Krljušt na kamenu

Svakim bljeskom sunca koje se ogleda na mom tijelu, pod vodom, premjeravaš dužinu sopstvene promisli i težinu mog postojanja. Okreneš me na jedan, pa na drugi bok, poput iskusnog ribara, dok se svjetlo na mojim leđima prelama od plave, preko zagasito zelene, do sivkasto bijele na stomaku. Vratiš me u vodu.

Otplivam malo, pa ti se radoznalo vratim. Podvučeš mi ruku pod stomak podigneš malo iznad vode, osjećam toplinu tvog dlana na sebi koja me uznemirava, hitrim pokretom udaram te repom i bježeći nazad pravim krug oko tebe. Nikad igre dosta tebi. Nikad igre dosta meni.

Ponovo ti prilazim. Izvlačiš me iznad površine vode, zadržavaš dah, a ja zadržavam želju da preživim. Škrge se odvajaju od tijela, davim se u tvojoj želji da me imaš, radoznalo i sa željom posmatraš crveno meso puno krvi koje se pojavljuje i nestaje dok se borim u želji da preživim. Lagano me spuštaš u vodu, ali već sam umorna. Razmišljaš da li da dopustiš hladnoj vodi i udahu prirodnog staništa da me vrati u život ili da nastaviš sa svojim sebičnim pobudama. Previše izmorena da bih pobjegla plutam uz tvoju nogu nadajući se čudu. I ti si se umorio od igre. Nisam više ni divlja, ni sjajna, pa polako gubiš interesovanje za moju borbu. Sada imaš druge želje.

Prelaziš rukom preko mog glatkog i tvrdog tjela, peraja nemaju više snage za bijeg. Prepuštam ti se. Vadiš me iz vode i iznosiš na plažu. Položenu na kamenu, u zadnjim trzajima života pozdravljaš moju želju da ostanem svoja. Miluješ od repa ka glavi, pogrešnim putem si krenuo ako pokušavaš da me sagledaš u cjelini. Činim ti se gruba, želiš moje meso, želiš moju suštinu, želiš me ogoliti, usmrtiti sve ono što jesam po cjenu da ubiješ u meni sve ono što me čini takvom.

Laganim pokretima prvo skidaš krljušt. Radiš to sporo, u nesvijesti sam, ali živa. Te ruke koje su me do maloprije nježno držale u sigurnosti čvrstine, sada me bole i ranjavaju. Boli me. Boli me što sam ti vjerovala, što sam radoznala, što sam tebe izabrala da me imaš. Na tvojim dlanovima lijepe se ljuspice mojih sjećanja, svih mojih dubina, na njima ostaje plava, zagasito zelena i sivkasto bijela sa stomaka.

Otvaraš mi utrobu. Sad više nema laži. Vadiš iz mene svu prljavštinu koju sam sakupila godinama, brižljivo čistiš zidove mog stomaka, potom pluća, ispiraš me vodom koja je do jutros bila moj dom, a sada joj se samo moja krv vraća i utroba koja nosi moje uspomene. Sada sam čista pred tobom. Takvu si me želio, neokaljanu? I mrtvu.

I srce. Malo je i čudiš mu se, ogoljeno od radoznalosti tvoje da ga imaš. Malo je jer ne pumpa sokove koji me održavaju živom. Dozvolio si da sav život iz njega isteče u tvojoj potrazi za mojom nutrinom. Razmišljaš, tako malo i neugledno da li ti je sada potrebno, da li da ga odbaciš u vodu, ostaviš u grudima mojim ili odložiš na kamen pored krljušti, koja se na suncu presijava od plave, preko zagasito zelene i sivkasto bijele sa stomaka.

Gledam te očima koje više ne vide. Prelaziš rukom preko mog tijela zadovoljan što krljušti koja je bila moja odbrana više nema. Ogoljena sam, čista, sa srcem na tvom dlanu. Oči mi ne vadiš. Tvoj odraz ostaje zaleđen u mom pogledu.

A ja sam ti vjerovala.

Tekst i fotografija: Olja Novaković 

Nahrani me svemirom

Put se prostire preda mnom, vrelina nema milosti. Vraćam se u zaliv iz grada koji će uskoro postati moj dom. Sa obje strane puta zelenilo sparušeno, a trava potpuno spržena tokom ljetnjih vrućina. Avgust , kiše dugo nisu padale. Zemlja puca, drveće gladuje i moja glava bolna od umora,razmišljanja  i u skladu s vremenskim uslovima.

