O ženama i ostalim nedoumicama

Čitam danima razne tekstove o emanicpaciji žena, o tome ko u odnosu na tu istu emancipaciju plaća račun u restoranu, o tome kako su žene sponzoruše, muškarci glupi, kako žene ne znaju doživjeti orgazam, a muškarcima je po pravilu mali, one sa fakultetskom diplomom loše domaćice, a sponzori bez škole obični glupani i ponekad pomislim reći riječ, dvije onda, da nije vrijedno truda, nekad me prijatelji tjeraju da kažem što mislim, a nekada je bolje da ne izgovorim.

Uz naklon gospodinu Frojdu, počeću od majki. Nekada su žene odgajale ratnike, možda su zato bili bolji domaćini, muževi, očevi, danas, da se ne naljute mnoge gospođe mame, odgajaju se mamine princeze, koji ne mogu ni da potrče, a da ne zapnu i puste sami sebi krv, plačući trče kući, umjesto da obrišu onako krvavo koljeno i nastave dalje, kao što smo mi, ako što su to naši đedovi činili. To što vi gajite, drage gospođe, biće nečiji zetovi, tako svijet neće postati bolje i sigurnije mjesto.

Majkama koje imaju žensku djecu poručila bih sledeće; lijepo je što učite vašu djevojčicu da bude otresita i samostalna, posebno ako redovno uz vaše odobrenje prati popularne TV emisije, sa petnaest godina će već, u nekoj prekratkoj suknji i majčici koja jedva prekriva grudi, podati se prvom i to neće govoriti mnogo o njemu, uglavnom o njoj. Svi smo bili mladi, neka sve gospođe preračunaju svoja prva seksualna iskustva pa neka vide u kom pravcu vaspitavaju djecu, jer iver, kažu, nikada ne pada daleko od klade, a djevojčice sve ranije rade što ne bi baš trebalo. Dakle nisu ni muškarci krivi što im je sve dopušteno.

Nekada je Balašević govorio :"Zvalo me zabranjeno voće s raznih grana", toga se starija generacije sjeća, danas zabrane ne postoje, sve je ponuđeno i zašto bi muškarac bio džentlemen, kad je dovoljno da bude dovoljno bezobrazan.

A sada da se okrenemo trenutnoj situaciji:  Žene vs. Muškarci.

Za sebe bih rekla da sam old fashion lady. U vrijeme kad sam odrastala klinci od osamnaest godina nisu imali automobile, ni novac, možda tek poneki dobro igrao fudbali, svirao gitaru ili bio bek, vaterpolo as, voljeli smo ih zbog osmijeha, ukradenog dodira, a tek poljupca.

Ne znam zašto se čudimo što muškarci žene tretiraju neprimjereno, u doba prije interneta i porno sajtova sve što smo i jedni i drugi znali o seksu bilo je sve zajedno veliko ništa, ako je neki drug ispričao anegdotu, ili ako je neko probao lagani peting, suština se svodila na sledeće: novo, neistraženo polje, a prvi pokušaji na plašljive dodire, zalutale poljupce, obje strane su to doživljavale kao posebno, uzvišeno iskustvo. Danas klinci prvo dobro prouče internet "literaturu" prema kojoj ženu mora da boli, da bude podređena i tako je sveta bračna obaveza koja donosi potomke i sa njima radost postala jedan opšti svinjac beščašća, jada i gadosti.

Tako smo izgubili poštovanje jedni prema drugima, oni prema nama, jer su ih pogrešno učili, mi prema njima jer:" Kako siješ tako ćeš i požnjeti” i sve je nekako priču dovelo do onog restoranskog stola i ko plaća večeru, ona ili on. Vratimo se malo unazad, na kraju zašto bi on platio večeru ili piće, kad na svim filmovima za odrasle oni to odrade na brzaka, s nogu, nema udvaranja, ćaskanja, jer kako dječaci od starta nauče, žena je samo objekat zadovoljenja njihovih želja, zašto bi joj posvećivali pažnju?

Moji dječaci, vaši očevi su vam trebali reći da su oni to drugačije radili i sigurna sam, ako ima takvih očeva, možda i poneki dječak stasava u pravog čovjeka.

