Thursday, February 22, 2018

Ljubav u doba lajkova i mobilnih telefona


Prvo mi pošalješ poruku na javni profil, onda mi pošalješ poruku na lični profil, potom mi pošalješ poruku na viber, a ako me ne nađeš tamo pošalješ mi SMS, da nisi nešto propustio, email možda? Stavi mi like pod svaku sliku, pantljičara od dvadeset tvojih lajkova kad se rastegne u obavještenjima, sigurno ću je primjetiti.
Nemoj mi slati pet poruka dnevno jer ne mogu na svaku da odgovorim dovoljno pristojno i sa punim interesovanjem jer ih je previše i ponavljaju se svakog dana u istim terminima, a da promjenimo malo način komunikacije, na primjer da te stavim na block?
Potrebna mi je moja intima, potreban mi je dan u kom mi telefon neće zvoniti zbog beznačajnih pitanja kao: „ Šta radiš?“ na svakih pola sata, kad znaš moju svakodnevnu satnicu. Nisam umrla, da jesam neko bi ti javio.
Kako da se skoncentrišem na ono što radim ako mobilni telefon svakih pet minuta zvoni, ding-poruka, ding-poruka, ding-poruka?
Kako bi bilo da se ne čujemo deset dana, pa da se uželimo, pa da jedno o drugom maštamo, dogovorimo se nakon deset dana za vrijeme i mjesto i oboje se pojavimo onako užareni i užurbani bez poruka „ Jesi li krenuo?“, „ Dokle si stigla“, „ Tu sam“? Ah, da, deset dana je u danjašnje vrijeme dugo jer se uporedo dopisuješ još sa bar tri, a neka će brže poskočiti da se vidite.
Gdje je nestala radost iščekivanja,? Gdje su nestala uzbuđenja ponovnih susreta, a ne uporno: „ A gdje si sada?“, „A gdje si sada?“ . Evo me nigdje
U eri mobilnih telefona i svakodnevne sveprisutnosti drugih u našim životima ne možeš u potpunosti biti nigdje, niti se posvetiti sadašnjem trenutku.
Umjesto u zalazak sunca gledaš zalazak kroz ekran zarad lajkova na internet mrežama i onda se dugo pitaš kakav je zapravo taj suton bio jer ti u grudima ostaje onaj osjećaj isprekidanosti i nepovezanosti slika i utisaka.
Kezimo se kao ludaci gledajući u telefon selfirajući se , rastežući ruku do iznemoglosti, namještamo bolji profil, anfas, buljimo oči da budu krupnije, usne pretvaramo u bezlične brijegove, nismo sigurni da na slici prepoznajemo sebe, drugi nas sigurno neće prepoznati ako nas sretnu na ulici.
Šaljemo lažnu sliku o sebi, a želimo biti iskreno voljeni. Kako?
Gledam sebe na slici iz grada, neka fina gospođa sa uljudnim smješkom, pogledam se u ogledalo u kućnoj varijanti i sve što vidim od te gospođe je pogled prestrog prema sebi i prema drugima, a da, i nema lajkova u odrazu u ogledalu, sreća, bar negdje imam mir, bar u ogledalu. Vrlo je iskreno danas.
I onda mi ponovo šalješ poruku „ A šta sada radiš?“, pa iskreno na putovanju sam balonom oko svijeta, ako te baš interesuje kvariš mi užitak maštanja, zato idi molim te lajkuj malo tamo neke slike dok se ne vratim, nisam tu.
I taj konačno dogovoreni susret protiče klasično, nismo se dugo vidjeli, radujemo se, sjedamo i svako vadi svoj telefon, nekad mi se čini poput revolvera u kaubojskim filmovima stavljamo to ubojito oružije na stol, ono koje će usmtriti protivnika, slučajnog prolaznika ili najdražu osobu pogrešnim komentarom.
 Glumimo poptunu nezainteresovanost za telefon osobe sa kojom sjedimo, a što nam više osoba znači to nas više boli njena posvećenost telefonu, a ne nama. Zar ostali ne mogu da sačekaju dva sata koliko ćemo jedno drugom posvetiti? Ding, ding, ding stižu poruke sa društenih mreža. U sebi vrištimo jedno na drugo: „ Posveti mi se! „, ali mi smo kul, glumimo opuštenost.
Između redova u rečenicama gledamo na ekran, nepristojno odgovaramo na nevažne poruke prekidajući tok misli našeg sagovornika. Fotografišemo okolinu i hranu jer lajkovi se neće sami kliknuti, moraju se nečim napojiti i najesti.
Izlazimo na kišu, ljubimo se pod pljuskom i ti mi kažeš: „ Slikaj nas“ , e slikaj se što ću da te slikam, ovo je moj trenutak, moj i samo moj, neću da ga djelim ni sa aparatom, niti sa bezličnom masom interneta, neću da ga kvarim, moj je, ne treba mi fotografija jer ću ga nositi zauvijek u sjećanju i ne treba mi potvrda drugih lajkovima ispod slike, potvrda da volim i da sam voljena. Potvrda je toplina tvog zagrljaja.
Mokri trčimo do auta, smijemo se, držimo se za ruke, pljusak, pretrčavamo na crveno, okrećemo se i vidimo policajca u autu. Smijemo se. Trenutak kakvih nema na internetu, trenutak koji ne hvata ni kamera, niti podliježe lajkovima, ovaj je samo moj.
Dolazak kući me vraća u stvarnost, vadim mobilni, gledam slike, stavljam na internet, pratim lajkove, odgovaram na poruke, nemam vremena da uživam u sjećanju na proteklo veče, nemam vremena da omirišem tragove tvojih dlanova na mojima.
Razmišljam koliko si daleko stigao na putu ka kući, da li da ti pošaljem poruku „ Javi se kad stigneš“  , „ Laku noć“ ,  „ Bilo mi je lijepo“, možda da te pustim koji dan da odmoriš od mene ili da pustim sebe da odmorim koji dan od bolesti zvane mobilna mania?
Da odmorimo danas, jer sjutra neko „ Šta radiš?“ , već  vrijeba iza ugla.

