Mab i kugle

Mab i kugle

Nije se zbunila na vratima, ovo ne radi prvi put. Noć je bila bez svjetla,mjesec noćas putnicima namjernicima nije obasjavao put. Na pragu je stajala postojano, ni vjetar nije remetio mir, topla noć podsticala je otpadanje jesenjeg lišća tišinom.

Otvorila su se vrata pred njom, polako bez škripe, u hodnik je ušla samo jednim korakom preskačući prag, nema predaka pod ovim kamenom možda zato ulazi sa strahom, nema nikoga ko bi joj pomogao u njenom naumu, ni sjenke neke stare majke kojoj bi se obratila, niti blijede prilike davno počinulog domaćina. Šara hodnika prosula se pred njom. Iz ruke je ispustila kuglu svjetla koja je zaplovila vazduhom obasjavajući prostor pred njom, crne sjenke su se gomilale po uglovima, neke poput mačaka, druge plafonom poput gustih oblaka.

Kako je napredovala ka unutrašnjosti kuće tamne šare su se gušće uspinjale uz zidove, a sjajna kugla obasjavala hol. Djelovalo je dosta čisto, usla je u glavnu prostoriju, stol za ručavanje, lampe okačene o zidove, sitne sjenke po uglovima. Činilo se da i ona nekako sjajnije djeluje u tom poluobasjanom trenutku. Jednu je svjetlosnu kuglu ispustila iz ruke i ona se zaustavila neposredno ispod stropa obasjavajući prostoriju koji ukućani najviše koriste. Okrenula se oko sebe, sitne crne sjeni ili su bile opečene svjetlom ili su kroz sitne šupljine izlazile kroz pukotine.

Vratila se u hodnik i ušla u stražnju sobu, mrak je bio gušći, a sjeni krupnije, ali strašljivije, jednu je kuglu otpustila od sebe ponovo na sredinu prostorije, povukle su se u jedan ugao, drugu je pustila među njih, kroz sporedna vrata kuće ispod male nejednakosti poda i vrata, tom linijom gdje vazduh ulazi bezglavo su počele bježati.

Ostavila je dvije kugle i vratila se prema stepeništu. Posao je do sada bio lak. Zamoljena da provjeri stanje u kući nije bila užasnuta onim što je našla. Stepenicu po stepenicu uspinjala se ka sledećem spratu. Na vrhu je ostala zaleđena, hodnik drugog sprata je skoro u visini struka ispunjen gustom crnom smjesom naizgled neprobojnom. Otpustila je jedno svjetlo od sebe. Samo je obasjalo hodnik, ali nikakva promjena se nije desila. Udahnula je polako da ne bi u sebe uvukla prljavštinu i duvajući izdahnula topli dah prema crnilu.

Dužinom ispuštenog daha crnilo je počelo gubiti boju i rastapati se, ali se i dalje držalo. Podigla je svjetlosnu  kuglu iznad sebe i pustila ka crnilu, tragom daha na dvije strane rastvarala se crna masa, a onda se uzvila u debelim tamnim oblicima uz zidove. Sakupila je ponovo snagu, već umorna. Pokušala je da izgura te oblike kroz otvorena vrata kupatila, nisu tamo željeli ići.

 Otpustila je još jednu kuglu, pa još jednu, napravila je lanac od pet šest sitnijih kugli koje su sa jedne strane oivičile crne sjenke polako ih gurajući prema sobi sa prozorom koji je odškrinut. Sporo je disala isijavajući i sama dok su se njene haljine kao na vjetru mreškale. Sporo je lancem svjetlosnih kugli kroz sobu gurala tu crnu smjesu koja je ustajalo i bezvoljno jedva kretala ka prozoru. Malo popustila crna smjesa zaprijetila da će se prosuti, ali uspijela je da se dovoljno skoncentriše i polako kroz prozor oticaše u mrak okućnice i bašte.

Ostavila je dvije svijetlosne kugle u hodnik, još je lovila po uglovima sobe poslednje obrise crnih sjenki koje su se koprcale i bježale, ali već dovoljno sitne da ih je svjetlo pržilo.

Svjetleću kuglu stavi pod strop i vrati se u hodnik, u dječijoj sobi je bilo mirno, krevetići su bili prazni, tek samo poneka siva sjena koja je pobjegla pred prvom najavom svjetla i tu je ostavila kuglu da lebdi na sredini prostorije obasjavajući toplim sjajem malenu sobicu.

