Dječak zvani Afrika ( pisma iz zaliva 7 )

Mirisima lavande umivam ruke, rukavice satkane od snova sanjam, lagano na svaki prst i u sebi razbrajam, za malo pomirenje, za vjenčanje, za najduže putovanje, za putokaz u noći, za najkraću patnju. Malo li je?  A i ne slutiš.

Gdje ovo vodi i gdje je počelo?

Negdje na rubu djetinjstva, u jednoj djevojačkoj sobi, prvi put sam zapisala svoje misli, činilo mi se da sam od tada prešla dug put, sada mi izgleda kao da sam opet na početku. Krug se zatvorio.

Možda bih trebala pisati o ljudima, o nekom od njih, o onom sa suncem u kosi, zmajem na ruci i zvijezdom na čelu. Njega više nema.

Vjerovao je da u sebi nosi gene razuzdanih jezerskih splavara, sa nekih obala prekrivenih trskom poticao je njegov predak, zavodio gradske djevojke svojom grubošću, lako ih uzimao, još lakše zaboravljao, tek nečija baka je sjeme pod srcem svojim u grad odnijela, da se večeras u priču pretoči.

„Kako samo ličimo?!“ , zbunjivalo ga je. Nije znao da u mojim venama teče krv tih istih grubijana, koji su u svakom selu ljubili drugu ženu. Suze su ih djevojačke proklele da ni potomci put svoj u moru patnje ne nađu.

Šta nas je vezalo? Jezerska magla u pogledu, tek naslućen huk vjetra nad trskom u šapatu ili zmaj.

U snovima se mojim odomaćio, u kolibi od pruća čuvao svoju dušu . Dok sam ustajala iz postelje, kosooke djevojke oblačile su mi ogrtač, ogledalo pred kojim sam stajala surovo je oslikavalo trošne zidove i slabo svijetlo. Krenuh rukom ka ramenu i napipah izraslinu, pod mojim prstima je ubrzano rasla i oblikovala se u zelenu figuru, zmaj od žada.

Obavih prste oko njega i izvukoh bodež. ’’Ovo je Zmajevo obilježje’’ pomislih, u srce mi je utonulo, a ovdje ću ga čuvati.

Zašto se toga sjećam?

On je bio Zmaj, a ti si Vuk, pisala sam davno o tebi, prije nego što sam te upoznala, tako sam pisala, a sada si se pojavio, gledaš me i kradeš, a ja ti ne mogu pobjeći.

Ponovo sanjam, ovaj put, u snu, crni kamen na grudi pokušavam utisnuti, do duše da potone, da bol manje osjetim. Crni kamen za zaštitu.  Bojim se ponovo voljeti, jer kad volim, sve sluti na propast.

Tišina mi je najpotrebnija, a najmanje je imam. Miris mora i valovi nošeni jugom da me bude, to je moja potreba. Ponekad, ali samo ponekad,  poželim da pobjegnem daleko.

Razmišljam o njegovim očima, rukama i zašto smo se sreli.

Nametnuti susreti i njihovo značenje, oni utiču na naš život, na neki bizaran način učestvuju u našem odrastanju.

Klub se zatvara. Zmaj me vodi sa sobom u jutarnju izmaglicu, grad jos uvijek spava, rijetki taksisti tumaraju ulicama ili drijemaju na stajalistima. Kuda? Kod prijatelja kojima je noć dan. Stari dio grada, fasada skriva neočekivano, memljive stepenice ovlažene zimskim jutrom. Vrata otvara prozračna plavuša, u izmaglici ili dimu nazirem podrumski stan utopljen u teške draperije koje prekrivaju namještaj i prozore, stil pomalo indijski. Napolju još ne sviće, u prostoriji gore svijeće, tek kroz proreze zavjesa nazire se svjetlost zore. Popićemo čaj, crnokosi mladić će uzeti gitaru, Zmaj će zasvirati na limenoj kutijici crnog čaja.

„Djevojka iz Ipomeje”, moje najdraže sjećanje.

Sakupila sam ja tih sjećanja podosta, i razmišljam kud bih sa njima, kako da ih urizničim i sačuvam prije nego što vjetrovi proteklih dana počnu da ih kovitlaju, noseći ih daleko poput jesenjeg lišća, da ih hladne kiše zime rastope, a kad nestanu, tek će se u novoj travi nazirati mrežice kojima su nekad jedrili sokovi, ali te trave neće ni slutiti da to bijehu nečije dragocjene uspomene.

Duboko urezana melodija, meni značajna i jutarnja izmaglica koja se borila da kroz zastore dotakne vrhove svijeća i zada odlučujući udarac u borbi dana protiv noći.