Friday, February 16, 2018

Bova



Treba mi bova. Vežem se i mirna sam. Tako ću biti sigurna da neću odlutati čim me misli napuste i odu negdje na putovanje sa oblacima, a tjelo moje nestane za ovaj svijet na neko vrijeme. Onda dugo, dugo tražim sebe po nebeskom bespuću putem sunca, mjeseca  i ostalih planeta, nađem se kako sklupčana sjedim u nekom uglu u sazvježđu Riba i tugujem. Uhvatim sebe za ruku, povedem niz stepenice u realnost i ozbiljno zaprijetim: “Treba mi bova“.
Potrebna mi je za sve one južine u kojima plima nadolazi i potapa plaže i molove moje svijesti, a barke nedoumica se ljuljaju i ako nisu vezane more obamana ih odnese daleko na pučinu. Nikako se ne mogu pronaći nakon takvih dana. Kao pravi ludaci koračam plićakom u cipelama, vadim školjke i biram kamenčiće nesvjesna sopstvenog postojanja. Gazim za sobom u more , već mi je voda skoro do koljena, vučem za ruku ka obali, spotičem se o oštre seke u pličaku i ozbiljno prijetim: „Treba mi bova.“
Onda sjednem za pisaći stol. Kucam, slova je sve više, riječi se nižu, mnogo ljudi putuje mojim mislima i mnogi su peroni puni u predgrađu zaboravljenih uspomena, vrte se po uglovima sjećanja, na lice navlače i skidaju mrenu, jedni pa drugi na smjenu i sad više nisam sigurna ko je ko. Odlazim za njima ulazeći u duboke hodnike davnih sjećanja, gledam mjesečeve obrise kroz neke zaboravljene prozore, neko je vodio ljubav u dalekoj noći. Kuda sam to odlutala, čija je ovo kuća, čije su ovo ruke? Stižem u poslednjem trenu dok se mjesec gasi bojeći se da me sjenka ne povuče za sobom, vučem za ruku, tragovi mjesečine vide se na golim stopalima, vučem nazad iz sjećanja, zaglavljujem se nad izborom riječi, guram kroz vrata između preblizu otkucanih slova i prijetim: “Treba mi bova.“
Utonem li u san, u rano jutro, kasno popodne ili noć za nepoznatim stopama krećem u potragu za novim predjelima, vuku me ruševine utopljene u magli i memli, ambisi pod mojim okrljem se otvaraju, nepoznata lica tako poznato izgledaju i za njima koračam kroz san. Dovikuju mi nikad viđeni, ruku mi stavljaju u dlan, vjerujem i prepuštam se , ne smeta mi ni ambis u koji propadam, ni eho mog nestajanja koje me prati, ni trenutak u kom mi se čini da vidim svjetlo tjelo kako preleće nad mojim očima. U snu ili na javi dok sanjam? Probudi me nekad ta svjetlost , ponekad me čuva dok spavam, u slučaju da ostanem budna ponovo sebi napominjem: „Treba mi bova“
Dan je i koračam ulicom, dnevne obaveze su jasne i moraju se ispuniti, jurim kroz stvarnost, postižem zadato, koračam sigurno , pred nekim očima stanem i potonom. Tonem duboko, a nisam osigurana, niti za kopno stvarnosti vezana. Gubim se u plavetnilu pogleda, ljulja me moć jednog uzdaha, nisam sigurna u svoja koljena, na usnama odgrizi jednog imena, nisam sigurna da sam nastradala, na hridima kraj starih brodova gubim osjećaj za plovnost. Sa druge strane dubine skočim i zaronim, dugo mi treba da se nađem, ne želi ni da se pomjeri, tuguje sa plavetnilom u dubini, vučem je za ruku, davi me okean očaja natopljen suzama odbijenih, ne odustajem od površine i izbijam na nju, okrećem se oko sebe i ljuto zaključujem: „ Treba mi bova“
A ako je nađem i ako se vežem, imaću mir, imaću tišinu, stabilnu tačku koja neće dozvoliti niti da potonem, niti da odlutam, ali šta će onda mjesečina bez mojih uzdaha i šta će magla bez mojih koraka i šta će dubina bez mojih dodira i šta ću ja postati bez njih?