Kući sam. Misli neće da se slože u rečenice , takav neki dan.

Ustanem da uzmem grožđe, pod prstima oblikujem vodom kružne pokrete, na svakom zrnu upisujem trag svoj pokušavajući da ga operem. Zakoračim kroz boravak, zagrizem zrno koje puca i razliva se u ustima, vraćam se osvježena tim ukusom i kroz poluzatvoren prozor ponovo utihnuta ljetnjom vrelinom postajem spora.

Mnoga razmišljanja prepliću se mislima, neki razgovori koji su se vodili proteklih dana, o ljubavi ,o izvoru, o prelivanju. Misli o promjenama koje nas očekuju, nas u kasnom dobu, a na samom početku života. O onome čega smo se odrekli da bi sada pionirski stajali na čelu ideja u koje iskreno vjerujemo i pitanja koja se vuku za nama poput bolnog koljena, povrede koju nosimo iz mladosti.

Iz misli me na sred prostorije, zaustavi u pokretu i trgne miris tamjana, samo na trenutak i čini mi se samo u jednoj nozdrvi, hitro se okrećem tražeći još koji trag u vazduhu, ali već je nestao.

“ Pišeš li o Bogu?” pitao me juče, ne prvi put.

Nisam dovoljno poslušna da bih mogla biti vjernik, mogu samo voljeti, mnogo i iskreno.

Ti kažeš : ”Riječ”, ja kažem “Ljubav.”

Ti kažeš: ”Vjera”,ja kažem:”Svjetlo.”.

Ti kažeš: “Bog”, ja kažem:” Svemir”.

I onda ti staviš ruku na kamen, a ja ti kažem: “ Verovaćemo zajedno.”

Mjenjam se u osobu koja je dugo čekala da joj se posvetim, otvara mi vrata zrelog doba, osmjehuje mi se sa sjedim  pramenovima kose i raduje mi se.

Na proplanku jutros tražiš kamen na kom ćeš podići svoj hram. Jutros ću potražiti izvor da se na njemu napijem mudrosti.

Neko ima potrebu da iz sebe izliva, gradi, neko drugi u sebe uliva, pa mješa emocije i saznjanja i tako izmješne ugrađuje kao cigle u ljude oko sebe, kroz podršku i podsticaje, a svi smo samo jedan dah i isti prah.

Preobraženje je.

Opet sam nemirna, uznemirena mnogim nesigurnostima, pitanjima, slutnjama, dugo nad tastaturom razbrajam riječi. Na rukama sitne zlatne tačkice, pogledam bolje, šljokice. Odkud su tu dospjele? Pogled na oba dlana mi potvrđuje da je zlatni prah prosut po mojim rukama iz nepoznatog izvora, odlazim u kupatilo da operem ruke, pogled na ogledalo me zaustavlja, na mom čelu i obrazima koža je oplemenjena zlatnim tragovima , moj odraz upitno gleda u mene.

U trenutku nesmotrenosti poželjeh i zamislih bogatstvo,  na mene si poslao zlatni snop svjetlosti koji me obasjao ljubavlju i toplinom i rekao : “ Ti si već bogata jer voliš i voljena si.”

I ove oči, i ovaj zlatni prah, i ovaj dah. Na ovaj dan.

Ti si na kamenu, ja sam na izvoru , a razgovarli smo o jezeru kao jedan, nadozvezujući jedno drugom riječi na riječi, misli na misli , suze na razumijevanje. Moj brat si po istrajnosti, tvoja sestra sam po emociji.

Preobraziće se gora, preobraziće se dvori, preobraziće se dveri, preobražiće se misli, preobraziće se ljudi, riječima tvojim i ljubavlju mojom, napojeni.

Na Preobraženje.