Ukućane, predpostavljala je, morala je očekivati u poslednjoj sobi. Na vrata se nije moglo ući, crnilo je sezalo do plafona, koliko god da je gurala svjetlo u prostoriju nije se ništa mjenjalo. Pokušala je u sebi da proizvede dovoljno snage da zakorači. Crnilo se pred njom nije sklanjalo, kao da je hodala kroz mrklu maglu i sjaj se gasilo, druga nije palila. Na krevetu je spavao domačin i žena. Pokušala je u njega da udahne dah svjetlosti. Lagano se njegovo tjelo punilo žutim tokom.

Na oči i kroz uši počele su ispadati poput glinenih pijavica crni komadi, poput čepova koji su mu onemogućavali da vidi i čuje. Soba je postala za nijansu svjetlija i gusta crna magla je poprimala srebrni sjaj.

U trenutku kad je pogledala na ženu, umjesto žene ogromna zmija je siknula na nju. Sjaj se ugasilo, a crna magla pretvorila u crnu prašinu koja se sa plafona obrušila na nju. Davila je i težina i prah koji joj je punio usta, kosu, kožu, onemogućavao pokrete. Zmija se povukla na krevet nakon opomene.

Nikako da strese prah koji je osjetila i u sebi. Stotine zmija joj se činilo da gmiže po krevetu i podu. U ruci je držala skoro prigušenu kuglu koja je ponovo dobijala na snazi. Domaćin je ležao kao krpena lutka, prazan. Žena sa glavom zmije gledala je na nju, mirna.

Nije došla ovdje da unese nemir, nije došla ništa do odnese, samo da donese čistoću i mir. Žena zmija nije imala svijest o ljubavi i miru. Uviđala je da nije napadnuta, čekala je sledeći potez u polusvijesti sna i jave.

Podignuta je još jedna kugla, držeći jednu u ruci, a drugu pustivši u prostor, prašina se ispod praga prozora izvlačila iz prostorije. Kako je svjetlo postajalo jače, a mračna magla izlazila u noć, tako se i žena zmija vraćala u ležeći položaj uz domaćina.

U toj prostoriji, ne potpuno čistoj, ostavila je jednu kuglu. Bila je na izmaku snage, sama će se naknadno isčistiti. Vraćala se niz hodnik do stepenica. Zatvorila je oči i provjerila stanje u prizemlju, sve su lebdjele i sijale stabilno na mjestima na koje su ostavljene, ostao je još tavan, na njemu je preuređena soba sa ležajem.

Drvenim stepenicama se uspela do četvrtastog otvora, pustila je svjetlost ispred sebe, nije bilo ni crnila ni mraka, u uglu je spavao suvonjavi muškarac, neki slučajni putnik, suv poput skeleta, očiju upalih i obraza bez boje, poput nekih zlih duhova koji crpe snagu iz mladih djevojaka prosipajući svoje sjeme na svim raskršćima. Nije tu bilo posla, duh u njemu je davno bio mrtav, ostavila je tihu kuglu koja je tek malo tinjala i vratila se niz stepenice u hodnik.

Izlazila je iz kuće tiša nego što je ušla u nju zbunjena količinom prljavštine koju je zatekla. Jeste poslata ovdje zbog čišćenja, ali ponekad je ovakve scene iako naviknutu duboko uznemire, prazni ljudi bez duša.

Za njom su ostale kugle koje će još neko vrijeme sijati čisteći prostorije, a pred jutro će utihnuti , prije prvog sunca i ukućani će normalno početi dan. Vrata su se zatvorila za njom, jednu kuglu je poslala na krov kuće, obasjala je crijepove i gromobran, tako će onaj ko je poslao ovdje znati da je svoj dio pola obavila.

Izgledalo je da se njena odora užarila, a onda se i sama u trenutku treptaja u svjetleću kuglu pretvorila i odletjela u noć.

Čime da te zakunem da me više ne boliš?

Čime da te zakunem da me više ne boliš?

Svim onim noćima u kojima su moja pitanja za tobom gradom lutala.
Jutrima u kojima nije bilo zajedničkih buđenja.
Nerođenom djecom čija imena nismo birali.
Ukroćenim željama, proračunatim susretima.