Friday, February 9, 2018

Saga o Grotu- Barbadar


Barbadar, tako se zvao grad u koji ga je potral prebacio. Primorska luka.  Vlažna zapuštena davila je mirisom okeana i izbačenih algi. Dugo je jeć tu ili se njemu čini tako. Navikao se na ovo tjelo. Prvih dana je krao odjeću koja se sporo sušila na kiši i danima viseći samo njega čekala da preskoči ogradu i uzme je. Pazio je,  uzimao komad po komad noću, da susjedi ne bi primjetili i napravili hajku, neko bi mogao upasti u ruševinu u kojoj se krio i otkriti ga. Vremenom se se sprijateljio sa ljudima, njihov jezik je znao, kad bi mu postavljali pitanja o porijeklu govorio je da je sa sjevera, nisu mnogo zapitkivali, nisu voljeli sjever, hladnoće i planine.
Malo mu je od vještina stečenih u šumi u vučijem obliku moglo pomoći u ovoj dimenziji, naučio je koristiti telefon, automobil, čak i kuvati.
Vremenom je naučio i da prepozna ljude koji su prošli kroz portal. Malo ih je sreo od kad je prešao, izgledalo je kao kad sretneš nekoga koga dugo nisi vidio, pa tek po očima i po osmjehu možeš biti siguran da je ista osoba u pitanju. Ovdje su u pitanju bile ruke široke kao šape ili oči blizu postavljene kao kod ptice, neki su vodili svoj život ne želeći ni da razgovaraju, niti da se vrate kroz portal, neki bi razgovarali sa njim, ali niko nije mogao da mu pomogne ili nije htio.
I onda je sreo njega, u borbi dobra i zla ta mala kunica nikada nije znala da izabere dobru stranu. Loš instinkt, nezreo karakter, naivna duša, ni sada nije bio mnogo drugačiji. Sitan, izgubljen i nasmijan. Slučajno su se sreli, nisu glumili da se ne prepoznaju, ali nisu glumili ni radost. Razmjenili par riječi i bio je pozvan na sledeći susret kroz par dana. „ Da upoznaš neke moje prijatelje“, rekao je. Dugo je svaka rečenica vezana za susret, za stari kraj , unosila nadu za ponovni povratak. To je prećutao.
Automobil koji je vozio bio je vrlo star, to je sebi jedva mogao da priušti i dokumenti koje je uspio da izradi za sebe bili su na ivici prolaznosti, cio je njegov život ovdje je bio na ivici egzistencije, marginalac, ali kao i mnogi drugi njemu slični nije mnogo upadao u oči. Zbog obližnjeg portala ne mali broj stanovnika živio je novim životom, bježeći od strogih šumskih pravila ili obaveza tek obreli su se ovdje u potrazi za boljim životom. Jedni o drugima govorili su ispod glasa ili nisu govorili uopšte, uglavnom su se sklanjali od svih trudeći se da se uklope.
Drugar ga je čekao u dotrajaloj konobi na vodi. Neobično selo tek na nekoliko kilometara van grada činilo je nekoliko niskih kućica i desetak izvora koji su iz zemlje izbijali u podnožju planine plaveći cjeli krajolik čineći ga velikom močvarom koja se ulivala u okean.
Na jedan od tih izvora dolazio je da ispira svoju amajliju nadajući se da će moći da ostvari ponovo kontakt sa svojom majkom. Voda je bila ledena i teška u rukama.
Prijateljev glas trgnu ga iz razmišljanja. Govorio je dugo i mnogo, osmjehom prikrivajući starost i umor. Razgovarali su o prošlim danima i o šumi. Utihnuli su. Čuo se šum obližnjeg potoka, veče se već spustilo na vodu, niodkud, izniknuvši iz izmaglice pojavila se velika leptirica, „ Čija je to majka?“ zapitao se, njegova?
