja će ih neko vrijeme pratiti.

Kontesa je izgubila prste u uvojcima Legionara. On je izgubio sebe u žuboru vode. Dah su izgubi još na obali prve rijeke, a jedno drugo će naći tek u sledećem životu. Oblak koji je nosio vezan za pertlu cipele, koja ga je žuljala, vezao je za njen mali prst umjesto prstena,da je zarekne da ga se na sledećem susretu ponovo sjetiti. Što je došlo sa njim, otišlo je sa njom.

Na pjesku rijeke umjesto tragova stopala ostalo je sjeme maslačka uhvaćeno u izgubljenim pogledima.

Lovac na sjenke

„Na ovim stepenicama sam osjetila kao da me gurnuo“, stanovnica prilično velike vile, građene krajem osamdesetih, bila je vidino uznemirena. Anton je izašao u dvorište i osmotrio široku zadnju baštu sa terasom i bunarom. Iako je bilo podne i sunce visoko u zenitu iz tog bunara je mogao čuti noćni huk. Ukućanima je to prećutao. Okrenuo se prema fasadi. Kuća nije bila stara, ali je fasada otpadala dajući mu jasan znak da ne žive samo ljudi u njoj. Bilo je tu još nečeg, upravo onog čime se on bavi, u njoj su boravile sjenke.

Nastavak priče slušao je jednim uhom. „ Uglavnom je u kupatilu“, ona je nastavljala. Ušao je nazad u boravak. Dio oko unutarnjih stepenica se valjuškao u izmaglici i oštri uglovi gubili oblik.

„Još u toku prošle posjete sam vam rekao da kupite kadulju“, nanjušio je miris tamjana u zraku, „za ove stanare ne pomažu ni sveti oci, ni mirisne smole“, nisu ga čuli, ukućani su gluvi i slijepi za sve što sjenke ne žele da čuju.

Tri para ženskih očiju su ga upitno gledala, ne računajući još nekoliko ženskih očiju koje su nosile kućne mačke. Okupio je lijep harem oko sebe ovaj nezakonito useljeni stanar i polako i sigurno iz svake od njih isisava životnu radost, čineći ih slabim i depresivnim , dok on raste.

Lovac je uzeo malo ogledalo iz ženskog nesesera u cilju da im pokaže šta treba da urade. „ Uzmite ovako tanjirić i na njega stavite kadulju“, demonstraciju vrši na malom ogledalcu,koje se slučajno zateklo pri ruci. Pogled mu pada na okrugli stol sa lavljim nogama i jelom na trešnji utisnutim ornamentima, gospodarica kuće se smješka i ponosno dodaje :“ Bez ijednog čavla“, jasna mu je uloga stola slaganog od komada drveta bez upotrebe eksera, ćuti, jer zna da komentari do njih ne dopiru.

Pokušava nastaviti sa instrukcijama . Podiže ogledace, ka jednom uglu njime u zraku upisuje oblik krsta, okreće se ka drugom uglu, zatim ka uglu unutar kog zna da su stepenice. Tamna sjenka i mutni vazduh koji okružuju ugao mjenjaju se u tamniju nijansu.Tenzija se nagomilava. Tišina je sve gušća. On ipak odlučuje da nastavi sa objašnjenjem. Okreće se ka stepeništuu, u zraku izvodi dva pravolinijska pokreta koja se presjecaju. Vidio je da nadolazi. Prasak prolomi prostoriju. Oštar udar u grudima ga je zateturao i odbacio par koraka unazad. Najbliža mačka uz vrisak skači u visinu njegovih očiju i prestravljeno protrča pored domaćice koja ostaje ukopana u mjestu. Ovo je bila samo mala opomena.

Lov je otvoren, na koga, njega ili sjenku?!

Vrlo lagano i bez naglih pokreta ogledalce vraća na stol i na njemu primjećuje tamnu mrlju, poput crnog daha.

Šum iz bunara je intezivniji nego pri dolasku. Ženske oči mutnije. Danas ni on neće biti lovna, bodež koji je sjenka uputila ka njemu odbio se od ogledala i nastradala mačka ga je iznijela iz kuće. Već sledećeg trenutka svjetlo ulazi kroz spuštene roletne i ukućani se bude iz transa ne komentarišući događaj. Za njih se nije ni zbio.

Srednja od tri žene dovodi ga do stepeništa: „ Evo vidite, ovdje me gurnuo.“

Biće ovdje još mnogo posla, zahvaljuje, ostavljajući za sobom ohlađenu kafu, nepopijenu, i odlazi.

Autor teksta: Olja Novaković

Stolar u oku svemira

Bili smo samo oblici svjetlosnog traga negdje u etru, hiljadama kilometara udaljeni od planete zemlje. Na zemlju si došao prvi,želio si biti siguran da ćes biti tu kada se konačno odlučim za prelazak. Nismo se dobro dogovorili , tvoj život je iznikao u grubom planinskom i surovom okruženju, moj, ne tako daleko, ali kulturnim naslijeđem i pitomom obalom mora koje je zapljuskivalo moje djetinjstvo, dovoljno daleko da se izgubimo.

Na binu ove planete izašli smo površno naučenih uloga. Na brzinu izabrani likovi, u žurbi da se što prije sretnemo u novom životu, zadavali su nam probleme.

Vodio si život običnog stolara, a u sebi si nosio iskrenu ljubav ka stvoritelju, pjevao mu u danima koji su za to određeni, u svim drugim klanjao se drvetu nagnut nad njim do noći i puštao sebi krv nad njegovim godovima. Daske koje za tebe život znače.

Izabrala sam ulogu učitelja, a u meni je živio nemiran duh koji je vidio mnogo svijetove , oni su mi se i kroz ovo fizičko postojanje ukazivali na smjenu mjenjajući scenografiju mog osnovnog izbora, ne glumeći privid već ozbiljno pokazujući svoje pravo lice. Razumjela sam svaki od njih i radovala mu se dječijom iskrenošću.