Tužno je da prve generacije odrasle na pogrešnim idejama imaju preko trideset godina, odrasli, zreli ljudi, koji ne shvataju da se ne svodi sve na seks, a kad seks izgubi smisao, zapitaju se zašto im prija ako mi se komšijska mačka uvuče u krilo i tu zaspi.

Dragi muškarci, žena je kao mačka, što je krilo toplije i mirnije, a ruka nježnija to i one bolje predu.

Tekst i fotografija: Olja Novaković

Depersonalizacija lične negacije

“Super tebi ide u životu.”

”Kako znaš?”

“Vidim na internetu.”

Da li smo stvarno postali toliko površni i plitki kao društvo, kao plemenska zajednica, ako prijatelji, da li je moguće u trenutku kada se obratite osobi za pomoć, savjet, za podrsku, koja vam je, kao i svima, možda ne presudna, ali sigurno prijeko potrebna, da udarite u zid zlobe, zavisti ili nerazumjevanja kod onih koji prate vaš život na internetu i tumače ga kroz ono što objavljujete o sebi, a svi znamo u koliko voda ispiramo svaki trenutak našeg života koji postavljamo online, da bi izgledao bolje, svježije, koliko filtera upotrebimo i koliko puta provjerimo šta smo napisali?

Često sam brinula da će mi neko zatražiti pomoć i da neću moći nista uraditi za tu osobu zbog nepoznavanja materije zarad koju mi se obraća, a danas more ljudi koji mogu da vam pomognu, strijepe da im se ne obratite za pomoć, i to baš iz oblasti u kojoj bi vam se lako mogli naći. Ne bi osjetili da su vam pomogli, završili bi to onako usput, lijevom rukom, ali ne, ljubi bližnjeg svog se svelo na iskopaj mu grob.

Rekoh ja jednom: “Ovdje će seljani učiniti sve grob da ti iskopaju, ali niko neće dati prilog za spomenik.”

I onda zvoni telefon, ne tako davno ušao u moj život, obasjavši ga stavovima tako rijetko viđenim u ovozemaljskom životu, kaže mi :” Vidio sam ti neke izjave na internetu, pa samo da pitam kako si?”

Sada sam dobro. Sada kada kroz močvaru osrednjih koji tumače moje postojanje kroz najniže pobude i ponude, koji nam gledaju u tanjir da ne pojedemo možda bolji obrok od njih ili zaviruju pod haubu da ne bi koji konj više povukao nas u život brže nego njih, neko je ispod lažnog sjaja i blještave površine internet prezentacije, prepoznao trenutak u kom ljudska duša podnosi težinu veću od one koju može da ponese, i on me zove.

Prisjećam se, nedavno se povukao u osamu i znam da mu je teško u borbi sa njegovim demonima, a svi ih nosimo, izašao je na trenutak iz svoje sigurne pećine, u koju se sakrio od mnogih teških riječi koje su padale na njegova ramena, koja već nose preteško breme za običnog čovjeka, izašao iz osame ćutanja, izvukao se za trenutak iz svog bolovanja, da bi mene podržao. Noseći svoj teret naišao je na moj put, danas, da me podrži onako izguranu sa strane, da mi naspe suvog pjeska pod točkove upale u mulj svakodnevnice, pogura i vikne na mene da se pokrenem.

Kroz dogovor da se vidimo i podržimo jedno drugo u razgovoru, utihnuta i smirena, povlačim se, pravdam potrebom da odmorim i odbolujem povrijeđenost koja me zatekla nespremnu, on zahvalno potvrđuje da mu odgovara, jer mora još koji dan da se skloni i posveti sebi, jer težina koju nosi ga obara i iscrpljuje.

I tu, na rubu našeg udvajanja i razdvajanja, spoznam tračak božije promisli. Vičem u slušalicu: “Budi hrabar. Biću hrabra.” On je svoju već spustio, govorim sama sebi, a tišina mi odgovara ehom. “Hrabra.”

Hrabra sam, znam. Hvala svemiru.

“Boli, ali sve dok boli znaću duša moja je, kad ne bude boljela,

znaću tad da je prodata, crvenom liku iz posrnulog puka.”