Nije ga čula. Izletjevši iza leđa jednog, proletjevši pred očima obojci, zatim utonuvši za leđima drugog, nije ih ni primjetila. U njihovim mislima još dugo je ostao njen trag. A to stvorenje, negov poznanik, nekada kunica je i dalje pričao o svojim sjajnim novim prijateljima, o borbi dobra i zla i nudio da ih upozna, jer ko zna ko ti može pomoći na putovanju.
Lijeno su ustali od stola zagazivši u noć. 
Kuća nije bila daleko. Sa glavnog puta na kom su se još uvjek mogli vidjeti automobili iako je bilo već pusto veče u malom selu, spustili su se na sporedni. Zakoračili su na kamenu stazu obraslu sa obje strane šipražjem. Nije više imao dugu dlaku, ali i sa ovim ne tako snažnim tjelom čovjeka i ovom kožom osjetljivom na svaki trn mogao je osjetiti jezu koja se uvlači u njega.
 Činilo se da zelenilu nema kraja. Zelene boje visokih ograda svojim vrhovima su se utapale u mračne visine neba bez zvijezda. Nije vidio vrata. Možda su se odjednom stvorila na sred žbuna ili ih samo u mraku i loše osvjetljenoj ulici nije primjetio. Nekoliko stepenika niže i bili su pred kolibom. Utabano blato svuda u okviru male bašte ostavljalo je utisak da će sa prvom kišom ovdje biti vrlo prljavo i mokro. Da li je i dalje čuo šum potoka?
Pred kućom je sjedala starica. Prepoznao je stanovnika šume bez obzira na sadašnje obličje, pripadala je tamnoj strani. Kraj nje muškarac, potpuno nesvjestan nje, njenog bivšeg života, pa čak i sadašnjeg okruženja, živio je život skromnog domaćina ne znajuči da u kući ima gosta, doživotno. Između stanara šume i domaćina fizički se mogla osjetiti razlika, kao da su oni u jednom, a on u drugom mjehuru vazduha, on to naravno nije mogao vidjeti, njegova čula su otupljena dugom nezainteresovanošću i ponekom čašicom više.
Starica nije mnogo pitala. On je uglavnom ćutao. Domaćin je skoro spavao u svom uglu. U kući su se čuli ženski glasovi ili se nisu čuli, ali ih je naslućivao.
Želio je da pita za majku za portal, prvi put je bio ovako blizu nekome od Starijih, nekome ko je mogao da mu otvori vrata, ukaže na način da se vrati, ali je čutao. Crne sjenke su se uzdizale iz okolnog šipražja igrajući gluvo kolo u ranoj noći. Potok se ipak čuo u daljini, ali u ovoj bašti stao je vjetar, stalo je vrijeme, i zvuci su utihnuli, kao pod staklenim zvonom  ništa nije ni ulazilo, niti izlazilo iz nje. Alarm u glavi se upalio, on je taj koji mora odmah izaći, starica se nasmijala, protegla malo bolne noge. Ne zna koliko je vremena prošlo, zarobljen u svijetu ljudi sad se našao zaorobljen u iluziji svog svijeta stvorenog u svijetu u kom trenutno živi.
Ne. Ne. Odmah napustiti ovo mjesto.
Dovoljno promišljen ustao je polako, rekao kako ne želi više da ih ometa, dobro je uradio što ništa nije pitao, ništa nije donio, ništa neće odnijeti, to će mu možda dati šansu da ode. I njegov drugar je uvidio da neke stvari nisu legle kako treba, nije ga forsirao, nasmijao se tužno ni ne shvatajući situaciju koja se stvorila. Okrenuvši se prema starici dobili su dozvolu da odu.