Ne želim da budem manekenka sa reklame

Mršava, vižljasta, izdužena, bez ožiljaka i sa zaleđenim osmjehom gleda me sa reklame za kupaći kostim, u prvom trenutku pogled mi se zaustavi na predugim nogama, ne mogu da ne uporedim, na ravnom djevojačkom stomaku, jedrim grudima, bujnoj kosi i osjetim težinu. Nisam više mlada. Forsiraju nas i bombarduju idealnim mjerama koje je nemoguće postići, zahtjevaju od nas da budemo mladi u uzrastu kada je nemoguće održati tonus i svježinu kože. Poruke tih tijela nas bodu u oči i viču za nama: „ Nisi dovoljno dobra“, a ja baš ne želim da se povinujem pravilima.

Ne želim da budem manekenka sa reklame. Ne želim njene savršene noge, jer su me ove moje sasvim pouzdano vodile kroz život i nikada me nisu izdale. Ne želim njene savršene obline, njene grudi po želji svakog muškarca. Ja ne želim biti želja svakog muškarca. Želim voljeti jednog i biti želja samo jednog pogleda.

Njena savršena koža nema ožiljaka, moje sa ponosom nosim. Svaki od njih je na mojoj koži zapisan kao na pergamentu i svojim postojanjem upisuje po jedno sjećanje i nosi simboliku.

Ovaj je kada sam sa najboljom drugaricom, na sankanju u osnovnoj školi, udarila u kamenu među. Razdvojili su nas tada, a mi smo se uprkos volji drugih ponovo srele i godinama smo podrška jedna drugoj. Ovo je ožiljak sa bazena. More je označilo moj život i oblikovalo me po sebi, sve moje plime i osjeke koje se svakodnevno mjenjaju nastanile su se u meni još u djetinjstvu, jer sam prvo proplivala pa prohodala. Ožiljak od carskog reza. Nosim ga kao oreden za trud, za napor, za volju i kao nagradu za dva osmjeha koja mi je donio. Ne postoji tjelo na svijetu zbog kog bih se ovog odrekla, onoje opomena da sam jača od same sebe i da u meni obitava duh koji prevazilazi i mene i standarde koje nam uskogrude firme nameću plasiranjem svojih.

Zaista ne želim da se plastificiram da bih se mumificirala. Ne želim. Podržavam sve one kojima takve promjene znače. Podržavam sve one koji misle da će ih plastifikacija učiniti sretnima. Ne vjerujem da hoće. Stvar je izbora i podržavam različitosti sve dok ne ugrožavaju druge. To nije moj izbor. Ne vjerujem da jabuka isprskana sa dovoljno voska može vječno ostati svježa, trune iznutra. Ne želim grudi po mjeri muškarca, ove su dvoje djece podigle i dobre su se pokazale. Ne želim vještačke zube sve dok moji krckaju koliko mogu, pa i kad se nasmijem taj osmjeh nije idealan, ali sve dok su moji zubi na broju i taj osmjeh je moj. Ne želim idealne mjere jer ove mjere čine mene onakvom kakva jesam.

Idealna je i smije se i dalje sa savršene reklame, savršenog ambijenta, savršenog izgleda. Sa druge strane kamere je njen život, negdje iza gomile šminkera, stilista, fotografa, koji je uporno dotjeruju i namještaju objašnjavajući joj da prirodno nije dovoljno dobra. Treba joj izmena, popravka, dorada. Njen život je negdje iza gomile pohotnih očiju koje će njeno tijelo gledati mjesecima kao komad mesa na parčetu papira. Njen život je daleko od porodice, od onih koje voli, daleko od nje same. Njen izbor. Njen život i ona najbolje zna koliko joj je teško da ga nosi, čak i sa tim idealnim tijelom.

Moj život je ovdje, u ovom dundastom i oblom koje svake godine izgleda sve oblije, a slatkiši su sve slađi. Ovaj skup kože i mesa je mnoge godine moj vjerni hram koji odoljeva nepogodama. Ne tako savršeno lice koje je iza sebe krije klupko misli neuredno isprevrtanih godinama čitanja, školovanja, usavršavanja, slaganja u rečenice i rušenja starih programa.

Zaista ne želim da budem neko drugi, sretna sam u ovom tijelu trudeći se da ga ne zapustim, njegujem, očuvam i dozvolim mu da ostari dostojanstveno.

Stvarno ne želim da budem manekenka sa reklame, zaista sam sretna kao majka, domaćica, sastavljač rečenica, biciklista, plivač, skakač u more na glavu, onaj koji ne jede životinje, onaj koji podržava prijatelje, onaj koji se nada da će izroniti narukvicu još prije četri godine izgubljenu na plaži.