Tekst i fotografija : Olja Novaković 

Ljudi vuci

Šta je ono Demijan pričao o groblju svojih predaka? Grobnica bješe zarasla u korov i šaš, sa nekom ženom je odlazio tamo da ispijaju vino, dok je pokušavao zastrašiti ili inspirisati, dovoljno čudan da se od njega može oboje očekivati. Pričao je da se u gurkanju flaša prevrnula, a pod je žedno ispio tečnost do posljednje kapi, dok se činilo da na podu nema pukotine koja bi mogla tom brzinom u sebe uvući krv Isusovu.

 „To su moji preci vina žedni ostali“, smijao se, on je mladosti sigurno ostao žedan, možda željan.

Nakon dugih ispijanja čaja šetali smo po gradskom bloku, kakva slučajnost baš pored groblja.

Ulagivale su mu se razne žene. U jednom lokalu, mi regularni gosti, ona nonšalantna dama. Šaputala mu je blisko, gledajući me ispod oka. On se okrenu prema meni sa iznenađenjem :„Nisam znao da si balerina?“

"Zamisli, ni ja, ali eto mogu biti, jer ne mogu biti Niko, a praviti društvo Nekome, zar ne?“

Tako dobih i ovo zvanje, meni nepotrebno, izazvano mnogim pretpostavkama ko sam i mnogim ljudima koji su tvrdili da me poznaju, a on prerano ostareli dječak, govorio je:“Ti si jedina autentična vještica koju sam upoznao“. Smijali smo se tome. Sjećaš li se?

Taj fini, obrazovani i prepotentni gospodin, rijetka zvijezda koja je obasjala moje dane intelektualnih pustinja, vuk samotnjak.

Neki drugi ljudi i neki drugi oblici međuljudskih odnosa, gurkanja muškaraca u velikim grupama natjeralo me da bolje proučim fenomen psihologije čopora u ljudskom društvu. Koliko daleko smo napredovali od primitivnog čopora i da li se on u posebnim situacijama ponovo formira oko alfa mužjaka?

Alfa mužjak, povučen, tih, pouzdan, arogantan, u pravom trenutku prvi na poziciji, najhrabriji, pomalo lud, kockar, hazarder.

Logično je da ljudi odrasli na određenom prostoru, uslovljeni geografskom širinom i specifičnim terenom, nose sa sobom određene sisteme ponašanja usvojene i uslovljene okolinom. Izdvojeni kao cijelina, a ograničeni u kontaktu sa novom sredinom u koju su dovedeni, okupljaju se oko najjačeg člana svoje izdvojene zajednice i stvaraju vrstu čopora, povinujući se željama i volji vođe, ali pod šapom Alfa mužjaka.

Čopor se sastoji od dvije do šest jedinki, pa čak do dvadeset. Interesantno je da u hijerarhiji Alfa mužjak je onaj ne koji izdaje naređenja već ima najveću društvenu slobodu i naravno dozvoljeno im je da se pare i sa nižima u rangu od sebe. On čoporom vlada ne fizičkom snagom, već snagom svog nezavisnog, a jakog karaktera. Očinska figura, ne figura tiranina. Takvi odnosi dopuštaju i cirkularnu hijerarhiju.

Začudilo me što muškarac u „čoporu“, kojeg pokušavam da proučim, nije najjači, a vjerovatno ni najinteligentniji, niti ga obrazovanje izdvaja od drugih, ali upravo taj njegov zaštitnički stav prema ostalima, karakterna dominacija, spremnost da se ugrozi sopsteni život po cjenu  pomoći drugima u grupi čini ga najjačim, ličnost koja svojim stavom daje sebi najviše slobode, uslovljavajući time i ograničavajući slobodu ponašanja drugih u grupi.

On nije uvijek vođa čopora, ali može diktirati aktivnosti, može voditi u lov, određivati mjesto spavanja, postoji čak i elemenat demokratije, u kom čopor odbija poslušnost, međutim on je taj koji čopor drži stabilnim i ne dozvoljava tenzije među njima. Čudan čovjek.

Nakon nekog vremena, Alfa mužjak se izdvaja iz čopora i nastavlja samotnjački život. Još jedan neobični pustinjak i samotnjak u nizu koji će kroz ostatak života pronicljivo gaziti sam.

