Ne idem na sahrane

Ne idem na sahrane, ne mora niko da mi dođe, ni od ispraćenih, ni od onih koji su ispraćali. Ne sakupljam poene za veće poštovanje u selu i veći broj ljudi na mojoj sahrani, ali žalim iskreno i volim mnogo.

Pojavim li se na nekom tužnom skupu, kada baš pristojnost nalaže da budem prisutna, obično je u pitanju osoba iz porodice ili vrlo blizak prijatelj, u takvim situacijama ožalošćeni me neće propustiti mirno da prođem u koloni ljudi koji im se javljaju,rijetko me vide na sahranama i učini im se da je nešto ovaj put drugačije.

Napravi se gužva, zaustavi protok onih koji pristižui nestrpljenje onih koji pokušavaju što prije da obave ovu, za njih neprijatnu dužnost, na koju često neiskreno dolaze. Moj svijet drugačije diše. Osjećam bol u zagrljaju ožalošćenih, uzvraćaju iskrenost kojom ih obasipam. Traže u meni podršku i spas, dajem okean ljubavi. Dobijam more tuge. Uzvraćam nebeskim svodom.

I gubim se. Neko me vuče za ruku, oni koji tuguju ne puštaju, i nastupa momenat u kom obično gubim svijest.

Držim se podalje od takvih situacija.

Nedavno nam je umro komšija, vrata u vrata. Tokom života nikada nisam prešla njihov prag, tek jedva izuste „dobar dan“, rekla bih ne primjećuju me. Tihi ljudi koji su živjeli svojim bezličnim životima. Nerazgovjetno poput sjenki, ulazili su i izlazili kroz drvena vrata par metara dalje od mojih.

Danas čistim zajednički hodnik, mokra krpa, voda i na koljenima, po starinski.

Tek koji dan udovica, sitna žena u svojim šezdesetim vraća se, onako sićušnau crnini, iz radnje.  Sva u vodi i zemlji oko saksija ustajem, bosa gazim mokrim pločicama , prilazim u želji da opravdam svoje nepojaljivanje, već na prvim koracima govorim da mi je žao što nisam došla i još nešto, ali magla se već navlači.

Ne sjećam se ni šta sam rekla, ni kako sam je zagrlila, na kratko znam. Zavrtio se plafon, zaljuljao se pod, more osjećanja nas je potopilo obje. Tračkom svijesti dozivam sebe da ne potonem. Puštam je iz zagrljaja, pravim korak unazad i vidim jednu ženu koja je ostala sama.

Ne znam kakav je bio njen brak, ali njoj je imao smisla, njihova su vrata često tokom ljetnjih vrućina odškrinuta i prisjetih se da nikada nisam čula svađu i viku.Znam da su ostale i ćerke, sve udate, imaju svoje porodice i ne mnogo stpljenja za njui za njenu samoću. Noći će se pretvoriti u duge usamljenosti, dani prometnuti u mnoga čekanja unučadi.

Gleda me krupnim očima srne i skamenjena kaže :" ' Ajde pa svrati". Nemam šta da odgovorim. Tišina nije ni teška, ni duga, dvije žene u nama razumiju se u muku bola i patnje, onda u jednom djeliću razumjevanja njena snaga popušta, a hrabra fasada se ruši. Oči joj se pune suzama, a tijelo počinje da se trese. Žurno ulazi u stan bez riječi.

Ostajem onako bosa, teška i izgubljena, a nađena, na pločicama zajedničkog hodnika.

Meni ne mora niko da dođe.

