Hotel ogledala - Saga o Grotu ( treći dio )

Federico Giambanco art

Barbadar, tako se zvao grad u koji ga je potral prebacio. Primorska luka.  Vlažna zapuštena davila je mirisom okeana i izbačenih algi. Dugo je jeć tu ili se njemu čini tako. Navikao se na ovo tjelo. Prvih dana je krao odjeću koja se sporo sušila na kiši i danima viseći samo njega čekala da preskoči ogradu i uzme je. Pazio je,  uzimao komad po komad noću, da susjedi ne bi primjetili i napravili hajku, neko bi mogao upasti u ruševinu u kojoj se krio i otkriti ga. Vremenom se se sprijateljio sa ljudima, njihov jezik je znao, kad bi mu postavljali pitanja o porijeklu govorio je da je sa sjevera, nisu mnogo zapitkivali, nisu voljeli sjever, hladnoće i planine.

Malo mu je od vještina stečenih u šumi u vučijem obliku moglo pomoći u ovoj dimenziji, naučio je koristiti telefon, automobil, čak i kuvati.

Vremenom je naučio i da prepozna ljude koji su prošli kroz portal. Malo ih je sreo od kad je prešao, izgledalo je kao kad sretneš nekoga koga dugo nisi vidio, pa tek po očima i po osmjehu možeš biti siguran da je ista osoba u pitanju. Ovdje su u pitanju bile ruke široke kao šape ili oči blizu postavljene kao kod ptice, neki su vodili svoj život ne želeći ni da razgovaraju, niti da se vrate kroz portal, neki bi razgovarali sa njim, ali niko nije mogao da mu pomogne ili nije htio.

I onda je sreo njega, u borbi dobra i zla ta mala kunica nikada nije znala da izabere dobru stranu. Loš instinkt, nezreo karakter, naivna duša, ni sada nije bio mnogo drugačiji. Sitan, izgubljen i nasmijan. Slučajno su se sreli, nisu glumili da se ne prepoznaju, ali nisu glumili ni radost. Razmjenili par riječi i bio je pozvan na sledeći susret kroz par dana. „ Da upoznaš neke moje prijatelje“, rekao je. Dugo je svaka rečenica vezana za susret, za stari kraj , unosila nadu za ponovni povratak. To je prećutao.

Automobil koji je vozio bio je vrlo star, to je sebi jedva mogao da priušti i dokumenti koje je uspio da izradi za sebe bili su na ivici prolaznosti, cio je njegov život ovdje je bio na ivici egzistencije, marginalac, ali kao i mnogi drugi njemu slični nije mnogo upadao u oči. Zbog obližnjeg portala ne mali broj stanovnika živio je novim životom, bježeći od strogih šumskih pravila ili obaveza tek obreli su se ovdje u potrazi za boljim životom. Jedni o drugima govorili su ispod glasa ili nisu govorili uopšte, uglavnom su se sklanjali od svih trudeći se da se uklope.

Drugar ga je čekao u dotrajaloj konobi na vodi. Neobično selo tek na nekoliko kilometara van grada činilo je nekoliko niskih kućica i desetak izvora koji su iz zemlje izbijali u podnožju planine plaveći cjeli krajolik čineći ga velikom močvarom koja se ulivala u okean.

Na jedan od tih izvora dolazio je da ispira svoju amajliju nadajući se da će moći da ostvari ponovo kontakt sa svojom majkom. Voda je bila ledena i teška u rukama.

Prijateljev glas trgnu ga iz razmišljanja. Govorio je dugo i mnogo, osmjehom prikrivajući starost i umor. Razgovarali su o prošlim danima i o šumi. Utihnuli su. Čuo se šum obližnjeg potoka, veče se već spustilo na vodu, niodkud, izniknuvši iz izmaglice pojavila se velika leptirica, „ Čija je to majka?“ zapitao se, njegova?