U nekom od središnjih činova zajedno smo se popeli na binu u novim kostimima i prepoznali se.

Gledao si me kao ćerku, ženu, majku, nemoćan da me zaštitiš, jer su nam u ovom komadu dijalozi rijetki i interakcije naših likova još rijeđe. Vrijeme u dosluhu sa prolaznošću sporo odbrojava dane, ali prebrzo godine. U susretima se podržavamo, žurimo da nadoknadimo propuštene rečenice, ubrzano prenosimo novootrkivene segmente ovog života i nestajemo jedno za drugo.

Gledam duboko u plavetne bezdane kojima galaksije ukrašavaju tvoje lice i u pogledima tvojim vidim sebe. Sve ono što ti jesi i sve ono što izgovaraš samo je trenutak u beskrajnim životima u kojima  iznova biramo uloge koje ćemo glumiti na ovoj planeti.

Govorim ti o svemiru kao o sebi. Govoriš mi o sebi kao o svemiru. Nikada ne razmjenjujemo dodir, tek ponekad razmjenimo zagrljaj u kom grlimo sebe kroz onog drugog.

Sretni smo, jer smo nađeni u izgubljenosti i odluka da se izgubimo još više u pronalaženju otvara nam mogućnost da usvojimo svijest o našem postojanju u ništavilu.

Pogledima se razumijemo, često gledamo ka nebu, unakrsno zahvaljujemo i onom drugom i svemiru, potom odlazimo sa bine i u sledećem činu imamo uloge u kojima se nećemo sresti. Doći će dan kada će se predstava završiti pa ćemo neko vrijeme onako obučeni i našminkani još malo sjedati dok zadnji posmatrači ne napuste svoja mjesta i svjetla ovog života se ne ugase. Neko će svoju ulogu završiti ranije presvučen i umiven sačekati onog koji poslednji izlazi.

U tišini beskonačnosti bićemo ponovo jedno, utopljeni u prostranstvu nebeskog svoda, pa sa osmjehom gledati na zemlju i birati nove pozornice i nove uloge.  Zajedno.

Posebnom stolaru.

Autor teksta: Novaković Olja

Muškarac u trendu

Volimo jahte, automobile, putovanja, skupe provode, ali i dalje tražimo emocije .

Glumimo ludilo na instagramu, odlazimo na svaku top žurku, želimo da budemo viđeni, želimo da nas vide. Želimo biti tagovani na klupskim profilima, mnogo smo fansy, u jeku najveće zabave buljimo u telefon željni odgovora, usamljeni u buci pored zvučnika, opčinjeni svjetlom ekrana tražimo emocije.

Plasiramo sebe kroz novac, skupe automobile, skupe satove, sakupljamo bodove, sakupljamo lake žene i neprospavane noći. Važno je da nas vide i da budemo viđeni. Važno je da drugovima na telefonu pokažemo fotografije obnaženih ženskih tijela u želji da dokažemo da smo super frajeri što nam je galerija punija. Emocije krijemo ispod paravana mačo muškaraca.

Je.emo na poruke, uživo manje i uglavnom u prolazu.

Kazanove smo u inboksu, dovodimo žene porukama do vrhunca za pet minuta, šaljući im svoje udove u naponu i misleći da smo baš kul. U svojim očima vidimo zadovoljstvo sobom, ne vidimo njihove poglede u ekran pune prezira prema takvom ponašanju. Puštaju nas po ko zna koji put da ispadnemo budale, misleći da smo postigli poene. Mislimo da smo zabavili sebe, a ne shvatamo da smo zabavili nju i gomilu njenih drugarica koje će sjutra uz kafu prelistavati naše poruke i slike.

Je.ač na baterije.

Ugasiš svijetlo i upališ ekran, diraš se u polumraku, umjesto da imaš partnera koji će ti biti i podrška i pomoć, počinješ razgovor sa jednom, pa nastaviš sa drugom, ne možeš da dostigneš vrhunac sam sa sobom, jer ne znaš kome si šta napisao, spuštaš kriterijum izbora, listaš sve brže, one ozbiljnije odustaju, ostaje ti samo dno na koje si sam sebe potopio. Još jedna obična noć.

Vremenom postaneš dobar u svojoj površnosti, čini da si na dobrom putu ka uspjehu, na instagramu imaš sve više pratilaca i žene ti se sve češće javljaju, zadovoljnan kako ih lako odrađuješ, ne shvataš da si i sam postao lovina onih koji su ovu obuku odradili prije tebe. Izabran iz galerije ponuđenih likova, nekome postaješ zabava i predmet podsmjeha. Muškarcima i ženama.

Uvježban si, teretana je tvoj drugi dom. Uspješno na društvenim stranicama odvajaš komade, iznajmljuješ stan, zakazuješ kratke kafe, možda i njih preskočite i odrađuješ gimnastiku. Jedna, druga, peta. Ne udubljuješ se u emocije i karaktere, previđaš moguća zaljubljivanja i naklonosti, ne interesuju te njihovi razlozi.

Prozivaš javno kako su sve žene iste, dok ih sam svojim ponašanjem uslovljavaš da obuku iste uniforme površnosti u kontaktu sa tobom.

A samo želiš biti voljen. Prepoznaš u nekome ljubav, zaključiš da ti je uzvraćena. Konačno si naišao na neiskvarenu i iskrenu dušu. Čestitaš sebi. Sa uživanjem konzumiraš i emociju i gimnastiku, potom nestaneš. Sretnete se ponovo na društvenoj mreži dok ona traži tebe i vaše izgubljene trenutke, a ti novu žrtvu za laku zabavu.

Dani se svode na internet krstarenje, noći se svode na pijanke ili usamljene krevete. Piješ sve češće, žena je sve više, znače ti sve manje,  koristiš ih sve češće, odbacuješ sve lakše, da li stvarno misliš da je do njih?

Volimo jahte, automobile, putovanja, skupe provode, ne tražimo više ništa, jer smo izgubili i što smo imali.