Svakim "šta će drugi reći" i ponekim "šta će moji reći" , možeš dodati tome i "drugovi su rekli".
Za koga živjesmo ovu ljubav pitam se ponekad, krijući je od nas samih sakrivajući je od drugih?

Sanjali smo bolje nego što smo voljeli, a voljeli smo mnogo više nego što smo pokazivali, a tek krili, tu smo najbolji.

I onda je mrak skrivanja pojeo sam sebe.

Čime da te zakunem da me više ne voliš?

Ujedima u svitanja. Šaputanjima na plažama. Osmjesima u mimohodu. Dodirima ispod stola. Dahom ljubavnika. Osvetom krvnika koji rovariše po našim skrivanjima.

Ponekom tugom. Mnogim pismima. Dalekim putovanjima. Brodovima. Odlaženjima i ostajanjima. Dugim čekanjima i povremenim nestajanjima.

Čime danas da nestaneš sjutra?

Kako žena postane stranac u svojoj kući

Ima tako nekih muškaraca za koje je žena trofej.
Osvojena, baš on od svih, baš ona.
Ne razmišljaju mnogo o njenim željama , o njenim potrebama, najljepša je u selu, u gradu, svi su je željeli, ali ona se eto nekako spotakla o njega, da li je imao najviše šarma ili je njoj bilo vrijeme da se uda i da rodi djecu , tek eto neki dogovor je napravljen, bilo je tu i neke ljubavi i ona je sad njegova.
Nije baš ni siguran ko je ona, neće se potruditi da je upozna, da zadre u njenu srž, ne interesuju ga njeni snovi, maštanja, ne gleda u naslove koje čita, ne prati filmove kojima se ona raduje.
Visoka , vitka , plava, gorda i pomalo prgava. Vodi je kroz grad ponosno pokazujući ulov.
Unešena preko praga kao pehar u rukama podignut visoko.
Trofejni ulov.
Jedna žena puna vrijednosti, sposobna , školovana, emancipovana lako postane inventar zbog tradicionalno nametnutih normi, kućnog vaspitanja, društvenih očekivanja.
Poslije nekog vremena od nje se ne očekuje da bude lijepa već da rađa, usvojivši zakone reda i porodice ona to i radi. Uporna je u svom naumu da postane majka, strpljivo ispija terapije i leži po bolnicama želeći da opravda sebe i svoju ljepotu žrtvom dokazujući da vrijedi više.
Vremenom uz kuhinjsku krpu i šporet gubi sjaj. Neredovno odlazi frizeru, posla oko djece je mnogo, zapostavlja prijateljstva, gubi podršku okoline, sve manje trenira, sve rijeđe kupuje novu garderobu, kosu skraćuje jer joj smeta u kuhinji, nokte više ne lakira, jer lak se ne drži dok riba podove.
Pehar pokriva prašina, rijetko ga pokazuju, sa trofejnog ulova, sad već prepariranog, otpada dlaka.
Kroz kuću se provlači kao sjenka nesigurna u svoju vrijednost gubi želju da se bori za svoje pravo.
Vrijeme prolazi , negdje van kućnog praga osvajaju se novi trofeji.
Neke druge ženice koje nemaju obaveza i problema daju jači sjaj i zaslijepljuju oči, djeluju odmornije , mirišljavije , opušenije, mnogo poželjnije od starog safari ulova.
Jednog dana vrijeme je da se polica obriše i pehar na koji je već pala patina starosti zamjeni za novi. Sjajniji.
Kuda idu odbačene trofejne žene?
One druge lako se udaju, dobre domaćice i fine ženice koje znaju da sakriju i laž i novac. Umiljavaju se  čedne i bezazlene, glume kako ne znaju ništa o životu i muškarcima, neutješno plaču brišući lažne suze nad izgorenim ručkom, tužno gledaju u sijalicu koju treba promjeniti, ne ulaze u auto prije vozača čekaju da se vrata otvore, one ne voze, strpljivo odbijaju vozačku dozvolu glumeći nemoć.
Papiri za razvod su na stolu. Neka druga čeka na useljenje misleći da će njen sjaj duže potrajati.
Trofejna žena se ne sukobljava. Vremenom izgubi sve sem ponosa. U tišini potpisuje papir, u tišini iznosi stvari i djecu. U tišini započinje novi život.
Kuda idu te nekad ponosne i vedre, a sada ugašene i napuštene, ali još uvjek dovoljno prgave žene kojih se svi i dalje po malo pribojavaju?