Nije ga čula. Izletjevši iza leđa jednog, proletjevši pred očima obojci, zatim utonuvši za leđima drugog, nije ih ni primjetila. U njihovim mislima još dugo je ostao njen trag. A to stvorenje, negov poznanik, nekada kunica je i dalje pričao o svojim sjajnim novim prijateljima, o borbi dobra i zla i nudio da ih upozna, jer ko zna ko ti može pomoći na putovanju.

Lijeno su ustali od stola zagazivši u noć. 

Njegov razum i njena osjećanja

Nakon koliko želja, nadanja, očekivanja i uzastopnih pogrešaka žena sjedne sama pred televizor, odgleda u suzama “Razum i osjećajnost“ držeći u ruci Somersby, nagnjući onako iz flaše nakon svakog prelomnog trenutka u filmu, pustivši suzu nakon svakog težeg dijaloga, ako takvih u ovom filmu uopšte i ima? Sama prelivanja mogućnosti, ostvarenih i neostvarenih obećanja navodi na prelome u već davno povrijeđenoj duši.

Sjediš i pitaš se da li si normalna? Da li su drugi bolje prošli, da li drugi imaju bolje živote u kojima su sretni? Sledeća scena i flašu koju griješ u ruci ponovo prinosiš ustima, osjećaš se loše provjeravaš postotak alkohola u istom, neki minimum od 4% gleda te sa etikete, poželiš na njemu postotak neuporedivo veći pa da se rastaviš od života ne bi li ubio ovu tugu koja raste u tebi.

Nakon svake scene sve dublje padaš u depresiju, ne dozvoljavajući sebi ni pomisao da će neko se naći za tebe poput glavnog junaka ove priče, nositi te na rukama i bditi nad tvojim snom dok se boriš sa gripoznom groznicom, a znaš da je previše toga za tobom. U svim knjigama i filmovima, ozbiljna gospoda svojim strpljenjem osvajaju mlade zabludjele djevojke nudeći im mir i sigurnost, ženi u poznoj dobi, sa djecom, niko ne nudi ništa, male su šanse da dobije posao, o penziji više ne misli, o ozbiljnoj gospodi kojima bi eventualno ukrašavala dom ni ne razmišlja.

Pored televizora dok se tope boje kroz mutnu tečnost skoro bezalkoholnog pića osjeća se na rubu propasti, samo jedan trenutak i bezglavo se strmoglavljuje niz litice svoje dobi.

Sa druge strane života, sa druge strane filmskog projekta, mladić na konju u svojoj najboljoj dobi.

Poslednja scena i mlad muškarac koji se opredjelio na brak iz koristi iz daljine gleda svadbenu povorku sa sjetom u očima. Sa sjetom u očima? Toliki su se prodali i u sjete u očima ne vjerujem, ne vjerujem u pokajanje takvih muškaraca, kao što ne vjerujem u ništa od onog što govore, a još manje u ništa od onog što te tjera da umjesto voljene žene izabereš novac. Prodaš dušu đavolu, prodaš sebe potrebama, srce staviš na panj. Osjećaju li ta srca spremna na udar sjekire bol ili već umrtvljena preprodajom osjećanja tek čekaju poslednji udarac? Umiru li tjela tih muškaraca u poslednjem grču pred odlazak nad voljenom, umiru li u njoj, umiru li za njom?

Za šta si se prodao? Bolje auto, bolji posao, veći grad? Čemu onda poruke u nedogled, čemu moljakanje za povremene susrete ili telefonske razgovore, zašto šalješ slike tek iznikle brade ili novih okvira za naočare? Ostani na proplanku na konju i gledaj iz daleka, imaj bar malo ponosa. Prodaja je tvoj izbor.

Flaša je pri kraju, otpijaju se zadnji gutljaji, mladenka je nasmijana, srednjovječni mladoženja baca srebrnjake u visinu, starija sestra u uglu koji ne hvata kamera, konjanik odlazi, ja ostajem, ovdje u ovom životu iz koga nema bjegstva u bajku, nema mladosti kojom ću opčiniti, jer sam je pogrešno protraćila na vršnjaka vjerujući u ljubav, nema srednjevječnog gospodina, jer je odveo neku klinku, nema konjanika jer se prodao za novac i bolji život, nema više ni filma, na ekranu slova i odjavna muzička numera. Šteta što nisam pijana lakše bih podnijela kraj, ali ne pijem alkohol jer sama podižem djecu, nemam ni gospodina jer ne želim njih da opterećujem ljudima koji će im komplikovati i onako zapleten život u priči o zajedničkom starateljstvu, ti koga sam imala si otišao boljim uslovima, možda si ga ti izgubilo, ali meni je ostao ponos. Nisam se prodala.