Autor teksta: Novaković Olja

Ljubavna previranja

Vodiš me na večere, na duge šetnje uz obale, pričaš mi o sebi, želis da budemo prijatelji, a ja samo želim dugo, dugo, voditi ljubav sa tobom.

Pretvoriti naše šapate u duge rečenice, tvoje oči u dubine nepresahle. Želim dugo biti izgubljena u predjelima tvog izgnanstva, u koja si se zagubio ne razumjevajući sebe. Razumijem te i čekam da shvatiš. Strpljiva sam jer sam naoružana hiljadama godina iskustva, čekam da se probudiš. Pozivaš me, nije važno koji si protok energije upotrebio da me dozoveš, ali stigla sam.

Nepregledna je čistina vodom oblikovanog, crnog stijenja, koje čini jednu ogromnu kamenu cjelinu, polje sastavljeno od jedne gromade. Izabrala sam kamen i sjedim. Gledam te kroz prozor koji za mene otvaraš. Prostorija je tamno plava, možda razaznajem pločice, u tamnoj si odjeći, razaznajem li tebe?

Uvodiš me u taj pustinjsko podvodni svijet kojim vlada tvoja škorpija u podznaku. Okrenut si leđima, lica nemaš, samo širina na koju se želim osloniti, ali mi izmičeš. Previše je težine na tim leđima i nema mjesta za mene. Hrabra sam. Dobro podnosim vjetrometinu. Tišine vladaju tvojim samoćama. Okrećeš se licem prema meni, ali ga ne vidim . Vidim samo silinu tvoje muške snage kojom me želiš očarati. Prikazuješ mi se poput  kentaura, silan, snažan i potentan u svojoj veličanstvenosti. Ponovo mi okrećeš leđa.

Da li znaš kojim te načinom gledam? Naravno da znaš. U ogledalu koje vidim preko tvog  ramena oslikava se tamni lik. Vrlo pažljivo na glatkoj površini, istim tokom svog oka, unazad, odbijaš svoj pogled od plavetnila i pratiš moje poglede iza svojih leđa. Možda ne znaš da vidim tvoj lik? Prodireš u moje analize dublje nego što ja ponirem u tvoje potrebe.

Uživam u tebi, u svakom pogledu kojim me darivaš, u svakoj sjenci tvog lica, u svakom bljesku želje koji pratim u tvom oku. Dosta ti je igre i gasiš svjetlo na ovoj pozornici koju si stvorio za nas. Ne pitaš da li te želim voljeti pod ugašenim svijetlima.

Nad nama se navlače oblaci stvarnosti i smisao ove predstave nastavlja visiti u zraku poput pitanja .

Vodiš me na večere, duge šetnje uz obale, pričaš mi o sebi, želiš da budemo prijatelji, a ja samo želim dugo,dugo, voditi ljubav sa tobom.

Na obodu smo ponora, pod našim nogama rasipa se huka vodopada, prolamanjem zaglušuje naše misli. Sve ono što želimo reći moraće da sačeka. Protežem se nad u grotlom svojih požuda u kom se voda gubi uz tutnjanje i izimaglicu, u meni se podiže želja da se pustim u taj bezdan koji me doziva. Držiš se podalje od ivice,  jer ne voliš visinu i letenja. I zamisli , dozivaš me?! Tvoja želja da me vratiš u sa ivice ponora, a ne tvoj glas, vraća me u stvarnost. Gledam te sa dva svoja lica, jednim u kom se ogledaju oblaci, a drugim u kom se ogledaju pitanja iz očiju tvojih.  Pitaš se, od ta dva lica, koje je izabralo tebe da budeš moj. Ne govorim ništa, nadam se da ću te ćutanjem zadržati.

Vodiš me na večere, na duge šetnje uz obale, pričaš mi o sebi, nudiš da budemo prijatelji, a ja samo želim dugo, dugo, voditi ljubav sa tobom.

Autor teksta  : Novaković Olja

Dah vezan u čvor

Gruba je igra sudbine da si sve svoje žene obezbjedio, a ja te bezuslovno volim sa ivice propasti. Zvuči kao poetska pravda za jednog poetu.

Ponekad mi od tebe treba samo “Jaka si, izdržaćeš”,  da se ne raspem skroz.

Ali žena sam i rasipam se.

Potom potonem u šaputanja..

Poput vodenih tokova mnogih potoka sa mog izvora ka tebi razliva se težina mojih uzdaha i znaš da tvoja sam. Dok za drugim stopalima otisci tvojih koraka lutaju zavlačeći svoje sigurne rečenice pod njihove nevješte suknje, ti otklanjaš dječačkim osmjehom sve sumnje u svoju vjernost.

U svoje bore umećeš zlatom vezene poglede i ispunjavaš ih svojom upornošću.

Za mene nestaneš pa se vratiš. Uljuljkanog u svoje pobjede odnese te osjeka daleko na pučinu pa se silan i važan valjuškaš sad u rubin crvenom, potom u delikatno plavom, tek ponekad provjeriš vjetrove liznuvši prst neke zalutale sirene, potom ga podigneš visoko dok se ona otima u želji da te ima i kroz mirise kose procjeniš da li je pravi trenutak za povlačenje.

Ako miriše na prve jutarnje kiše udišeš duboko uvojke, ako te zahvati miris algi koje već predugo ispuštaju svoje zelene rukeka moru, ugrijane suncem, u dosadi je odbacuješ i sa prvom usamljenošću pod mjesečinom podižeš plimu i vraćaš mi se. A ja te čekam. Na istom kamenu.

Stavljaš mi glavu, umornu od mnogih ljubavi, u krilo i ja te ljubavlju svojom napajam. Topiš se u mojim grudima i u iskrenosti mojih nenadanja nalaziš sigurnost.

Darujem te svojom istrajnošću, a ti mi uzvraćaš ljubavlju koja ti nedostaje.

Plima je. Punimo mjesec našim nadanjima. Potapamo svoja, pod svjetlom nebeskog tijela, u želji da u trojstvu postanemo jedno.