Znate gdje idu? Šta vas briga gdje idu?
One idu gdje one hoće, konačno ponovo svoje.

Porodično stablo

Davne sedamdeset i neke odemo porodično u unutrašnjost, u Mrke , da upoznamo đeda prvi put.

 Moj otac i on nisu govorili, dva tvrda vuka.  Majka latinka omekšala je stvar tek toliko da djeca upoznaju pretka pred smrt.

U kuću su ušli svi  osim mene koja sam imala tri , možda četri godine i ostala na drvetu pred kućom.

Zvali me , grdili, prijetili, ja ostala na grani.

Đede je rekao: "Pustite je, doći će ona kad ona bude htjela", i oni me pustili.

Mama kaže u neko doba sam ušla u kuću kao u svoju, sjela pored đeda kao da ga oduvijek znam. Samo se kroz maglu sjećam suvonjavog starca sa velikim brkovima, tada je uveliko prešao devedesetu.

Ni sam ne zna koliko je ratova pregurao preko glave. Tri puta se ženio, a pričali su da su ga se bojali i neprijatelji i prijatelji.

Sjedi brat moj sa jedne strane, jedini naslijednik, sa druge ja, tek sišla sa drveta.

On uzima bratovu ruku i dobro zagleda dlan, onda uzima moju i pažljivo se udubljuje. Polako gura bratovu ruku pored sebe kao da je sprema. " Ovaj mi je mali vas na ujčevinu", lomi se tišina kao staklo odzvanja glas, niko ne smije da progovori.

Mene ljubi u glavu , gleda sa osmjehom u oči, govori : " Čiti ja , oči Novakovića". U prostoriji tajac.

Majka ovo često prepričava sa negodovanjem pomalo uvrijeđena, otac se pravi da se nije desilo, brat ne priča o tome, a meni se i dan danas čini da je taj prkos i ponos, koji samo rijetki naslijeđuju, kletva.

Mom đedu Mašanu.

Jedan susret, jedan dovoljno da steknem predstavu za cijeli život kakvog sam kova.

Hvala Svemiru 

Grot i amajlija

Na samom ulazu vidjelo se koliko je pećina bila duboka, mukla tišina koja je iz nje dopirala dovoljno mu je kazivala, razmišljao je; da ulazi u kuću možda bi prag preskočio jer mu se činilo iz svake pore memljivog zida na njega gledaju neke prastare oči. Šapom je ugazio u blato dok je prilazio ulazu i sad za njim ostaje trag stopa, to mu se nije dopadalo.

Krenuo je ka unutrašnjosti, ne ulazi prvi put ovdje, ali iznova ima isti strah, učini mu se da zakorači u dubinu svoje duše gdje najteža jeza počiva, a opet tako poznat teren, iskonski, njegov. Hodao je tiho, ne proizvodeći zvuk, znao je ona još na ulasku zna da dolazi, tišina je bila njen sagovornik i došaptavala joj je šumske tajne nošene vjetrovima. U središtu pećine uz vatru i kotao prepoznao je njenu sjenu.

Da li je ikada bila mlada? Da li je ikada bila lijepa? Da li je ikada bila voljena? Ruke su joj ličile na ogoljene grane , kosa izgubila sjaj poput poslednjih listova odbačenih pred prve mrazove, u oči nije smio gledati. Ta žena nije imala godine, zatočena u ovom kamenu i ona i njen vijek izgubili su pojam o vremenu, u muku izbe i vrijeme je možda sporije teklo.

Rukom mu je pokazala na mjesto na kom je željena da se zaustavi. Nikada nije bila stroga, ali je njen autoritet bio neprikosnoven do samih oboda njihove šume. Majka.

Kretala se polako hodajući vrlo sporo u krugu oko vatre, sjenka koja je pratila možda je nekada mogla biti mačka, sad je ili vrećica kostiju ili zaostao duh iz nekog davno izgubljenog tijela. Nije bio siguran na stopalima ima li zaštitu ili joj se stopa u korijenje pokretno pretvorila. Za njom se vukla odjeća, pramenovi kose, prošlost, mirisi biljaka, pucketanje vatre.