Pred kapijom je odahnuo, ali kada se okrenuo prema šipražju nije vidio ni druga, ni kapiju. Nije se iznenadio, nastavio je kamenom stazom, činila se mnogo duža nego kad je dolazio, a iz tog mraka nikako da izbije na čistinu, pogriješio je, nije bio sam, crne sjenke su ga pratile.
Ušao je u automobil. Vozio je polako pod utiscima pokušavajući da razbistri misli, u retrovizoru su se jasno vidjele, vozio ih je već neko vrijeme. Dva velika obrisa crnih sjenki sjedala su na zadnjem sjedištu popunjavajući sobom prostor iza njegovih leđa, glave su im udarale u plafon automobila i što je duže vozio prilike su bile sve tamnije.
Čuvao je prisebnost .
„Ovo nije tvoja stvar“, jasno je čuo glas u glavi, „ovo pripada nama.“
Nijemo je klimao glavom, znao je da je zakoračio na pogrešno tlo. Nije želio ni sukob, ni nesporazum. Ni crne sjenke nisu željele trošiti nepotrebno snagu i vrijeme na nesporazum koji može da se pregovorima riješiti.
„Ovdje se više nećeš vraćati“ začuo je ponovo, „pripada nama, pripada nama.“
Ni sam ne zna koliko je puta u sebi ponovio da ga se ne tiče i da je greškom zalutao,  da im rado ustupa sve privilegije i svu odgovornost koju oni žele nad onim što je vidio, spreman da se odrekne i sjećanja na događaj i rupu u pamćenju da ima ako treba, bio je spreman da ponudi tri , i četri svoja sna za razmjenu, ako će pomoći.
Oni koji su ovdje vladali bili su iznad nivoa Starih, u igri su bile svjetla i tamna strana svemira, nije bilo mjesta greškama. Morao se povući momentalno. Zagrebao je ivicu do kojoj nije smio niti prići blizu.
Bio je toliko spreman da zaboravi na sve samo da prestane da nije ni primjetio kako nestaju dok je automobil ulazio u oštru krivinu, jedan pogled u retrovizor mu je potvrdio da ih više nema.
Imao je more do jutra. U hladnom i prljavom sobičku u kom je boravio, na za njega malom krevetu na kom je inače dobro spavao posjetili i dobri i zli. Ono što je tokom noći dobro naučio bilo je ne samo da se snovima može trgovati što je još iz šume znao, već da se kroz snove može putovati kroz portal, ali na kratko.
Pod zvjezdanim nebom u šumi iz koje je potekao na proplanku Stari su se našli pod starim hrastom, prostor je bio ograđen , dobri i zli su sjeli jedni uz druge i dugo u noć kraj vatre razgovarali. Kroz portal je prošao bez dozvole, nosio je previše jaku energiju šume sa sobom, njegov susret ove večeri zaljuljao je oba svijeta i na trenutak porementio ravnotežu. Stari su se bojali šta bi mogao dalje uraditi. Jedni su željeli odmah da se vrati, drugi da se eliminiše, mnogi od njih radoznali kako će se snaći. Cjele noći su se na smjenu pojavljivale u njegovoj sobi sjede i ružne glave dok naposlijetku svi nisu izništali sa prvim zrakama sunca.
Opet je bio prepušten sebi. Sna se jedva sjećao. Stari su vodili igru mimo svih nas, od njih nema pomoći samo poneka ćuška. Majku i dalje nije mogao da čuje, ali znao da je ona osluškivala razgovore i da je upućena u sve što se dešava. Sad mu se činilo da sigurno postoji razlog njegovog prelaska iako se činio slučajan.
Par dana kasnije telefon je ponovo zazvonio, njegov drug nekad kunica zvao ga je da se vide ponovo.