Pramenovi moje kose, uvele tokom dugih putovanja, uvlače ti se u oči i sa uzdahom shvataš da su ovo moja poslednja cvjetanja. Uznemirava te ta pomisao, jer vođen slatkim plodovima zaboravljaš na vrijednost korijenja.

Dopuštaš sebi da se razliješ do zelenila morskih salata. Prsti su nam isprepletani, a dah nam je vezan u čvor. Zvuk kojim me budiš dok spavaš uznemirava moju bonacu. Oči kojima me gledaš govore u ime novih oluja.

Prepuštaš se vodi i osjeka te vuče nazad u hladnije dubine i veća prostranstva. Ponovo odlaziš.

Čekam te na istom kamenu. Rasuta.

Autor: Novaković Olja

Lice lica

Dugo je tražio svoje lice. Izgubio ga je davno napravivši pakt sa gorim od sebe. Sad je sjedio na panju, godovi su mu brojali godine, a čvorovi glumili koljena. Ništa se nije moglo prozreti kroz mrenu misli koja je pala na njegovu prošlost, iz špila bačenog u vatru neće proreći svoju budućnost.

Na prvom je susretu nije prepoznao. O njoj je znao samo da je Mudrost. Tek nakon nekoliko pokušaja da je ne prepozna svojom tišinom ga je kupila. Melemima, svojim u mnogim životima stečenim znanjima, liječila je njegove duboke ožiljke. Za svaku nanesenu bol imala je drugu travu. Nalijegale su na njegovu kožu zlatne latice, sitnih glava naklonjenih suncu. Žute su vjenčiće u kosu umetale nerotkinje, žudeći za željenim sjemenom.

Išao je ka njoj dok je nije slušao, ali kada je počeo čuti ona je dolazila njemu. Blaga kao sama tišina od koje je bila načinjena, otvorila mu je vrata sestrinstva za koje se nadao, ali nije vjerovao da postoji. Sa blagim osmjehom majke, hladna i topla istovremeno, očima mu je davala do znanja da će imati strpljenja za mnoga pitanja.

Umjesto da sluša dugo je govorio, iskusio je više i glas mu je odjekivao. Pomjerajući naočare od kornjačinog oklopa, kroz koje je vrijeme zaustavljala da teče u sporijem ritmu, uvidjela je da će joj u potrazi za licem Lica biti potrebna pomoć.

U igru je uvela Radost. Dugi su uvojci padali niz leđa i ramenena. Svijala se oko njega krupnim osmjehom i širila miris sreće i bezbrižnosti. Na ruke je namotavala čelične žice koje je topila dahom, potom ih darivala drveću. Djetinje se radovala životu. Izgledom ostavljala površan utisak, potom progovorila dubinom ponora. Radost dobro zna koliko je teško doseći njene visine.

Zaljubljen u vesele oči poklonio joj je vatreni kamen koji ga je čuvao u noćima dugih patnji. Sad kad je našao, njemu više nije potreban, a ona će ga prometnuti u izvor sreće. Darovala mu je zauzvrat znanje vještine upravljanja kuglama, naučila ga je tome davno, u jednom snu, mnogo prije nego što su se upoznali. I crnu traku sa tri srebrna oka koja će ga uvijek podsjećati da je u potrazi za sobom našao Radost.

I dalje mu je dah bio kratak, stomak težak, a misli mutne. Mudrost je odigrala posljednji potez. Uvela je u njegov dan Vrlinu. Ona nije bila sa ovog svijeta. Izgledala je kao osoba koja će svakog trenutka vrlo sporo, ali u potpunosti odbaciti ljušturu žene, rastvoriti bijela anđeoska krila i nestati. Lice se pitalo na koji način će mu pomoći da pronađe pravog sebe.

Ona ga je više slušala nego govorila, znala je sve što će on pitati, a on je znao sve što će ona odgovoriti. Govorili su u imenicama, a misli su im se razmjenjivale u glagolima. Riječi koje mu je ukapavala u oči činile su mu svijet mnogo jasnijim. U jednom trenutku su sve tri sjedjele za stolom, u drugom su nestajale ili se smjenjivale, u vrtlogu koje se oko njega pravile prvi put je u daljini vidio sjenku. Možda je to njegovo pravo lice, zamisli se Lice.

Vrlina je bila izričita da svoju boljku mora liječiti visibabom, možda bi i orah bio dovoljno dobar, ali u ovo doba godine nije znala mogu li se naći oni koji se lome samo kamenom, ili su ostali samo oni čiju koru možeš zdrobiti u šaci. Visibaba je otapala snjegove njegovih zima koji su se pretvarali u suze. Ispranim mislima se nazirao kraj.

U potoku isplakanih suza prvi put je vidio da nosi lice žene.

Autor teksta i fotografije: Olja Novaković

Stariji građani odličan izvor novih organa (SF PRIČA)

Pored njega je protutnjao autobus sa natpisom STARIJI GRAĐANI ODLIČAN IZVOR NOVIH ORGANA. Nevjerica ga je zaledila. Vremensku mašinu je podesio napedeset godina unaprijed,  ali je izgleda došlo do greške.

Sve ostalo je djelovalo normalno, ne previše futuristički  i u skladu sa vremenom koje je odabrao. Nastavio je da pješači, preko mosta kroz zelenilo. Mladi muškarci za volanima automobila, mlade majke guraju kolica. Ne obraćaju pažnju na njega. U hladu kafea samo mladi ljudi, pred hotelom takođe.  Možda je pogriješio, možda je u brzini pogrešno pročitao reklamu na vozilu. Osmjeh sijede starice koji je pratio marketinški slogan nije djelovao zloslutno.