Sanjar. Maštar. Čitač teške literature. Uživaoc u zalascima sunca. Ranoranilac sa obaveznim prvim jutarnjim udisajima rane svježine. Filozof. Posmatrač života.

Ja sam sve ono što nije moje tijelo već moj um. Ja sam sve ono što je unutar mene, a ne na meni.

Baš neću da budem neko drugi.

Preporučujem isto.

Olja Novaković

Četiri zalaska

Četvrti dan, već četvrti put pokušavam da napišem priču o četiri zalaska. Ne ide mi, ne znam odakle da počnem. Potražim značenje broja četiri i stvari postanu mnogo jasnije, četiri elementa, vazduh, vatra, zemlja, voda, četri strane svijeta. Četvorougao stabilan bez slabih uglova, četvrtog dana stvoreni gradovi. U znaku četiri gradi se ono što će ostati stabilno i odolijevati svim promjenama.

U životu svake osobe postoje četiri poziva za buđenje.

Otvorite oči, zavapite prvi put za vazduhom, gladni ste života u koji ste upravo dospjeli i plačete za beskrajnim nebeskim dubinama koje ste upravo napustili.

Sledeće buđenje vas očekuje u prvoj ljubavi, tada osjetite vrelinu kojom vaše tjelo može goreti od same  pomisli na nečije oči, ruke ili ime, učite se osnovnim koracima kako voljeti.

Treće buđenje doživljavate rođenjem djeteta, osim ushićenja i straha javlja se osjećaj odgovornosti i krivice, nada da ćete vašem djetetu obezbjediti dovoljno dobar život i da ćete biti roditelj koji neće u starosti biti nevoljen i zaboravljen.

Potom spoznaš Boga. Kreatora svih saznanja, opredjeljenja i mudrosti. Otisneš se u njegovu beskrajnu ljubav i zaplivaš sretan.

Prateći plime i osjeke života plivaš najbolje što znaš, trudiš se da nikoga ne uvrijediš, ali ako se svojim izborima zamjeriš odlučuješ se boriti i dalje za svoje načine, za svoju slobodu, za svoje pravo da pratiš svjetlo koje nosiš u sebi. Mnogi su izbori pogrešni i mnogi ljudi koje srećeš su pogrešni izbori, ali samo tako možeš vidjeti razliku između dobra i zla.

Tamna stana nosi velike poklone, maše zadovoljstvima i obećava samo napredak i uspjeh. Bijela strana ti nudi sebe kao mogućnosti izbora, ti si taj koji odlučuje. Ne obećava ništa, opominje da će put biti trnovit, a pustinje ljudskih duša na koje ćeš nailaziti beskrajne.

Život se slegne, uhvati ritam patnje i zadovoljstva, provlačiš se kroz dane i noći držeći se na površini, ne toneš, ali i ne plivaš, održavaš se na vodi svakodnevnice očekujući talas koji će te zauvijek potopiti ili odnijeti na neku nepoznatu obalu na kojoj ćeš započeti novi život.

I tu negdje, sredinom duhovnog bespuća, upravo tu na vodi, doživiš svoje zalaske.

Prvi zalazak ti tek malo odškrine vrata prostranstva obasjanog vrelim sjajem otvorenih mogućnosti. Pred izbore tvoje podiže magle u kojim ćeš prepoznati smisao ako si voljan da putuješ, udišeš duboko mirise borova i znaš da si na pravom putu da prepoznaš obrise vječnosti. Svjetlo je slabo, nepovjerljiv si, razmišljaš da li ti je takvo putovanje potrebno i daš sebi vremena da razmisliš.

Sledeći te uvodi u dublje u razmišljanje, daje ti mogućnost da sagledaš istinu o Kreatoru kroz druge oči, azurne poput morskih obrisa, kroz riječi nekog ko bolje poznaje dubine vjere i ko je zagazio u pustinju krupnijim koracima, a hrabrije gazi od tebe.

