Majka

Srećemo se često, to je moja komšinica iz djetinjstva, pohađale smo zajedno osnovnu, srednju, potom upisale isti fakultet. Nakon završenih studija vratile se u rodni kraj, zasnovale porodice i ponovo smo u komšiluku.

Iz radnje u radnju ili na autobuskoj stanici u žurbi za obavezama razmjenimo koju riječ, češće razmjenimo poruku na internetu od kad je modernog doba i novih životnih tokova.

Život joj nije podjelio najbolje karte. Pod ne baš prijatnim okolnostima ostala je bez majke, bila sam dijete da bih mogla pretpostaviti kakvim je mukama njena mala duša bila izložena. Djelovala mi je ponekad hladna, možda i suzdržana, nekada sam se u njenom društvu osjećala odbačeno, svakako nezrelo, zbog toga me strogo znala odmjeriti, a ne rijetko i kritikovati. Odmotalo se klupko života za obje.

Mlada je bila i kada je izgubila oca. Hrabra, jaka, prerano sazrela, sada ostavlja utisak odrasle žene.

U međuvremenu povučene svaka svojim obavezama vidimo se sve manje i onda, kako to dolikuje domaćicama, sretnemo se ponovo na vratima marketa. Zovem je na kafu, pokazujem prstom na kafe u blizini, njoj ruke pune kesa sa namjernicama, čeka je spremanje ručka, upravo se vraća sa posla, žuri kući, ali razgovor se započinje, tu pod strehom, dok zimska kiša sipi po nama, a mi je ne primjećujemo.

Odseljena stotinak kilometara dalje uskočila sam par dana u roditeljski dom, na polovini svog vijeka glumim studenta. Uz osmjeh joj pričam kako sam se ovih deset dana pretplatila na maminu kuhinju, ona svojim zelenim očima i sitnim pjegama na nosu potvrđuje: „ Sretna si kad imaš nekog da te odjmjeni“, kratka pauza bez uzdaha, potom se oči napuniše suzama. Četrdeset godina poznanstva leži pred nama, osjećam težinu njene misli, jer je poznajem, čini mi se, duže nego sebe i bol se preli u iskren zagrljaj.

Nakon mnogih godina u kojima smo se pratile, u ovom zagrljaju, tu na ulici, na očigled svih, ona je moja sestra. Pitam se kako nisam bila blaža prema njoj, kako iz života koji sam vodila nisam razmišljala koliko joj je teško, pokušavajući i sama da preživim. Zašto joj nisam bila bliža? 

Koliko malo jedni od drugima znamo, o tuđim patnjama i bolima,  svima bi bilo lakše da volimo više, pitamo manje, ne tražeći razloge niti dozvole.

Majka je, ima djecu, brine o njima, a u duši ostala je djete. Usamljeno, povrijeđeno, uzvraća zagrljaj, njoj prijeko potreban. Suze se suše, nije naučena da plače već da trpi, dok se u oku još vidi sjaj tuge, osmjeh joj obasjava lice. Nastavlja o svakodnevnim problemima, nenaviknuta da pada u ponor svoje boli u kojoj i onako predugo boravi.

Bolni pritisak u grudima sada izgleda kao neproživljen trenutak, potpuno zaboravljen, ćaska o običnim sitnicama, telefon je opominje da mora kući, obaveze čekaju. Zahvalna, iskrena i krotka, posvećena porodici koju je stvorila i za koju se daje punim srcem, do poslednjeg svog daha.

Odlazi noseći u svom osmjehu sjetu i tugu.  Ostaje jedno bolno sjećanje i vjera u bolje sjutra.

Tekat i fotografija: Olja Novaković

Priča sa dna bunara

Sjediš u tom bunaru koliko dugo? Od postanka svijeta, od doba Rimljana i Ilira ili si u nekoj novijoj prošlosti potonuo na dno tog mulja i nisi našao put nazad.