Okrenuo se oko sebe, previše seslobodno kreće ullicom, ako nije greška u pitanju, mogao bi se, vođen svojim neznanjem i nevjercom, naći u ozbiljnom problemu, u slučaju da njegov život bude okončan na ovom putovanju, ne postoji mogućnost se stvari  isprave po završetku satnice kojom je ogrančen. Mrtav je mrtav, sa obje stane portala. Nije mogao prihvatiti takvu stvarnost kao istinitu mada su ga do sada ova iskakanja kroz dimenzije više puta iznenadila.

Da li postoji šansa da ga neko prijavi? Star nije, ali je za sobom ostavio doba mladosti. Gdje bi mogla biti postavljena crta gdje se životna radost u tuđim očima pretvara u težinu poznog doba, i ko o tome odlučuje, osim nas? U svom trećem dobui dalje se osjećao vitalan i angažovan oko posla kojim se bavio, i društvenog života , čak više od mlađih kolega.

Ukoračio je u urbaniji dio grada. Užurbano je pratio oglase na tablama i naslove u novinama, imao je iskustva sa nepredviđenim situacijama, policijskim časovima ili vremenskim nepogodama, najbolje je potražiti informacije o stanju odmah.  Držao se blizu zidova i kretao pod sjenkama. Pored klupe zaboravljenu novinu brzo je prelistao.

Svađa političkih oponenata oko upotrebe silikonskih organa, koji su se pokazali nepouzdani, nalazila se na četvrtoj stranici. Stariji građani bili su idealna meta za potrošačko društvo naviknuto na kupovinu organa, sada, u sred medicinske krize.

Vremensko-prostorni otvor trajaće još par minuta prije nego ga povuče nazad. Danas je došao samo u izvidnicu da provjeri stabilnost kanala kojim se trebao uskoro vratiti ovamo. Radoznalost mu je proradila, pa je nesmotreno i vrlo neobazrivo počeo tražiti moguće odgovore o načinu na koji se ovakav plan oparvdava i sprovodi.

Iz razmisljanja ga je prenuo mladić u zelenoj uniformi.  Znak na uniformi nije mogao prepoznati , ali mu se učinilo da razaznaje simbole lista i srca na njemu.

“Gospodine, upravo su nam javili da ste viđeni. Da li ste izgubljeni? Kom bloku pripadate? Imate li dozvolu za produženje?”

Ćutao je.

“Da li je porodica potvrdila da vaši organi nisu uključeni u program? Neobično, novčani iznosi su preveliki da bih ih se neko odrekao, a takse na starce ogromne. Sigurno vas vole, dobro ste uhranjeni?!”

Mladić mu je uzeo desnu ruku i okrenuo dlan nagore.

“Niste obiljeżeni?” Ustuknuo je.

“Centrala, imamo problem.” Vikao je je na mene, tačnije u prazno,  vjerovatno uređajem povezan sa onim kome se obraća, zatim psovao, zašto baš u njegovom regionu, jer papirologiju neće riješiti mjesecima.

Redar je podigao prema njemu spravu nalik omamljivaču, istovremen je osjetio  da se portal za putovanje otvara. Spravica je zazujala strujnim  udarom. Propada.

U nesvijest i u sigurnu smrt ili nazad u svoju dimenziju, nije znao.

Autor: Olja Novaković

Dvije polovine duše

Jedna polovina je svojim vatrenim okom pogledala u udolinu dlana Druge polovine, u ruci se valjuškao žir. Zagledala se u oči svoje slabije strane i rekla: „ Danas se ovdje rastajemo, naša je duša prevelika za jedno tijelo, počela se razlivati, vrijeme je da se podjelimo, odavde krećemo u nezavisna putovanja, ali ćemo se iznova nalaziti pod krošnjom hrasta. Vidiš li žir sjetićeš se mene.”

Polovine se krenule na putovanje iz života u život same. Sretale su se povremno pod krošnjama raznih hrastova, na različitim kontinentima, pratile su ih i hladnoće i tuge. Jednog dana su se mimoišle, sledeće godine je zavladala velika zima, a neke druge je počeo rat, tek duša je samu sebe zaboravila i polovine su prestale da se nalaze izgubljene u svijetu.

Prošlo je par života od tada. Slabija je počela u očima nositi duge čežnje i plavetnilo okeana, ribe su joj znale napuniti usta svojom tišinom dok je na obalama bezimenih mora učitavala svoje uzdahe u oblake. Zelenom su joj se obojala stopala, ali korijenje iz njih nije raslo. Vjetrovi su je poput sjemena maslačka znali dugo nositi iz ruke djeteta u ruke mudraca i svoj mir nije, onako krhka i laka, nalazila.

Jača je našla utočište u hladnim pećinama planinskog masiva, postala je obla i snažna poput stogodišnjeg hrasta, pticama koje su se gnijezdile u njenim krošnjama ponekad je znala popiti jaja, a ne tako često progutati i mlade. Vjetrovi koji su duvali u tim surovim uslovima nisu je mogli pomjeriti, lomili su joj granje. Grom je  udario u njen visoki dub prepolovivši ga, jedan dio je umro zauvijek ostavši osušen da je podsjeća na vrijeme kada je bila sretna, ali i takva slomljena, bila je jača od svih oluja koje su je gonile.

Sredinom jednog običnog dana pred zimu, južni je vjetar zaduvao, podigao Drugu polovinu, uznemirivši njen ionako lak san, u kom je boravila već duži niz godina, preko stare ceste, i ne tako davno izgrađenog mosta donio u podnožije gdje je boravila Jedna polovina.

U tek razmaknutim krošnjama koje su se spremale upiti nove vode zime i poneki snijeg, koji će je učiniti sa proljećm jačom, ova snažnija je širila ruke sunčajući se na slabom svijetlu. Sluhom planinske lisice čula je zvuke koji su je podsjetili na njenu cjelovitost, čula je šapat među svojim krošnjama i prepoznala je sebe. U letu kroz nesigurnost sopstvenog postojanja Druga polovina je nošena malo južnim, pa malo istočnim vjetrom, ljuljajući se i njišući u svojoj praznoći, uljuljkano ulegla na dlan snažnije.