Tiho je pjevušila, obraćajući se hrastovima koje će on sretati na putovanju. U ruci je držala nekoliko žirova koje je nakon svakog kruga bacala u vatru, pucali su dozivajući svoje očeve u podnožiju pećine, praveći pakt sa Stribogom i njegovim unucima, molila ga da utisne vazduh u svoj zvučni rog dozivajući dobre vjetrove, tople i naklonjene.

Iz druge ruke čvrsto stisnute visile su kožne pantljike duge skoro do poda. Okrenula se prema njemu, prišla i otvorila šaku, na dlanu je vidio nepavilno oblikovani kamen sa rupama u sebi, nisu li takvo kamenje prošle godine seljaci na šljive vješali zbog boljeg roda, pitao se, ali se i sama misao zaledila pod njenim oštrim pogledom. Njegova je njuška naviknuta na otvorene prostore, mirise svježine i proplanka, ali kad se ona priblizi mirisi vlage, tek pokošene trave, žalfije i sušene lavande zamute mu njuh.

Amajlija je pažljivo vezana oko njegovog vrata, komadi kože koji su bili predugi srgnuti su oštrim pokretom ruke iako bodež nije vidio ni čuo, okrećući mu leđa ova žena koja ima vremena dovoljno za stotinu života, vratila se do vatre gdje je bacila ostatke. Možda mu se samo u talasanju dlake učinilo da su prvi vjetrovi koji će biti njegova pratnja pristigli ispred pećine, bojali su se ući jer bi lako mogli biti zarobljeni u lavirintu špilje ili u lavirintu njenih želja i potreba.

Možda je bilo vrijeme da krene. Čežljivo je pogledao ka njenom dlanu čekujući bar jedan dodir, samo da može njuškom da dohvati onu meku udubinu u dlanu. Njegovo ime nikada izgovorila. Grot.

Nije ga više primjećivala utonula u razgovor sa vatrom.

Kamenčić nije bio težak samo ga je ogrlica malo davila, izašao je još uvijek omamljen memlom pećine, hladan dah sa planinskog vjenca trgnuo ga je iz usporenosti.

Iz zbirke Pod ponorom

Iz zbirke Pod ponorom

Čovjek žena

Bilo je neko toplo ljeto na primorju, ona obična studentkinja, on mladi DJ, davno je bilo. Sjeća se samo njegove kose i njegove odsutnosti, ona u masi, on usamljeni junak novog tehno doba u elementu. Pogled iz daljine i želja da ga vidi ponovo.

Nije joj se ostvarila tog ljeta možda tek sledećeg ili onog tamo, tek nekako igrom sudbine opet ga je vidjela u jednom od gradskih lokala u koji je odlazila vraćajući se iz zima studetnskih poprišta na odmor. Drugarica je radila u kafiću pa su skovale plan, napraviće dogovor, ali preko njegovog broja (u eri bez mobilnog telefona) za neki izlazak u grad. On kao posrednik upao je u klopku domišljate ženske igre, telefon je zazvonio, ona je upotrebila svoje najprijatnije tonove i dogovor je pao. Jedna noć. Sati su prebrzo prolazili, ona je ujutro putovala, odlazila, ni upoznali, a razlaz je već bio tu. Odužili su se razgovori preko telefona,molbe „ Dođi“, „ Pojavi se „

Nekih 6 mjeseci kasnije on se pojavljuje, opet na jednu noć. Ujutro odlazi, ne znajući da za sobom ostavlja dio sebe.

Devedesete, glad , bolest i nemaština uzimaju danak. On odbija njene pozive, molbu za pomoć, odbija mogućnost, odbija nju. Ona sama bez novca, bez prijatelja, lošeg zdravlja, onemogućena da se bori za dvoje, odustaje. Poneki susret pri kom se prave da se ne poznaju.

Doba interneta otvara mogućnost kontakta sa distancom, ni slika, ni riječ, samo hladna slova na bijeloj pozadini. On i pita i ne pita, želio bi da zna, ali ne želi da čuje. Ona tiha u svojoj uvrijeđenosti i ubjeđenosti da joj je jedan život dužan ostao. Dani se mjenjaju u godine, godine u decenije i na pragu novog doba poneka poruka, par ubrzanih plašljivih susreta u kafeu žureći sa posla na posao, nedorečenost ostaje i nakon odlaska kao da samo sjenke prošlih dana ostaju za stolom, da se popije još jedna pa da otvoreno popričamo. Oni odlaze u tišini.