Gdje si odlutao, kojim bespućima sada hodiš pa te ne mogu više pronaći? Pustarama se gubi moj glas iako te dozivam, a izmaglica prekriva naše dobre i loše dane.

 Alfa. Beta. Subordinate. Omega. Juveniles.

Pisma iz zaliva - osmi dio 

Ciklus: „Kornjačin oklop“

Tekst i fotografija: Olja Novaković 

Izgubljeno nađeno

Bila sam uporna da napravim promjenu u životu. Godinama pripremala tvrd teren na koji ću doskočiti jednom kad se otisnem od već postojećeg, betonirala besmisao sa bezizlaznošću, na njega naslanjala odskočnu dasku i čekala pravi trenutak da se odbacim, da odem od svega što mi je poznato, jer sve što sam godinama gradila i zbog čega sam se vratila u ovu tamnicu koja je postala moj dom, oduzeto mi je sebičnim porivom jačeg. Na krhotinama pogrešnih izbora gradila sam privremenu sigurnost, na urušenom zgarištu sreće našla svoje novo samopouzdanje, srce zakopala negdje duboko pod ruševine, ponos izgradila kao stabilni zid koji će me okruživati i koji me na kraju otuđio od ljudi i mene same.

Uradila sve da se ne vežem, ni za osobe, niti za prilike, slobodna od lanaca bilo koje vrste, slobodna i nezaustavljiva poletjela sam, u zrelom dobu, u spremno organizovanu promjenu, u raskoraku zatvorila uši za sve prigovore kojima sam bila izložena. Čula sam povike , ali se nisam okretala, nisam se zaustavljala.

Dočekavši se na stabilno, novo mjesto, na kom ću iznići ponovo, iskopano srce još crno od gareži ruševina nosim na dlanu, ogoljena. Ne znam ni šta bih sa sobom, ni šta bih sa njim.

Pristigla u novi svijet uviđam da tlo nije čvrsto pod nogama kao što sam očekivala, ljulja se poput visećeg mosta u vazduhu između dvije realnosti , jedne koju sam ostavila i one u koju još nisam u potpunosti ukoračila, moja hrabrost, istrošena za ostvarivanje ovog poduhvata, sada me izdaje, koljena klecaju i držim se zatvorenog prostora. Svjetlu dopuštam da me budi kroz navučene zastore, a noć propuštam kroz otvoren prozor tek kada se dan umiri.

Noću me guši u grudima, danju boli u predjelu srca, srce kao ugarak na mojim dlanovima, u potrazi za plodnom zemljom u tuđim osmjesima.

Samujem. Strah se uvlači kroz stare prozore drvenarije, miriše na nove ulice. Prolaznici lako namirišu taj strah pa se sklanjaju u mimohodu bojeći se da ću se u tonjenju pridržati za nekog od njih i da će potonuti sa mnom. Ne pružaju ruku utjehe, niti riječi ohrabrenja, tek poneki skloni davljenju upute mi sažaljiv pogled.

Nedostaje mi voda, moja sigurna obala i moje utočište. Zagrljaj plavetnila koji obavije svoje ruke oko mene i pouzdanošću okeana koji spajaju kontinente govori mi od malena iste riječi :"Ti si čedo juga, u sebi nosiš kišne oblake i oštre sjeverne vjetrove, vagaš i bonacu i tugu, ti si nepotopiva."

U dlan uzimam prašinu ovog novog izbora. Zar mogu iz ovog čemera dobri izbori da izniknu? Daljine me kunu jezerima što ih zaboravljam, a rijeka pod stopalom mojim obećava sebe na dar.

Iznikla u praskozorje svoje nepromišljenosti izlivam se u novi dan sa sigurnošću kišom nanijetog potoka. Možda ću morati da se razlijem van okvira, ali moram prihvatiti promjenu, ako želim od promjene biti prihvaćena.

Usamljena, još uplašena da bih učinila prve korake, u sebi razbrajam tuge i oblake na kojima ću izgraditi nove osame.

Na žalu novih nadanja, napoj me vjetrova sa jezera, u nova stradanja ulazim nahranjena emocijom sjevera.

Tekst i fotografija: Olja Novaković