Hotel ogledala-Saga o Grotu ( peti dio )




Ušao je u automobil. Vozio je polako pod utiscima pokušavajući da razbistri misli, u retrovizoru su se jasno vidjele, vozio ih je već neko vrijeme. Dva velika obrisa crnih sjenki sjedala su na zadnjem sjedištu popunjavajući sobom prostor iza njegovih leđa, glave su im udarale u plafon automobila i što je duže vozio prilike su bile sve tamnije.
Čuvao je prisebnost .
„Ovo nije tvoja stvar“, jasno je čuo glas u glavi, „ovo pripada nama.“
Nijemo je klimao glavom, znao je da je zakoračio na pogrešno tlo. Nije želio ni sukob, ni nesporazum. Ni crne sjenke nisu željele trošiti nepotrebno snagu i vrijeme na nesporazum koji može da se pregovorima riješiti.
„Ovdje se više nećeš vraćati“ začuo je ponovo, „pripada nama, pripada nama.“
Ni sam ne zna koliko je puta u sebi ponovio da ga se ne tiče i da je greškom zalutao,  da im rado ustupa sve privilegije i svu odgovornost koju oni žele nad onim što je vidio, spreman da se odrekne i sjećanja na događaj i rupu u pamćenju da ima ako treba, bio je spreman da ponudi tri , i četri svoja sna za razmjenu, ako će pomoći.
Oni koji su ovdje vladali bili su iznad nivoa Starih, u igri su bile svjetla i tamna strana svemira, nije bilo mjesta greškama. Morao se povući momentalno. Zagrebao je ivicu do kojoj nije smio niti prići blizu.
Bio je toliko spreman da zaboravi na sve samo da prestane da nije ni primjetio kako nestaju dok je automobil ulazio u oštru krivinu, jedan pogled u retrovizor mu je potvrdio da ih više nema.
Imao je more do jutra. U hladnom i prljavom sobičku u kom je boravio, na za njega malom krevetu na kom je inače dobro spavao posjetili i dobri i zli. Ono što je tokom noći dobro naučio bilo je ne samo da se snovima može trgovati što je još iz šume znao, već da se kroz snove može putovati kroz portal, ali na kratko.
Pod zvjezdanim nebom u šumi iz koje je potekao na proplanku Stari su se našli pod starim hrastom, prostor je bio ograđen , dobri i zli su sjeli jedni uz druge i dugo u noć kraj vatre razgovarali. Kroz portal je prošao bez dozvole, nosio je previše jaku energiju šume sa sobom, njegov susret ove večeri zaljuljao je oba svijeta i na trenutak porementio ravnotežu. Stari su se bojali šta bi mogao dalje uraditi. Jedni su željeli odmah da se vrati, drugi da se eliminiše, mnogi od njih radoznali kako će se snaći. Cjele noći su se na smjenu pojavljivale u njegovoj sobi sjede i ružne glave dok naposlijetku svi nisu izništali sa prvim zrakama sunca.
Opet je bio prepušten sebi. Sna se jedva sjećao. Stari su vodili igru mimo svih nas, od njih nema pomoći samo poneka ćuška. Majku i dalje nije mogao da čuje, ali znao da je ona osluškivala razgovore i da je upućena u sve što se dešava. Sad mu se činilo da sigurno postoji razlog njegovog prelaska iako se činio slučajan.
Par dana kasnije telefon je ponovo zazvonio, njegov drug nekad kunica zvao ga je da se vide ponovo.