Svojim dugim prstima guraš duboko u blatno dno, dugi su, duži od debelih glista koje ti prave društvo u tvom usamljeništvu. Kožu više nemaš, tekstura tvoje vanjštine utopila se u muljevito okruženje skoro te izjednačivši sa istim.

Oči su ti se napunile vodom, a usta ti je zatrpala glina. I ako imaš glas, dugo ga niko nije čuo, a ti znaš da ga ni sam više nećeš čuti. Mjenjala su se doba, mjenjali su se i običaji. Nekada su te poštovali i plašili te se, donosili su na poklon manje životinje, koje su klali tu pred otvorom duboke jame, dok se krv slivala niz obode zemlje obrušavjući se, prijeteći da i one koji ti se klanjaju odvuče u ambis.

Usamljene djevojke bacale su cvjetne vjenčiće u nadi da ćeš ispuniti djevojačke želje, stavljao bi to svježe cvijeće na glavu, udisao mirise širokih polja koja nikada više nećeš vidjeti, bio im zahvalan i svjestan svoje nemoći. Mladi lovci su ubacivali kože prvih ulovljanih životinja koje bi nakon nekog vremena užasno smrdjele i trulile, opominjući te na bezizlaznost tvoje situacije.

Vremenom bi se pojavila neka žena i čula tvoju jeku. Plašila se, noću te sanjala, potom udala u drugo selo i zaboravila te, neke su znale dolaziti na obode tvog staništa, pa vikati u jamu očekujući jauk sa dna, a dobijale samo eho.

Dugo ti je trebalo da naučiš kako odvojiti svoj svjesni dio od beznađa u koje si se pretvorio, ali niko te nije ni čuo, ni vidio, u lutanjima bi samo preplašio mladu srnu svakako strašljivu ili djete zalutalo u noći.

Na neko vrijeme si se uspavao. Kože životinja su te poklopile svojom trulom užeglošću, poljskih vjenčića je bilo sve manje, pod tim teretom si zaboravio sebe.

Mnogo godina kasnije oko jame podigao se bunar, očistili su tvoje stanište u potrazi za vodom, sada si mogao čuti zvukove, osjetiti život, ali te niko nije posjećivao.

Kuća izgrađena pored bunara podizala je generacije porodica, ostavljao si svoj trag na njima tragedijama kojima niko nije znao uzrok, pratile su ih do momenta kada su u njoj ostale same tri žene, tri generacije, Starica, Majka i Djevica.

Njihova snaga te povukla na površinu, a njihova samoća ostavila dovoljno prostora za kretanje. Snovi starice i njene noći postale su tvoje glavno utočište, kroz njih si se počeo kretati kroz stan i vremenom svoje svjesno biće uselio među njih, dok je tvoje blatno obličje ostalo u bunaru.

Glas nisi imao, počeo si iz prostorije u prostoriju ehom dozivati imitirajući glasove, loviti sjenke stanara upornošću lovca. Znao si se dugo useliti u neku od njih pa praviti ostalima probleme, upadati u nevolje, opijati, dovoditi u kuću druge sjenke na demonski pir. Ako su bile jake da te privuku, bile su dovoljno jake da te izbace, odbacile bi te voljom svojom kao staru ljušturu koja ih opterećuje, a ti bi se onda umirio pa nakon nekog vremena ponovo uvukao u sjenu, one trenutno najslabije, tugom obavijene, potom ponovo podizao oluje svađa među njima.

Znao bi boraviti na stepeništu, sačekivao ih u tom hladnom djelu kuće pa se prometnut u kuglu zalijetao u njihove stomake obarujući ih niz stepenice samo iz dosade. Život u strahu. Istejerivao bi slučajne goste iz potkrovlja uvlačeći im se noću u konak. Sjedao bi im na grudima, nekima na glavi i gušio ih u besvjesnim snovima i još manje svjesnim buđenjima, bježali su glavom bez obzira ostavljajući žene u svom usudu i samoći bez pomoći.

Od nekada poštovanog i strašnog poluboga postao si običan kućni duh.