Na trećem zalasku sve je rečeno, zajedno gledamo ka pučini. Prepoznali smo se kao saputnici. Riječi više nisu potrebne, potreba je samo tišina, u ovom ritualu posvećenom zajedničkom putovanju dajemo najbolje od sebe, svoje savezništvo. U ovom trenutku mi nismo ni pol, ni meso, nismo ni naše misli, pravovjerni, mi smo tvoj dah i putujemo tebi.

U četiri zalaska preplićemo svoju vjeru i svoju požrtvovanost. Preslažemo se jedno u odnosu na drugo, preslažemo naša uvjerenja i saznanja u odnosu na iskustvo onog drugog. Učimo jedni od drugih, učimo da putovanje ka svjetlu ne mora uvijek ići istim putevima, ali mora biti vođeno iskrenom ljubavlju ka Svevišnjem.

Svjetlo nad zatalasanom površinom se ugasilo, ostaje dugo rumen, zlatan, pa plavičaj odsjaj. Odore neba, mora i sunca klanjaju se zvjezdama koje se ogledaju u vodi.

Skinuli smo maske, odglumili uloge, sada možemo biti ono što jesmo, mali pokretni grumenčići zemlje koji tek privremeno hode istom, ubrzo ćemo se kao prah prahu njoj vratiti. Oplemenjeni buđenjima i zalascima unosimo svijetlo u nove izvore čineći naš život vrijedniji življenja.

Dozvoli sebi da bezgranično voliš, dozvoli sebi da bezgranična ljubav obitava u tebi, dozvoli sebi da budeš voljen, jer samo je ljubav istina zbog koje postojiš, a tvoj smisao je vječno traganje za njom, onom koja već postoji u tebi.

Tekst i fotografija : Olja Novaković

Najkraće vjenčanje

Naša prošlost ne staje lako u obične rečenice, jer skoro deceniju lažemo jedno drugo, ti lažeš mene da ti značim i da ćeš se jednom vratiti po mene, ja lažem da mi značiš i da ću te čekati jednom kada se budeš vratio. Istina je samo krademo trenutke sreće, povremeno ti bježeći od svog učmalog i dosadnog života kome si prodao svoju mladost da bi dobio društveni položaj, ja od svoje dosadne svakodnevnice umorne domaćice kojoj su kućni poslovi oduzeli ljepotu i sjaj.

Imali smo nekada mnogo više, tačnije ja sam imala više, uživala sam u vezi, a ti si lagao da je samo moja, krio si od mene, tada već na početku decenijske propasti, da imaš drugu ženu kojoj se spremaš otići, a ja sam mislila da sam ti sve. Viđali smo se često, izdašno, mislila sam da se volimo. Jureći meni jedne zime proklizao si i slupao auto, ljeti ako bi izašla sa drugim ujurio bi u prvi autobus i čekao me pred vratima, izgledalo je da te nije briga, a reklo bi se da si bolovao sve moje ljubavi dok si odlazio njoj, u početku povremeno, a kasnije si se preselio daleko, u ledenu zimu, otišavši.

Tada su počeli povratci. Do sada si bio moj, njen samo povremeno, sada si postao njen, moj samo povremeno. Dolazio si rijetko, ali dovoljno da spona među nama ne nestane, govorio si da smo prijatelji, govorila sam da si najgora osoba koju sam upoznala, govorio si da te samo ja poznajem i da si samo sa mnom slobodan, govorila sam da si me povrijedio i da ti nikada neću oprostiti.

Pitala sam te: „ Da ona zna za mene, da li bi te i dalje voljela onako kako te ja volim, a znam za nju?“, sjenka ti je prekrila lice, previše stvari u igri, posao, stan, društvena pozicija, poslovni partneri. Za šta si se sve prodao? A ona? Deceniju nikada ne govoriš o njoj, mene i dalje lažeš.

Došli smo do onog stadijuma kad ne postoji ništa što ne možemo da kažemo jedno drugom, šalimo se grubim igrama riječi, misli, stavova, dovodim te do granice ludila mojim forsiranjem, tvrd si, ne cjedi se lako iz tebe istina, braniš se ćutanjem, tjeraš me da te vrijeđam da bi progovorio, i dalje ćutiš.

Jedan od mnogih razgovora je u toku, poruke se nižu sa kraja na kraj planete kao i svih ovih godina, nikako da presahne taj tok, a vrijeme je da od tebe odustanem. Ne znam ni da li ste razmjenili zavjete, da li ste to uradili sa svjedocima ili pred oltarom, lažeš me i ćutiš.