A onda jedan neobavezan razgovor preko poruka i priča se nastavlja ovako:

"Da li bi se ti udala za mene, formalno i mogla da podneseš da ja u tom braku uđem u tranziciju pola u kom bih išao na hormonske terapije i potrebne operacije da postanem žena? Dugo te znam. Znam tvoju snagu. Znam tvoju posvećenost. Vjerujem u tvoju podršku. "

U usamljenom razgovoru jedinom par godina, on upita. Nju samu pitanje nije iznenadilo, zateklo možda.

Negdje je ispod njegove vanjštine hladnog uvijek osjećala jedno tiho biće neusaglašeno sa sobom i zahtjevina okoline, nije znala gdje je tačno taj prevoj, taj pregib, ta premostiva napremostivost neomogućenog razvoja u željeno, ali ga je kao žena ipak naslućivala.

Trebalo joj je malo vremena da promisli razgovor i oblikuje u misao spremnu za osudu ili razumijevanje. Da li uopšte treba da bude osude i zašto joj to prvo prolazi kroz misli, možda zato što sebe vidi kao tradicionalnu  i zašto se tradicionalno, a ona to jeste, uvijek podvlači pod misao o osuđivanju?

Ko razmisli neće baciti kamen.

 Možda je sada, iako prekasno, dobila odgovor na neka pitanja koja su je godinama progonila. Vaspitana tradicionalno, možda altruista i humanista, stabilna i pouzdana, kroz najteže vrijeme odricanja i nemaštine dokazala je da je jača od nedaća koje je presreću. Podiže porodicu i djecu uči da je svijet jabuka i da su svi ljudi na njemu dobri, da u svakom od nas postoji zrno dobra, ali na njega ne računa , mada sama pomisao da postoji ipak daje nade.

„ Gledao sam film o muškarcu koji je promjenio pol, baš me pogodila ta priča, natjerala me da razmisim o  sebi, ti si uvijek bila jaka žena, šta bi se desilo da smo ostali zajedno, da li bi tvoja dominantnost uticala da se ja promjenim, da li bih se ranije uz tvoju pomoć ili podsticaj na to odlučio, da li bi mi pomogla?“

Nastupila tišina odjekivala je u svim uglovima poimanja. Da li ga voli dovoljno da bi mu izašla u susret? Ne kao partnera, godine neviđanja su napravile jaz, već da li u njoj još tinja dah onog sjemena davno posijanog u njenoj utrobi? Da li je potrebno da voli da bi mu pomogla?  On nije pomogao njoj kad je njihova budućnost bila na kocki i njen život.

Da li bi to uradila zbog sebe, kao djelo u ime dobra koje bi joj obilježilo život? Zato što je radoznala? Zna da se može uhvatiti u koštac i sa sredinom i sa društvom, čak i sa sobom, a sa njim?

Ne jedna, hiljadu tema otvorenih u jednoj patnji. Kad različito potraži uporu u tradicionalnom i stabilnom.

Potražiti pomoć podršku tako daleko od njegovog svijeta, od njegovih ideja, od njegovog načina, udariti temenje novog života u maglovitoj močvari teških uspomena i nedokučivog pitanja:“ Hoće li pristati?“ Jednostavno je znao, ne iz ljubavi, iz nekog čudnog karmičko svemirskog spoja individua, iz neniknuća jednog sjemena, znao je.

Svojim povjerenjem joj je ukazao na širinu koju nije znala da posjeduje, osjetio da je spremna da napravi korak za njega i za ljude poput njega, ona obična žena. Imati razumjevanja za različite, ali uvidjeti da je tradicionalno i stabilno dovoljno jako da ponese i sačuva osobu u njenom razvoju, koliko jako da je slomi, toliko jako i da je sačuva, kao rijetkom egzotičnim biljkama samo treba prilagoditi uslove, malo se prilagoditi drugačijima i ne nametati ništa formiranim osobama već usaditi djeci sigurnost u svoje izbore.

Lakše je voditi nego ispravljati . Pa i ako budu drugačiji neće tražiti uporište u drugima već imati snagu da se izbore sa demonima u sebi.

„ Hoću,“ rekla je. Prepuštena svojim demonima na igralištu dobra i zla.