I tu pod gorom priča o cjelini je potekla. Gledale su nesigurno oko sebe pokušavajući da nađu znak koji će im pomoći da se prepoznaju, a njihova srca kucala su istim taktom. Snažna omekšala onom na vodom oblikovanoj, ona plavetna raspirivala se na vatrenoj. Dvije polovine konačno su ponovo postele jedno. Očima uprtim ka zvijezdama uočile su da sjede pod krošnjom hrasta jedna drugoj u rukama, konačno stigle kući.

Autor:Olja Novaković

Jednoj dragoj ženi

Noć pogubna. Neprespavana. Preplakana. Čudak je svojim demonima uzurpirao tvoj dom, tvoje vrijeme, tvoj prostor. Ne znaš ni kako se sve desilo, na koji način je sve počelo, prošlo je, to jedino znaš. Lažna podrška, velika obećanja, zatim svađa, tuča, vrijeđanja, ujutro na ulici ni „Dobar dan“. Trebala ti je pomoć, a dobila si mnogo ružnih uspomena.

Zašto ljubav do mržnje dovodi? Nakon sve podrške koju si pružala, nakon svih suza koje si isplakala ili se zla volja maskirala u ugodne rečenice, pa umjesto strijelica ljubavi iz srca, vadiš noževe zlih namjera iz svojih leđa.

Današnja tišina je moćnija od svakog straha. Danas tvoj život hvata novi ritam, novu svijetlost, novi dah. Danas čitaš sunce kao kompas i krećeš se drugačije. Nećeš ga vidjeti više, tvoje ga oči više neće poznavati, tvoje usne neće mu se više smijati, zaboraviće ga tvoj dah. Nakon noći straha veče dočekuješ ga sa radošću, provodiš ga u miru i suzama.

Jutro je. Probuđena, urediš se, našminkaš i kreneš ulicom kako samo povrijeđena žena zna, visoko podignute glave. Negdje u prolazu, obrisi jedne ljubavi. „Gdje se to putevi raziđu, da li sam trebala biti  pametnija, jača i zašto od vreline daha, magičnih mirisa i toplih obećanja na kraju ostane samo hladnoća?“, mnoga pitanja, a malo odgovora.

Odvedeš djecu ocu, bivši gleda sa vrata, ti na pragu doma u kom si bila domaćica, bez dozvole za ulazak, slomljena užasima predhodne noći, nezaštićena, stojiš uplakana, očekuješ pomoć i podršku. Dočekuje te lažni osmijeh koji govori, izbacio sam te, tvoje mjesto je sa druge strane kapije.

Sa druge strane ljubavi.

Ni jedan upitni pogled, jesi li dobro, mogu li ti pomoći, da li si ugrožena, da li su djeca ugrožena, samo hladnoća i odbacivanje.  Šta se to desi ljudima, šta je to u njihovim otrovanim srcima da ne znaju ili ne žele prepoznati bol? Ne znaju pružiti pomoć povrijeđenima, ni u braku, ni van njega. Naslađuju se nesrećom najbližih, sebični i uljuljkani u svojoj promašenosti.

Kome se obratiti? Sebi, draga.

U nama je toplina iskrene ljubavi. Okrenuti se sebi, hramu u sebi, položiti žrtvu, izgovrati molitvu, udahnuti duboko i krenuti iz početka sa vjerom u sebe i Boga. S ljubavlju.

Tišina liječi. Samoća odmara.

Utisci?

Nema utisaka. Napokon bura zavladaće mir iz kog će se izroditi prosperitet. Iz ove tišine naučićeš ponovo da voliš, želiš, dišeš. Čime privučemo loše ljude u naš život? Svojim nezadovoljstvom ili lošim spletom okolnosti, tek u jednom trenutku nismo više ni oni koji smo bili, niti oni koji želimo biti. Uspon je težak, povratak strmovit. Mi smo bića dobra i zla, svi griješimo, svi posustajemo, ali ne smijemo odustati.

Ne smijemo dozvoliti da drugi određuju našu sudbinu, niti živjeti u sjenci gorih od nas. Imamo dovoljno snage da se odupremo svemu što nosi tamu i da napunimo svoje oči svijetlom dana, a u svoje srce utkamo sjaj zvijezda.

Neki dani kao da su prošli, neki dani kao da nikada nisu ni postojali.

Kiša i zidine često su scenografija za najljepšu romasu. Oblaci nad planinskim  vrhovima, mnogo pokrenutih potoka preliva se iz korita i natapa puteve. More potapa molove, plima je. Ulica starog grada prelivena vodom, kaldrma djeluje kao živa pod nestašnom bujicom u kojoj se kupa. Kišobran propušta kišu i smijeh koji odzvanja ulicom.

Zaljubljubićeš se ponovo. Ispuniće te strah, ispuniće te užas, neka druga će vrištati duboko u tebi, užasnuta u iščekvanju ponovnog bola. Budi hrabra.

Na početku novog nadanja isprati obrise starih kajanja.

Autor teksta i fotografije: Olja Novaković

Klupa ispod dodira

Osjetila je da je klupa vlažna tek kada joj se mahovina počela penjati uz struk.

Predugo sjede ovdje, predugo se gledaju, razmjenjuju samo dodire, a riječi nema više. Zarobljeni u različitim snovima pokušavaju na površini dodirne tačke da razmjene poljubac. Na njegovom koljenu pojavljuje se gljiva u obliku sunca. Žuto u njenim grudima raste obasjano njegovim osmjehom. Gospodin Zrno je vidno smršao, ali u njegove zagrljaje, ovog puta, upada kao u klopku, on je lomi dugo dok i njegove grane ne počnu pucati. Školjka kojom je ukrasila svoje uši da bi je prepoznao, pod silinom udara njegove iznenada izvađene sjekire, pada na pod. Podižu je sa osmjehom i jedno drugom u usta umeću po dukat.