Sjećati se i sanjati.

Pisma iz zaliva ( 7)

Ciklus “Kornjačin oklop” 2010

Tekst i fotografija: Novaković Olja

Dakle, ispali ste ponovo budala ( pisma iz zaliva 6 )

Ne slušam ni sebe, ni druge, možda bi ipak nekoga trebalo poslušati, Nikoga na primjer, on siguno zna sve o tome.

Kad uporedim sebe i druge dođem na ideju da bi od svih trebalo odustati, ne zbog sebe, nego zbog drugih, na kraju povlačeći se iz njihovih života činim uslugu sebi.

Kako prestati vjerovati svoj zdrav razum?

Kad dovoljno puta ispadnete budala, kad vam se učini da ste vi uvijek taj koji prijateljima iznova čini usluge, kad vam se čini da ste nekako uvijek najmlađi ili se bar tako prema vama ponašaju i ako vam se učini da oni kojima vjerujete čudno sklanjaju pogled kad prolazite dok ćaskaju sa nekim poznanikom , ozbiljno se zamislite, došlo je pravo vrijeme da mućnete klikerima.

Slobodno počnite da se preispitujete gdje ste pogriješili, sigurno nećete naći ni jedan razlog da opravdate druge, ma koliko se trudili da nađete grešku u sebi, dakle ispali ste ponovo budala.

Nakon ovog zaključka krajnje je vrijeme da prestenete vjerovati sebi.

Moguće je da su vas jednostavno previše dobro vaspitali, što automatski znači da vaše moralne norme nisu u skladu sa okolinom i da su vaša vaspitna načela od vas samih već više puta dovedena u pitanje. Sigurno je da ćete svoju djecu i dalje vaspitavati u istom duhu, u koji ste i sami razočarani, uporno im tvrdeći da je ispravan put pravi put objašnjavajući naknadano da taj isti put nije baš najbolji izbor ponekad, ali da se u njemu možda kriju ključevi vječnog blažensta i samospoznaje, ali samo možda.

Onda shvatim da je pravo vrijeme da se okrenem sebi, samo sebi i stvarima kojima se radujem, dozvolim sebi da uživam čitajući iznova neke knjige koje su me u mladosti radovale, dozvolim sebi da se porinem u kadu punu pjene koja se izliva i potapa pločice u kupatilu, dozvolim sebi da uživam u zalasku sunca, onako lagano kao kad ispijam prvu jutarnju kafu, pa i kad toplota nije ista, i miris se lagano mijenja, ja i dalje uzivam u boji i smislu koji za mene ima, buđenja.

Volim i samoću. U samoći čujemo svoje misli, vodimo dijalog sa unutarnjim ja, pitamo i dobijamo odgovore. Ne moraju to biti neki neprevaziđeni odgovori o suštini dobra i zla, tek prepiska misli sa sjećanjima, vrteći se i preplićući pokušavajući da dobijemo odgovore.

Ponekad sebi dozvolim čudne snove koje godinama pamtim, a svakog jutra se budim okupana u one jednostavne koje ispunjavaju moji najbliži, neki prisutni, a neki samo prisutni u mislima.

Sanjam: u snu spavam i sanjam, svjesna da sanjam obraćam pažnju sebi da u snu koji sanjam da okrenem jastuk, vraćam se iz sna u san, pa na javu, budim se i okrećem jastuk na javi, jer kažu ako nekog sanjate okrenite jastuk nakon sna pa će i on vas sanjati.

Predaleko sam otišla, preduboko u san.

Pišem, pišem mnogo, ne uvijek vedro, a ponekad i u stihu. Iz porodice sam bodograditelja i zidara, vješta sam rukama da stvaram, ali još vještija da konstruišem neobične stihove na još luđi način slažući čitave rečenice sa istim prvim početnim slovom svake riječi. Ja kao inžinjer stiha.

Ponekad pomislim, potpuno pogrešne puteve pratim, popločani požudom, pogrešnim potezima, prostim pobudama. Potom, prelistam prošlost, pred pogled prostrem pregršt pobjeda, pretpostavljam, postojanjem potvrđujem pravilnost postupaka. Proizvod prošlosti prosvjetljuje predočene planove.

Potom se sklonim pod okrilje magije i zamislim ritual iz neke bajke koji će donijeti oslobođenje i promjene.

Jedna koštica trešnje, prve ubrane u rano proljeće, da bude slatko i bogato. Jedan stuk lavande, da prevladaju mirisi plavetnila, svježine i širine. Sve to potopiti da prenoći u kamenom zdencu dok u njemu pupoljak lokvanja narasta, da donese napredak i okonča iščekivanje.