Poželim te više od mogućeg, zalelujaju se sva sjećanja i pomislim da mi pripadaš. U meni se uzvitlaju želja da te imam uz sebe, potreba da dobijem potvrdu svog postojanja, bijeskoji se dugo skuplja u meni i kroz šalu nametnem ti pitanje:

„ Udaj se za mene?“

„ Znaš, razmišljao sam često o tome“, lažeš me i govoriš mi upravo ono što želim da čujem,“ mislim da bi me uništila“, smijemo se oboje.

„ Da ili Ne je bilo dovoljno“, neću da odustanem.

„ Da“, zatiče me sa druge strane nevidljive niti koja nas spaja.

„ Onda samo još prsten da spremim“, smijemo se oboje, mene boli, za tebe ne znam šta osjećaš.

Prošlo je par dana i dolaziš, prošlo je par dana i tebi odlazim. Iznova igramo ovu igru koja nas oboje povrijeđuje.

Vrijeme je dogovoreno , čekajući danima na susret razmišljam o prstenu.

Pretražujem kutije, nekada sam pravila nakit, nalazim finu srebrnu žicu, lagano prstima je uvijam na prst, povećavam krug razmišljajući o tvojim rukama, ne savijam alatom, već lagano oblikujem dodirima. Razmišljam praveći prsten o svojm željama, o tome koliko sam ti se nadala, koliko sam te čekala, čini mi se da će ova mala sitnica promjeniti stvari u moju korist, tako što će okončati jedan ciklus i zaključiti konačno cjelinu.

Završavam ga, neugledan je, smješan, amaterski, liči na neku šalu, igru sudbine, tvoju šalu sa mnom, a ja nikako da odustanem.

Imamo dogovor, stavljam prsten u tašnu, ne planiram da ti ga poklonim, nosim ga sa sobom da me podsjeti na sve suze kojima sam oplakala naše neviđanje, za dva dana treba ponovo da se vidimo i kažem sebi, imam dva dana da razmislim da li da ti ga poklonim.

U sobi smo, osjeti se južni vjetar koji sa mora unosi slani vazduh, obala je tako blizu da se može osjetiti miris aligi u rano veče, pod naletom vjetra zavjesa se podize visoko u vazduh i lagano pada na svoje mjesto namreškana tananom težinom .

Dugo se nismo vidjeli, željni da se ispričamo, željni samo prisustva onog drugog, veče započinjemo kao djeca, obučeni i privijeni razgovaramo u mraku o danima koji su nas razdvojili i o novostima koje imamo jedno drugom da povjerimo.

Ustajem iz kreveta, pretražujem tašnu, zbunjeno me dozivaš da ti se vratim u zagrljaj, ležem ponovo pored tebe, zavjesa se ljulja, ljulja se cio stan u ovoj noći koja djeluje poput prve i poslednje u kojoj se volimo.

Podižem prsten i uzimam tvoju ruku, nisi siguran šta radim međutim vrlo brzo shvataš i smiješ se. Dopuštaš sa radošću da ti stavim prsten, tačan je, potpuno saliven. Smiješ se glasom radosti, nevjerice, iznenađenja i zadovoljstva. Voliš me. Srećan si što mi pripadaš i što sam te učinila svojim.

U mraku vidim tvoju ruku i prsten na njoj kako se kreću kroz vazduh, kako me obuhvata u zagrljaj, ovog trenutka moj si u potpunosti. U ovom obredu koji smo odredili sami, otrgli od stvarnosti, ti si moj i ja sam tvoja.

Naša noć se bliži kraju, na vratima sam, odlazim. Na stolici pored kreveta prsten. Pozdravlja me posljednji u mom odlasku.

Večeras smo se tako lijepo lagali da pripadamo jedno drugom. Ovjenčane lažima zatekla nas je istina. Večeras smo se zarekli na vječno izgnanstvo iz snova. Ova laž nas je konačno vratila u stvarnost. Od danas više ne postojimo kao cjelina.

Mnogi će dani proći, poruke će prestati da stižu, a susreti će ostati u prošlosti.

Tekst i fotografija: Novaković Olja