Noć je duga, a dan još duži kad je žena sama, nema bajki sa sretnim krajem već beskonačno ponavljani prvi setovi Pepeljuge, uz malo sreće možda tek poneki stabilniji triler, ponekad drama, malo akcije, nikad romansa. Komično je i vjerovati da može drugačije.

Pitaš se uz TV i flašu sa ona 4 procenta da li da dopustiš sebi da potoneš ili da ponudiš sebi neki SF izlaz, jer žena je biće svih žanrova i jednako može da se izbori sa svakim od njih.

A ti, šta si ti prećutala?

Željela sam da mi ispriča sve što se desilo tog ljeta. Nismo se vidjele dugo zanimalo me sve vezano za nju, dugo se znamo, najbolje smo drugarice svaku sam njenu riječ  upijala poput pustinjaka željnog kiše. Nadala sam se da je upoznala nekog novog, nekog ko će je učiniti sretnom, nekog ko će pomoći da zaboravi na loše dane.

Smješi mi se zagonetnim osmjehom u kom ne mogu protumačiti ni dobro ni zlo, izgleda mi smireno, a lijepa je uvijek bila.

Upoznala ga je preko interneta, bio je zgodan, činilo joj se da nema pravo da bude izabrana od takvog muškarca, dugo su se dopisivali, siguran u sebe, poslovan, razveden. U njenim očima je ostavljao sliku muškarca koji zna brinuti o sebi i o drugima.

Odbijala je dugo da se vide. Smije se, kaže mi :„Znaš kakvi su oni, ne možeš im vjerovati, na internetu svi imamo druga lica.“ Klimam glavom potvrdno čekam ostatak. Nakon par mjeseci dogovorili su se da odu na piće, na pola puta između dva grada.“ Zaista je bio nešto posebno“, sjetan osmjeh joj na trenutak obasjava lice.

Prisjeća se načina na koji je bio obučen, čak se sjeća i obuće. Iz kratkih rukava toga ljeta niz njegove ruke su klizile diskretne tetovaže, u njima je vidjela simboliku njihovog susreta, simbole dobra, čistote, jedinstva, svega onoga u šta je sama vjerovala.

U njegovom crnim kovrdžama prepoznavala je željenog partnera, maštala u trenutcima dok on u tišini ispija kafu o mogućem zajedničkom životu i kao svaka žena pokušavala da procjeni kakav bi otac mogao biti.

„Rastali smo se kao prijatelji, smijali smo se mnogo, poljubio me u obraz kada je otišao, činio mi se tako savršen.“

Neko vrijeme se nisu čuli , a onda je prepiska krenula ponovo, bojala se ishoda, željela je da sačuva kontakt, bojala se da ne bude iskorištena i ostavljena, ali davala sebi šansu da povjeruje da je zaista želi, baš nju, on baš takav.

Možda je prošao i mjesec, dva, javio se da je u njenom gradu. Naravno da želi da se vidi sa njim. Letjela je niz stepenice bojeći se da će se strmoglaviti niz iste u žurbi. Stigla je na zakazano mjesto, treptala je od uzbuđenja.

Gledam je, spušta pogled :“ Kad sam ga vidjela nisam mogla vjerovati da takav muškarac čeka mene.“

Još jedna kafa, ovaj put pruža joj ruku preko stola da je dodirne, smije se, pita je da odu kod njega.

„ Šta god da uradim znam pogriješiču.“ govori mi. Znam te misli, ako ode pogriješiće, ako ne ode, pitaće se zašto je sebi uskratila šansu da pokuša, možda i upropastila mogućnost za nešto konkretno, već mjesecima ovo traje, predugo. Predugo je sama, željna je pažnje, a njegov osmjeh je tako blag.