Dozvolio si jadno da živiš izgubivši snagu i samostalnost. Ko u tuđim sjenkama živi sebe zaboravlja. Pitanje je dana kada će one shvatiti da su dovoljno jake da te izbace iz svog života i eha zauvijek. Uvlačiš se u njihove glasove sa sve većom strijepnjom.  Sam u sebi umireš.

Autor teksta i fotografije : Olja Novaković

Za ljubav jedne vjenčanice

  Uz laganu večeru i teže vino dok viljuskom guram kuglice čokolade po tanjiru naknadno iznešenog deserta, on, zgodnjikavi neženja useljivog tipa, žali se na mnoge mlade žene koje ga love za brak.

Otima se pričom o intelektualnosti, muškom promišljenošću i samostalnošću, u stvari bježi od obaveza, od jarma braka, od zrelog doba i sam zagazio u četrdesetu.

Poučen lošim iskustvima uči mene kako ne treba. „Ne treba ti brak. Šta će ti to?“

A ja baš hoću da se udam.

Zašto da me zaustave, ako ne u željama, onda u maštanjima, tvoja razočarenja, starog momka koji je sa kosom izgubio i vjeru u ljubav i ljude?

Uskratili ste nam , vi moderni tokovi, mnoge načine da budemo žene. Oduzeli ste nam duge haljine, skratili ste nam kosu, obukli ste nas u stroge poslovne kostime, provodimo 10 sati na poslu, oduzeli ste nam mogućnost da budemo majke jureći za karijerama, mogućnost da nas za suknju vuče petoro mališana, da na samrtnoj postelji svih petoro sjedi oko naše postelje, čuvajući naš posljednji dah. Uz nas će biti jedno ili niko. Mačke ne računam.

Baš hoću u bijeloj vjenčanici da na svadbi vitlam zadovoljna, u sredini sale, okružena ljudima koje volim i koji slave moj dan, u naručju mog izabranika kog volim i koji se raduje mojoj ozarenosti.

Zašto mi uskraćujete pravo da nosim bijelo?

Želim da se radujem. Životu, budućnosti, zajednici. Da se nadam zajedničkim buđenjima i rješavanju problema u dvoje. Kako misliš: "Ne treba ti brak" ? Odkud ti znaš šta meni treba? Da li si probao pa znaš od čega me odgovaraš?

Poljuljana negodovanjem smanjujem svoje ambicije. Pa dobro ne mora svadba.

Tanka ljetnja haljina, sitan vreo pjesak koji nam se lijepi za stopala i luk nad nama od neba i cvijeca.

Zavjeti na plaži.

Smjesno ti je i rugaš se. Kritikuješ me da sam romantična. Smatraš nepotrebnim sva ta glupiranja. Ponirem duboko u tvoja negodovanja. Sva tvoja odbijanja potiču od loših iskustava i nepovjerenja. Tvoja nemogućnost da se izboriš sa sopstvenim strahovima i oslabljena moć tradicije da ti nametne svoja načela.

Nije mi problem sve ono što oduzimaš sebi, jer ja ambicija prema tebi nemam, prijatelji smo, ali imam problem sa svim onim što smatraš da treba oduzeti meni kao ženi, tvojim stavovima protiv svete obaveze, braka i zajednickog života, jer želim biti žena, majka, partner u životnim odlukama i problemima koji dolaze.

Želim biti oslonac. Želim biti činija u koju će se ulivati i radost i tuga. Ona na čijim izvorima će partner naći snage za nova putovanja i kamen spoticanja u neslaganjima, jer stvoreni smo kao Adam i Eva da čovječanstvo vodimo u dvoje.

Zašto da se ne udam? Pusti me da maštam. Ko si ti da mi pričaš o sreći koju nisi ni zagrizao, a kamoli o gorčini koju nisi progutao?

O braku ne znaš baš ništa. O vjenčanici još manje.

I zasto onda da se ne udam?

Tekst: Olja Novaković