Osmjesi pucaju sa mobilnog ekrana, slavi se zajedništvo, godine braka provedene u ljubavi i slozi, čestitke se prosipaju sa raznih profila, na ulici će ih zaustaviti i pohvaliti, on je primjeran muž, ona je krotka žena. U prolazu, dok šetaju, ljudi hvale njene sposobnosti, način na koji podiže djecu, cjelu porodicu koja je uključena u odgoj iste, majku koja je sprema uvijek da joj uskoči, sestre koje će da joj dotrče ako zaškripi , brat koji je podržava, đeveri koji donose djeci poklone. Divno funkcioniše idila, ne vide se svađe, tuče, preljube, ne vide se zajednički neplaćeni krediti, ništa se ne vidi, samo taj besprekorni tok savršenosti koja ih okružuje.
Gdje su pohvale, zaslužene, istim tim ženama, do juče prihvaćenim i hvaljenim, sada napuštenim i razvedenim, kojima više ni majke ne priskaču u pomoć, jer su, navodno, osramotile porodicu, očevi okreću glavu od njih, braća im u kuće ne ulaze, đeveri se prave da ih ne poznaju, ni djeci se pokloni više ne nose, bivši ih lažu za uplate alimentacija, kupovinu knjiga i patike duguju još od prošle školske godine?
One same uspjevaju i da rade, djecu pravilno vaspitavaju, ponosne na svoj podmladak koji izniče u vojsku spremnu za rat sa stvarnim svijetom, onim istim sklonim da pohvali lažno plasiranu sliku o idealnom, jer narod više voli idealnu laž nego iskrenu nemoć i borbu.
Gdje su pohvale ženama koje odlaze gladne na počinak da bi zadnji komad hleba dale svojoj djeci, koje rade dva posla da bi prehranile ostavljene živote, nad kojima se nadkrivaju poput suvog drveta svojom krošnjom umorno ih štitećimale i preplašene?
Noćas su se komšije fizički obračunale, muž je prvo krenuo na ženu , pa nastavio sa ostatkom porodice. Možda je pio, možda je sa drugom ljubavio pa su se poruke kasno u noć otkrile, probudivši usnulu , sa živcima tanku, suprugu. Možda mu je jednostavno dosta života, lažnog tapšanja po ramenu, izigravanja idealnog gospodina i domaćina.
Kroz pukotinu filma u boji, puklo mu je crno-bijelo pred očima, u nastupu fleša svi su platili crnom komorom ili crnim ispod oka.
Sada će spremiti doručak, on će otići na dobro plaćen posao, dobro plaćenim autom, ona će zvati komšinice na kafu pa će se zajedno diviti novim zavjesama, dobro plaćenim. Mnoge će pohvale danas mazati oči i hvaliocima i pohvaljenima.
Koji sprat niže iznad trpezarijskog stola usamljena žena će brojati posljednji novac kojim će jutros kupiti hleb. Mjesec je dug, plata kratka, a usta gladna. Neispavana, od komšijske buke i svoje brige, ostaviće jutros nezrelu djecu sama da se spremaju za školu. Bojaće se upaljenog bojlera, neugašenog šporeta, mnogih automobila na prelazu do škole, premalog sendviča u očima druge djece, iscjepanih patika. Boljeće je svaki pogled, ali sinoć batine nije ona dobila, već savršena komšinica, danas više puta pohvaljena.
Nad četkom, metlom, pisaćim stolom, za kasom, šankom, prekornim pogledom na nju gledaće kao na odbačenu, neuspjelu, ogoljenu, samu. Ne važe više sve one godine kada je i sama bila hvaljena, ne važe više ni svi uspjesi koje bez ičije pomoći postiže, samo joj se zamjera pravo na izbor da bude slobodna.
Prognana od društva, iako postiže više i živi iskrenije od pohvaljenih, vratiće se umorna u dom. Bojler nije procurio, česma je ostala zavrnuta, šporet je ugašen. Okice se raduju što je kući. Mnoge ruke obavijaju oko njenih grudi i oko njenog struka, u krugu sreće ona je stub. Na stubu srama ona je ponos svoje djece.
Dječije se usne razvlače u mnoge osmjehe i kroz radost čuje se šaputanje :„ Hvala ti, majko“, druge joj pohvale i nisu potrebne.
Autor: Olja Novaković