Sjedaju u auto i vozi je. Sat, dva iz grada u grad. Prvi poljubac razmjenjuju u automobilu, sve vrijeme vožnje drži njenu ruku u svojoj. Topla i snažna ruka kojoj se vjeruje. Misli da se zaljubila. Srce joj lupa i sretna je.

Pred zgradom na trenutak se koleba, on se osmjehuje, ulaze u stan. Sa vrata počinju da se ljube i on je polako vuče ka spavaćoj sobi.

Uputila mi je kratak sramežljiv pogled, pogledala u svoje ruke na krilu, popravila nježni prsten na lijevoj ruci koji se zarotirao i centrirala kamen na sredinu, onda je podigla pogled i gledala u prazninu, bezizražajno, negdje u daljinu koja ne postoji.

Stan je bio uredan, namješten sa ukusom, udoban namještaj i slike djece, nije bilo ženskih stvari, izgledalo je da ne laže, razveden i djeca ga često posjećuju.Slike poznatih slikara su gledale na nju sa zidova. Za svako poštvanje.

„Bio je jako nježan, ljubio me polako i skidao polako, govorio je da nećemo žuriti“. Verovala mu je.

Krenulo je polako i nježno, opuštala se, polako disala i nekako u trenutku sve se promjenilo. Postajao je grublji.

„Govorila sam mu da me boli“. „ Boli me. Boli me.“ Nije prestajao, bio je sve grublji. Nije mogla da se izvuče iz njegovog zagrljaja, bio je mnogo veći i mnogo jači od nje, na smjenu je vikala i molila da prestane, nije prestajao. Na trenutke od bola joj se vrtjelo u glavi. „Boli me, ponavljala sam.", a glas joj je utihnuo na usnama. „Prestao je tek kad je vidio krv na rukama i posteljini, pa ni tada, samo je na trenutak zastao i nastavio.“

„Nisam se više otimala, žejela sam da umrem tu odmah, na tom istom mjestu.“ Ne sjeća se više ni da li je boljelo, sjeća se samo da je ponavljala sebi da je sama kriva.

Kriva što je željela biti sretna? Kriva što je vjerovala?

Kad je završio, ustala je, otišla u kupatilo, krv je i dalje tekla, imala je jake bolove, obukla se. Željela je kući. On se ponašao kao da je sve u redu, ona nije mogla da sjedi od bolova. Stajao je između nje i zaključanih vrata.

Ponudio joj je da im spremi da jedu. Željela je kući. Sjedala je bez pomjeranja na kauču u bolovima  i razmišljala da li će krv procuriti na površinu na koju sjedi. On je mirno spremao obrok.

„ Ne sjećam se koliko je trajalo, izugubila sam pojam o vremenu, samo sam htjela da što prije bude gotovo, bojala sam se da me neće pustiti.“

Stavio joj je tanjir u krilo, u tišini su jeli , njoj je svaki zalogaj ostao zaglavljen u grlu. Ne plače. Ne paniči. Mrtva je. Samo želi kući.

On odlaže tanjire i oblači se. Otključava vrata i svijetlo joj liči na slobodu. Ugruvana i u bolovima jedva sjeda u auto, ne daje glasa od sebe, on ćuti.

Vozi je, ne ljubi je, ne drži joj ruku u svojoj. Oboje ćute. Sve vrijeme razmišlja da li će krv procuriti na sjedište auta. Ostavlja je ispred zgrade , razilaze se u tišini.

Sjutradan odlazi ljekaru. On želi da prijavi slučaj, ona ne zna ni šta da prijavi. Dobrovoljno je otišla u stan, ali ono što joj se tamo desilo svirepo je i surovo. Pročuće se i ljudi će je osuditi. Ljekar negoduje, ona ćuti.

Vraća se kući. Boli je duša najviše. Ispričala je meni i nikome više nikada.

Ćuteći je zaštitila silovatelja, ćuteći mu je omogućila da svoje zlodjelo ponovi.