Dosadilo mi je da budem budala pa svašta sebi dopustim, najviše ono što me ispunjava i čini sretnom i svakoj budali poput mene preporučujem isto.

Učini sebe sretnim, tako će tvoje budalasto srce da nadraste sve tuđe mrakove, a mržnje će se same od sebe topiti iskrenim tvojim osmjehom dočekane.

Voli vas Mau.

Pisma iz zaliva ( 6)

Ciklus ” Kornjačin oklop” 2010

Tekst i fotografija: Novaković Olja

Tišina ujeda ( pisma iz zaliva 5)

Još uvijek mirise lavande u kosu stavljam, još uvijek te sanjam, vratićeš se znam. Kada se vratiš šta ćeš mi reći, onome je odbio imanje samo da bi sačuvao nemanje?

Odužilo se. Oči ne gledaju, ruke ne miluju, a duša tone u bezdan. Oblici se mjenjaju, godišnja doba vrte na ringišpilu vremena, tišina boli poput ujeda i jednak trag ostavlja.

U očima tvojim prepoznajem sebe, u pogledu tvom prepoznajem glad. Poželi me i ja ću poželjeti tebe. Pozovi me i u mojoj utrobi začućeš eho. Tvoje usne na mojima, tvoj dah na mojim grudima, tvoja želja u mojim dubinama.

Večeras ću još malo biti tvoja.

Vrijeđaš sjećanjima. Srce mi lomiš neizrečenim tišinama, u dubine mojih boli ponireš, misliš naći ćeš sebe. Kroz krhotine života, na dnu moje duše nazrećeš samo ponos i poneku patnju. Imenom tvojim svaku svoju grešku nazvaću i ćutaću, a moje tišine govoriće više od riječi.

Ponekad mi se čini da sam pogrešno razumijela, drugačije vidim oblake, osjetim mnoge izgubljene mirise, u sjećanjima nalazim odgovore i svakako ne razumijem. Pod stopama pečate na plažama ostavljam, kroz gradove zvukom potpetica svoj život proslavljam i dok hodam ponosno nosim svoj grijeh.

Volim da se zaljubljujem, uživam u trenutcima uspona i padova osjećanja, gdje vreli oganj požude zamjenjuje hladan tuš realnosti. Dodirima te budim, usnama šapućem, kroz ponor vremena i dalje te snivam.

Ponovo pišem, to moj bol svoje pravo traži. Izreći negodovanje i pomoći sebi bježeći od stvarnosti. Nemam kuda pobjeći osim u iluziju, snove, maštanja.

Na dlanu nosim trougao, na ruci zvijezdu, na stopalu trozubac, kuda me vode te znamenke i čemu će me odvesti?

Zašto nisam površna, lakše bih podnijela svako možda, ako, ali. Ugazio bi u more mojih želja samo tabanima, činilo bi ti se da nećeš potonuti i zadovoljan bi ostao u plićaku. Dubine su moje nepregledna crnila i nemani počivaju u njima, zato se bezbjedno držiš obale i mirno posmatraš moje talase.

More osjećanja pokušava da me preplavi, misli, riječi, osjećanja žele da pokuljaju i potope stvaralačku svijest. Ne želim da ih zaustavljam, ne želim da budem brana, ako vode nasrnu na bedeme prejake za promjene negdje će cjela sela mojih iluzija poplavljena potonuti u zaborav.

Kako da ih oblikujem, vodim? Ne umijem da sudim. Samo praštam.

Otvoriću jednom srce i reći istinu o sebi, onu koju nosim na dlanu, onu koja je umrla u meni ostavivši dubok trag.

Bila sam žena, češljala kosu u sumrak, sklapala oči pred mirisom kiše, uzdisala pred tamnim pogledima, koji su palili vatre u grudima.

Čini mi se davno i ne sjećam se više, kako tokom sam hladnih noći pokušavala dahom ugrijati ruke, u postelji tiho plakala za onim koji me je nedostojan. Gdje je nestala ona žena, gdje su nestali njeni obrisi? Ko joj je oduzeo osmijeh i zbog koga je sjaj na njenom licu usahnuo?

A znala sam voljeti, pod mojim rukama su se podizale vode, pod dodirima mojim pokretala mora, odjek osmjeha mog tresao je šume, a onda sam postala tišina.

Pisma iz zaliva (5)

Ciklus “Kornjačin oklop”

Tekst i fotografija : Olja Novaković

Opet sam sanjala ( pisma iz zaliva 4 )

Iznova pokušavam pronići duboko u sebe, shvatiti zašto se razlikujem od drugih ili zašto drugi misle da se razlikujem.