“Da li imate upaljač?” u prolazu ih upita mačka ogrnuta kaputom boje zvjezdanog neba. “Upravo smo udahnuli posljednji plamen”, frkće na njega Kontesa zaustavljena u trenutku kada je sa svojih usana dukat željela, poput dima cigarete, izdahnuti u vazduh napraveći krug u kom će Gospodin Zrno naći svoju cjelinu. Mačor produži izjednačivši se sa tminom. Ljubavnik je obuhvati oko struka, a mladice sa sitnim lišćem iz njegovih prstiju popeše joj se preko mahovine uz leđa na vrat. Na njenom vratu iz pupoljka umetnutog iza uha procvjeta kruna bijele magnolije. Miris vlažnog proljeća zareža kroz mrak.

Ona podvuče pruge sa svoje tašne ispod sebe, ne bi li izjednačila crnu i bijelu u svojim mislima sa tasovima vage koji naginju u njegovu korist. Drveće parka razmaklo je svoje korijenje, a stope su našle put. Na vlažnom pločniku u nečujnim otiscima sitne kiše ogledala su se njegova pitanja. Da li je uopšte njegova?

Pod svijetlom njenog doma pruža joj ruku da u njoj izgubi svoj dlan. U dodiru sa tvrdom muškom površinom na kojoj iščitava vrhovima prstiju liniju ljubavi u kojoj nazire sebe i liniju života u kojoj je nema, umire ponovo.

Dok je muška sjenka zagrljajem utiskuje u sebe, ona se ne topi kao pečatni vosak ostavljajući crveni trag koji se pući pod njegovom voljom, samo ako bude želio da pročita zapise kojima je na nju bačena kletva, umjesto toga rasipa se u puzle nekog dalekog grada, u kom će pretvoriti svoje tuge u nove osmjehe.

Odvaja se od klupe i zakoračivši u prazninu noći, osjeti nemoć. Bršljan njegovih požuda obavio se oko finog ženskog članka prijeteći da će je oboriti svojom silinom ako mu naglo izmakne. Lukavo ženski, izuva cipelu i u nju umeće biser izvađen ispod jezika. Puzavica je popustila svoj ljubavni zagrljaj. Za gosta, čijim će se sokovima sladiti upirući u njega svoje mnoge sitne žilice, moraće naći nekog drugog.

Lisičiji sjaj u njegovim očima govori joj je da zna sve tajne njenih satenskih rukavica. U svakom odmorištu za prst drijemao je po jedan bivši ljubavnik. Nisu mu smetali, znao je da rukavicu jednim treptajem svog oka može baciti u rijeku. Ona bi mu to dozvolila, ali bi možda tako i sam upao u neku od rukavica, pa je odlučio da svoju sreću za sada okači o najveću uličnu lampu.

Noćne leptirice će čuvati njegovu tajnu, a kraj jednog dana odavno će se prometnuti u početak sledećeg.

Pred sam san ona će sitnim vezom utkivati slova u šavove njegove košulje, još jednom načinivši čaroliju kojom će ga zaboraviti.

Autor teksta: Novaković Olja

Celulit u pedesetoj

Jutros sam se probudila u šoku i zaključku da imam celulit. Zamisli?! Strašno! Celulit u pedesetoj.

Onda sam se sjetila moje majke koja je nosila duge haljine cjelog života i nikada nije išla na plažu. Pitam se koliko je nju brinuo celulit? I svoje prabake koja je na žalbe vezane za debljinu govorila :”Bar imaš, sinko, na šta sjedat’.”

Stvarno imaš celulit u pedesetoj, a imaš li dvije zdrave polovine mozga?

Ne, izgleda mi. Dvije zdrave noge te nose, dva zdrava oka te vode, dvoje zdrave djece te prate. Imaš dvije diplome, dva zdrava bivša muža, trećeg ne računam, ako je još tu nije baš zdrav.

Prijatelje koji te vole, ( zar ovakav tekst već nisam pisala, jesam i ponoviću), onaj ko ti govori da imaš celulit nije ti prijatelj, jer se žena voli zbog mnogih drugih stvari, načina na koji te gleda sa uvažavanjem, poštuje tvoj trud, govori ti kako si zgodan u danima u kojima zapušten padaš u prve nivoe depresije, a ona te čupa na površinu stvarnosti, jer si njen i želi baš tebe.

Da li ti nju voliš zbog istih stvari?

Celulit? Nevažna stvar, nevažnim ljudima, u nevažnom vremenu.

Sjećam se jajoglavog, nema smisla da kažem ćelavog, patuljastog tipa, koji mi je jednom prilikom naglasio, da bih zarad bolje figure trebala izvaditi rebro, bilo mi je žao da mu odgovorim, njegove nedostatke su nadomjestili kompleksi, a šteta, imao je sjajnih kvaliteta koje je pojela njegova nesigurnost.

Celulit je posljednje što bi ljudi trebali vidjeti na nama i mi na sebi.

Znam mnoge, ne mogu ih nazvati dame, a ni svrstati u žene, koje nemaju celulit, ali je njihova forma i funkcija žene više nego upitna.

Da li uopšte da napravim još jedan osvrt na godine? Stvarno, pedeset?!

Priberi se ženo, pitanje je koliko ih je još ostalo, daj prostora mlađima, dozvoli svojoj ćerki da ispliva u prvi plan, ne dozvoli da te klinci gledaju kao nekog ko je izgubio svoje mjesto u lancu poželjnih, a iz lanca reprodukcije si ispala.

Jedi ono što voliš, zalij čašom vina, ne izgladnjuj se, idi u duge šetnje sa prijateljima punim smjeha. U trci sa starošću još niko nije pobjedio. Ne vjeruj drugarici koja kaže da je smršala sama ( nakon deset debelo plaćenih tretmana ), ne vjeruj internetu, photoshopu i svemu što vidiš. Slike lažu. Ne laže tvoje nezadovoljstvo sobom, ono je pravi alarm, budilnik koji ti kaže da je vrijeme da se probudiš iz mladalačkih snova.