Gledam je i razmišljam o tom muškarcu koji ima majku, sestru i ćerku, o tom čudovištu, a ona mi još tiše kaže : „ Nije me nikada nazvao da me pita kako sam.“

A ti, šta si ti prećutala?

Grot i Luna

Probudio ga je nemir koji je dugo nosio u sebi. Obično se do jutra izbori sa potrebama sna i noći, ali ove, sputani duhovi su vitlali u njemu. Pokušao je procjeniti uznemirene vjetrove pred prozorom, šumove trave , moguće kiše. Da li je u daljini čuo nemirne oblake grmljavinu i oluje koje će se srušiti u surovom napadu kasnih jesenjih pljuskova na kolibu u kojoj odmara? Nista se nije čulo, mir je bio savršen, a mirisi noći pitki, neuznemireni spoljnim zvucima.

Lijeno je protegao šape iz ležaja, starmajka mu je napravila ležaj od svojih pohabanih haljina, nekog ogrtača koji je predugo boravio nedirnut, u njega se uvukao miris ognjšta, dima i nekih rijetkih trava koje je samo ona znala pronaći na vrhovima planinskih obronaka. Gorak miris izgorenog pelina uvlačio mu se u nozdrve, tek je prvim šapama dosegao do kamenom popločanog poda, jeza je prošla kroz njegovo krznom prekriveno tjelo i dodir sa kamenom budio mnoge uspomene na zime provedene u pećini.

Spavao je nedaleko od prozora, mrazom zahvaćeno prozorsko okno prikazivalo je šare nošene rukom ledenog umjetnika koji je noćas obišao livade, proplanke i sela , pa se na trenutak zadržao i na njihovom pragu.

Kroz oblike koji su maglili pogled uvidio je uzrok svog nemira, iako u nejasnoj formi , mjesec je bio okrugao i pun. Gledali su se kroz prvo inje kao stari poznanici, Grot i Luna, vječiti ljubavnici u uzajamnoj pjesmi od postanka svijeta. Potreba da je dozove bila je jača od njega samog, ali svijest da će probuditi ukućane ga je zaustavila, vilicu je tek malo otvorio i poput neke čobanske nesigurne svirale ispustio je tih i potmuo zvuk koji je više ličio na huk vjetra provučen kroz ključaonicu u olujnoj noći nego na zov koji se budio i rastao u njemu.

Možda je u snovima davno uspio doseći do neba i samo jedan krajičak te medne žutine odgristi pa je tim ugrizom zadugo zaklinjati :“Probudi me kad god se nad planinom pojaviš, da te dozivam ne bi li se naše ljubavi ponovo sjetila“, nadajući se kada ponovo izgubi svoju oblinu i kada na njemu postane vidljiv ugriza trag, da će ga se sjetiti, ali taj obli disk ga je zaboravljao, a njegova dozivanja ostala neutješna.

Kroz odškrinuta vrata izašao je pred kolibu. Predio pred njim preliven lakim prvim ledom svjetlucao je na punom mjesecu. Mjesečev sjaj mu je zlatio krzno milujući ga dugo i prelivajući milovanja od leđa ka repu, pa do šapa kako se kretao malom stazicom ka šumi. Kroz gusto granje se Luna nije vidjela tek bi mu po nekad kroz krošnje namignula izazivajući ga da nastavi ka proplanku.

Na čistini obasjanoj neuzvraćenom ljubavlju čvrsto se ukopao krupnim šapama u zemlju, dugim i sporim udahom je punio svoja pluća koja su se vidno nadimala, zastao na trenutak, pogledao ka nebu, uperio njušku visoko prema voljenoj i snagom cijelog tijela proizveo zvuk, urlik dug, opominjući , turoban.

Prijetio joj je da mu se vrati, zaklinjao, podsjećao na obećanja, molio zaboravljenim dodirima, bolovao i tugovao, sve u jednom dahu duge molitve prolomljene kroz noć.

Zagonetno nedostižna topila se na nebu porcelansko hladne zore. Luna, magična i nedodirljiva.