Friday, February 2, 2018

Hotel ogledala - Saga o Grotu ( četvrti dio)


Kuća nije bila daleko. Sa glavnog puta na kom su se još uvjek mogli vidjeti automobili iako je bilo već pusto veče u malom selu, spustili su se na sporedni. Zakoračili su na kamenu stazu obraslu sa obje strane šipražjem. Nije više imao dugu dlaku, ali i sa ovim ne tako snažnim tjelom čovjeka i ovom kožom osjetljivom na svaki trn mogao je osjetiti jezu koja se uvlači u njega.
 Činilo se da zelenilu nema kraja. Zelene boje visokih ograda svojim vrhovima su se utapale u mračne visine neba bez zvijezda. Nije vidio vrata. Možda su se odjednom stvorila na sred žbuna ili ih samo u mraku i loše osvjetljenoj ulici nije primjetio. Nekoliko stepenika niže i bili su pred kolibom. Utabano blato svuda u okviru male bašte ostavljalo je utisak da će sa prvom kišom ovdje biti vrlo prljavo i mokro. Da li je i dalje čuo šum potoka?
Pred kućom je sjedala starica. Prepoznao je stanovnika šume bez obzira na sadašnje obličje, pripadala je tamnoj strani. Kraj nje muškarac, potpuno nesvjestan nje, njenog bivšeg života, pa čak i sadašnjeg okruženja, živio je život skromnog domaćina ne znajuči da u kući ima gosta, doživotno. Između stanara šume i domaćina fizički se mogla osjetiti razlika, kao da su oni u jednom, a on u drugom mjehuru vazduha, on to naravno nije mogao vidjeti, njegova čula su otupljena dugom nezainteresovanošću i ponekom čašicom više.
Starica nije mnogo pitala. On je uglavnom ćutao. Domaćin je skoro spavao u svom uglu. U kući su se čuli ženski glasovi ili se nisu čuli, ali ih je naslućivao.
Želio je da pita za majku za portal, prvi put je bio ovako blizu nekome od Starijih, nekome ko je mogao da mu otvori vrata, ukaže na način da se vrati, ali je čutao. Crne sjenke su se uzdizale iz okolnog šipražja igrajući gluvo kolo u ranoj noći. Potok se ipak čuo u daljini, ali u ovoj bašti stao je vjetar, stalo je vrijeme, i zvuci su utihnuli, kao pod staklenim zvonom  ništa nije ni ulazilo, niti izlazilo iz nje. Alarm u glavi se upalio, on je taj koji mora odmah izaći, starica se nasmijala, protegla malo bolne noge. Ne zna koliko je vremena prošlo, zarobljen u svijetu ljudi sad se našao zaorobljen u iluziji svog svijeta stvorenog u svijetu u kom trenutno živi.
Ne. Ne. Odmah napustiti ovo mjesto.
Dovoljno promišljen ustao je polako, rekao kako ne želi više da ih ometa, dobro je uradio što ništa nije pitao, ništa nije donio, ništa neće odnijeti, to će mu možda dati šansu da ode. I njegov drugar je uvidio da neke stvari nisu legle kako treba, nije ga forsirao, nasmijao se tužno ni ne shvatajući situaciju koja se stvorila. Okrenuvši se prema starici dobili su dozvolu da odu.
Pred kapijom je odahnuo, ali kada se okrenuo prema šipražju nije vidio ni druga, ni kapiju. Nije se iznenadio, nastavio je kamenom stazom, činila se mnogo duža nego kad je dolazio, a iz tog mraka nikako da izbije na čistinu, pogriješio je, nije bio sam, crne sjenke su ga pratile.