Zašto da se stidim da se glasno, grohotom smijem, a volim da čujem zvuk sopstvenog smijeha dok se prolama prostorijom u inat svima kojima je mučno slušati kako se oglašava radost?

U zvuku sopstvenog smijeha naslućujem zvonke kikote moje djece. Oslušnem i sigurna sam da čujem eho koji se vraća preko zaliva u mirno jutro, šum školjke sa Crvenog mora koju ljubomorno čuvam još iz djetinjstva i samo zrno tišine koje nosim duboko u sebi, a iz njega se lavina pokreće.

Moja suština je tišina. Tu u grudima gdje počiva, mala kao staklena perla, ali dovoljna da me čini onakvom kakva jesam, da me nosi, vodi, čini me bučnom i prodornom. Podsjećam sebe na pobjesnjeli jugo koji razbacuje talase po stijenama, povlači more u nejednakom ritmu, naprijed, nazad i onda gromko udari o obalu. Na dnu mora, tišina, ona ista koju nosim u sebi, ničim nepromjenljiva, uvijek konstantna i u potpunosti posvećena sebi.

Zaglušujuća buka morskih talasa i spokojna tišina dubokih šuma čine dual u meni.

Ponekad mi se čini da sam slikar i da je moja četikica dahom nadarenim navođena umjela bi bolje prikazati visoke dubove, zagasitu tišinu, duboke šume, vlagu koja lebdi u vazduhu iznad površine trave, izmaglicu koja obavija debla, ali šta sa mirisima, ni pero, ni kist ih ne mogu uhvatiti. Možda uhvatiti donekle, ali prenijeti onome ko gleda, čita, osluškuje.

Udahnem duboko miris planine u rano proljeće, miris zemlje, trave, nagovještaj toplote i naslućujem tek otopljene snijegove koji prožimaju korijenje podamnom.

Šape su mi potonule u mokru šaš, vlažne od dugog trčanja. Šibali me po njušci vjetrovi noći. Trčim dok srce ne postane ludo, a dah više ne može da osvoji vazduh koji mi puni pluća.

Ne mogu da zaboravim. Vjerujem da sam je volio, vjerujem da je bila istinita, a ne samo iluzija.

U njenim prozračnim rukama moja je njuška nalazila mir. Jedna od jezerskih vila, nesposobnih za ljubav, samo za bol, zavodile su umorne putnike i nesmotrene čobane, nalazili bi ih na obali utopljene.

Uplitale su u svoja kola i mlade djevojke, opčinjene ljepotom. Negdje u dubinama jezera njihove plave kose ostale su zapletene u grane davno potonule vrbe, one pod kojom su znale dugo plakati za svojim draganima, jecale su nevoljene, ostavljene. Blijede jezerske prilike nudile su tišinu i utjehu, onu koja dolazi jednom, a zavlada zauvijek.

Dok bi tonule kroz zelenkastu vodu, tek bi naslućivale lice nadvijeno nad njima. Pozdravljale bi se sa poslednjim obrisima sunca koje je sad već jedva prodiralo do njih, tek na trenutak bi pomislile na roditelje. Prekratak trenutak za bolno srce, ne dovoljno da postakne potrebu da se vrate.

Na dnu su nalazile mir, nalazile su tu možda i utjehu, sve su suze sada jezerske vode, ali gubile su mladost, osmjehe, život.

Na dlanovima jedne, vodiča u jezerske dubine, moja njuška je mislila da je našla utočiste.

Nisam mislio da će u crne dubine jezera da me povuče, samo malo svjetla da mi podari, ali ponor u koji me povukla, bio je mnogo dublji. Ponor slomljene duse.

Jurim. Jurim kroz noć. Pokušavam da iz sebe izbacim sve što osjećam. Jurim, jurim. Želim svakim izdahom izbaciti bar malo boli i čini mi se kad se naglo zaustavim da sam zaista prazan i da je moja duša otvorena i čista, ali već sa sledećim udahom, poplava tuge prodire u nju, preplavi sve sigurne luke i potapa tvrđave. Nisam dovoljno jak da zaboravim.

Kažu na sjeveru postoji proročnica, savjeti su joj dobri , a oči blage, ruke izbodene od trnja ljekovitih trava, prikuplja ih vrhovima prstiju da ne ošteti sokove koji će dati snagu bolesnima i vratiti zdravlje otpisanima.

Ponekad provuče prste kroz kosu, zato joj kosa miriše na livadske trave, a glas njen putuje do kraja šume.

Opet sam sanjala.

Tekst i fotografija: Novaković Olja

Pisma iz zaliva ( 4 )

Ciklus “Kornjačin oklop”