Ne juri za idealnim, jer te čini nesretnom. Vozi bicikl. Idi na obalu rijeke. Bacaj pliske. Hrani komšijsku mačku. Putuj ako možeš sebi da priuštiš. Celulit je samo još jedna varki nametnutih da se ne bi osjetili sretnima i zadovoljnima.

To dupe je odlično taman takvo kakvo jeste, a ko te voli, voljeće te iskreno sa svim manama kojih si svjesnija od celulita i ne trudiš se da ih promjeniš, ponosno vjerujući da čine najbolji dio tebe.

Ostari dostojanstveno voleći sebe.

Autor: Novaković Olja

Nekoliko izgubljenih rečenica

Što je bilo juče, to može i da se zaboravi, što se dešava danas, o tome se ne treba razmišljati, ono što će se desiti sjutra, ne želim znati.

A ljubav, ljubav ću kao kaznu poželjeti nekom drugom, ja ne želim više da sanjam.

Misli su mi sitan pijesak, uzdasi teški kao valovi. Uthnem, porinem, pa opet negdje izronim.

Stara godina ostavila je gorak ukus na ustima, ogriješila se o mene i odbacila kao polomljenu igračku. Po drugi put je ispraćam, ovaj put u mislila. Nadam se da je zauvijek otišla i odvukla repove za sobom. Spremna za nova nadanja.

Osvijetli mi put suzama tvojim koje iskre u mraku. Objasni mi život kroz bol koja me prožima. Oprosti mi uzdah i sklopljene oči. Kazni me ljubavlju svojom. Gubim se. Pronadji me i pokaži mi pravi put.

Molitva Svemiru.

Tim nožem pređi lagano niz obronke mojih ledja, neka oštrica zaprijeti nježno i sirovo, tek da se osjeti pohota i nasluti strah. Neka zaboli pri dnu patnje ubod očaja. Suzama ublaži ranjenu dušu, dok bodež guraš duboko u tamu mog srca. Osvetiće me neka nova jutra i neka toplija svitanja.

Iz morskih dubina koralima opemeni ruke moje, sedefima prelij putenost dodira, tek ponekom morskom travom zaprijeti riječima mojim, morsku zvijezdu stavi mi na dlan, i zakuni se u svaki dah koji obećaš.

Pokriću oči, zadržaću dah, potonuću. Možda u svojim dubinama pronadjem tebe. Dubine poznaješ to znam, poznaješ li mene dovoljno da se ne udaviš? Poznajem li dovoljno sebe da ponovo isplivam?

Ako te ikada sustigne moj bol, previjaćeš se danima u mukama, ako te ikada sustignu moje suze, potonućeš i nećeš isplivati više, jer osmjehe dijeliš kao milostinju i nijedna žena za tebe nije posebna.

Samo zabodi oštricu duboko u moje srce, slobodno. Možeš ti to jače, odavno krvari, ne brini, iskrvariti ni za tobom neće. Ni krvi, ni suza, više nije ostalo. Kazni me što sam ponovo vjerovala. Okreni bodež još jednom dok krvarim, da budeš siguran da sam mrtva.

Žena je isto hram. Lijepa riječ, molitva, mali pokolon. Kamen na oltaru, novčić u zidu, novi krst, prilog za cvijeće, lijepa riječ, vjera u nju. Podvuci se pod hlad njene loze, zalivaj pažnjom da ne vene, napij se vode na njenom izvoru.

Nemaš ti pojma šta je žena ni kako se čuva.

Udahnuti život sa usana tvojih, utihnuti dahom tvojim, tišinom ovjenčati sebe, tobom okovana.

Postoji čarolija da neko uvidi da je pogriješio, da neko prestane da vas progoni, da prestane da vas voli, da ode daleko, ali ne postoji čarolija koja može zaustaviti srce da ne boli, kad uvidi kome je vjerovalo i kome je nudio budućnost na dlanu.

Dosta je bilo. Nisam ni mala, ni glupa. Idi, dragi moj, popili smo mi krvi jedno drugom dovoljno. Poznajemo se toliko, da jedno drugom s pravom, ne vjerujemo.

Ako ne mogu da te nađem ne znači da sam te izgubila, samo si se negdje privremeno sakrio, u fioci, iza ormara, pod jastukom, kada te ponovo pronađem, grdiću te jako, koliko si mi falio, koliko sam te tražila, koliko me nerviraš, a onda ću se nadati da ćeš se ponovo sakriti, jer tvoje je svjetlo prejako za moje oči.

Pomalo sklona stoicizmu, malo nihilizmu, uglavnom naklonjena taoizmu. Talasam.

Danu, u škura metni faculet ili šugaman da ne lomi nevera fineštru, eno koltrina prevrnu i pitare i važe, lupa, u dno doca se čuje. No, na počuo ostavi ključicu, prisloni dikilu pa uz konaticu i malo špaga uzmi dram vode, pa založi bokun sira i kruva i počini.

Bokeljška poezija nazoru.

Kakve smo mi to žene naučene da ćutimo, trpimo, govorimo: ” Molim” i ” Hvala ” i kad nam se plače? Prihvatamo fatum kao neizbiježno. Jesu li to neke zaostale forme ponašanja, iz davnih dana, kada smo slomljene udovice podizale djecu posječenih junaka ili skakale sa mostova da nas ne bi obeščastile neprijateljske horde?

Muškarci današnjice ne zaslužuju žene kakve su bile njihove babe i prababe.  Mnogo su ranije izgubili oni sebe nego mi nas.

Drage moje, junaka više nema, vrijeme je da prestanete biti herone.

Nekad u prolazu poželiš da kažeš “Dobar dan” onda te riječi utihnu u tebi, jer ti se tišina učini utočiste u kom se lakše saktiti, nedorečen, nedorečena.

Voli me ili me mrzi , oboje u moju korist.

Ako me voliš zauvijek ću biti u tvom srcu, ako me mrziš zauvijek ću biti u tvojim mislima.

Između dvije praznine ponor djeluje kao utijeha.

Autor teksta: Olja Novaković