Autor teksta: Novaković Olja

Raskovnik

Služio sam dugo mračnom gospodaru, toliko dugo da su mi očiizgubile sjaj, toliko dugo da su mi zubi napustili usne šupljine. Toliko dugo da sam mračni gospodar postao i sam.
Sanjam li, ili sam budan, ne znam. U ovu dimenziju sam protjeran kao kradljivac duša. Svojim šarmom trezvenog podlaca zavodio sam vještice obećavajući vrhunske moći, vječne živote, a ponekoj i svoju naklonost. Popio bih njihove oči dok bi me prazne duplje užasnuto gledale,ispijao naiskap svježinu njihove mladosti ili istinsko iskustvo zrelog doba, potom ljušturu tijela bacao u duboki bezdan gdje bi se njime hranile divlje životinje.
Ti glasovi su me pratili i sačekivali u dugim noćima, proklinjali me šapatom ili budili vriskovima. Sada samo tutnjaju u mojoj glavi kao gromovi u daljini ili kao zaboravljeno sjećanje.
Budim se u životu za koji nemam izbora već da ga nazovem svojim, iako mu ne pripadam. Ni on meni. Moja je kazna. Od velikih moći ostali su samo tragovi u mislima. Običan sam čovjek.
Noću ponekad, dok nepomično ležim pokušavajući da dosegnem u svoju bit, ne bih li se sjetio ko sam , osjećam mala stopala na svom prekrivaču.Vrlo sitna. Veličine pasulja.
Polako hoda uz cjevanicu, nevješto se popevši na nju vukući sitnim šakama prekrivač. Osjetim ga na butini. Oprezan je i sporo diše. Nije siguran koliko daleko sežu moja sjećanja. Pretrči preko struka, malo se umori penjući se uz grudi pa sjedne na ključnu kost da odmori i razmisli. Odvaži se i prilazi mom licu. Sanjam li? Da li sam budan? Da li je donio sa sobom mirise borova pod snijegom i njima me bacio u ovo magnovenje u kom tumaram?
Svoj mali dlan naslanja na moje lice. Želi da se uvijeri da više nisam opasan, zadovoljan je. Lupka me prvo u sopstvenom strahu, potom u sopstvenom zadovoljstvu što sam nemoćan. Ne stižem da otvorim oči on nestaje. Ostajem u svijetu običnih.
Nalaze me knjige ili ja nalazim njih. Nalaze me obrisi prijatelja iz prošlosti u obrisima ljudi koje ne prepoznajem, potom, jer me ništa ne može vratiti sjećanjima, nalazim nju ili ona nalazi mene.
Smije se očima stare lisice, topla i draga i isto toliko opasna. Stavlja mi biljku na dlan i ja u njenom dlanu prepoznajem sebe.
U noći punog mjeseca neko je tražio ježa i naišao na procvjetalu mahovinu, nije kopao dugo, a kada je izvukao korijen, a on je zacvilio.
Sada je u mojim rukama. Gledam ga dugo razmišljajući da li će skinuti katance sa mojih sjećanja.
Uspavana mačka u pozi fibonačijevog niza otvori jedno oko i protežući se dobaci:"Govori li?"
Ako progovori koliko će daleko doseći moje ludilo?
Mrzovoljno se okrećem prema njoj, osmjeh joj se ne vidi, ali je dovoljno širok da ga osjetim.
"Popiću te", režim na nju, jer samo to još uvijek mogu.
"Ne u ovom životu", vraća se nazad u sveti broj, a meni se čini da iz ruke u kojoj leži raskovnik čujem šapat.

 Autor: Novaković Olja

Želim da te volim na starinski način

Čime kažnjavamo jedno drugo, moja inspiracijo, u ovom modernom dobu kada nas boli svaka neodgovorena poruka? Čime da pobrišem tvoje osmjehe koji bole me i čime da zamjenim tvoje dodire koji se urušavaju u moje uzdahe sve dok te ne zaboravim?

Nervira te što te ne pratim, na internetu smo svi pratioci besmisla. Ne pratim, jer ne mogu da gledam tvoje osmjehe koje djeliš sa drugim ljudima, ne mogu da gledam tvoje ruke na ramenima drugih žena.

Boliš me svakom novom slikom koju postaviš i vidim da si sretan, sretan bez mene. Govoriš mi da ti mnogo znači što nisam ljubomorna. Iskusna, odrasla žena koja je prevazišla trivijalne sitnice kao što su pripadnost i ljubomora, a ja samo dobro podnosim bol što mi ne pripadaš.

Možeš iznova varati da me voliš, možeš iznova lagati da sam posebna, želim vjerovati da sam voljena, jer bez tebe su moja postojanja besmislena.

I opet internet predstavljanja. Bojim se tvog zida kao zmije ispod kamena. Sigurna sam daleko od njega i  pogleda na tvoju stvarnost. Lažem sebe da me ne zanima, lažem sebe da mogu da podnesem. Dugo izdržavam. Onda mi dođeš, voliš me, u svakom tvom uzdahu prepoznajem nas, u svakom tvom pogledu prepoznajem našu prošlost, u svakom osmjehu nadam se budućnosti, a onda odeš. Bez mene. Zauvijek ili za kratko.

Srušim se.

Ne volim više voljeti. Ne želim više pripadati. Teško dišem. Slabo jedem. Umirem u svakodnevnom nedostajanju.

Javljaš se ili ćutiš. Bole poruke na koje ne odgovoriš, raduju sve one koje nose tvoje kratke rečenice. Tek malo se stabilizujem, manje te ima, u jednom trenutku umiri se stvarnost za oboje. Učini mi se da sam sad već snažna, mislim, dugo je vremena prošlo od prvog vina na plaži koje smo podjelili i kažem sebi ja to mogu.

Uđem na tvoj profil i noge prestanu podnositi moju težinu. Zagrljen. Zagrljen. Zagrljen. Zabadaju se slike kao oštrice u srce. Kakva glupa ideja je bila pogledati u tvoju stvarnost?! Da li je ovo stvarnost? Osmjesi djevojaka koje zapravo ne poznaješ? Igra na internetu koja nas čini važnijima, boljima i vrijednijima u očima ljudi koji nam nisu važni?

A ja samo želim da te volim na starinski način.

Ne želim znati šta radiš kada nisi sa mnom. Uvid u šta nam daje internet? U laž. Zašto moram znati za svaki tvoj korak, svaku popijenu kafu, svako novo žensko lice koje ulazi u tvoj život? Ne želim. Ne želim znati ništa osim emocije koju mi daješ. Što ne znam, ne boli me. Želim te voljeti u sopstvenoj sigurnosti onoga što osjećamo kada smo zajedno, ali tvoja potreba da se prikažeš svijetu boljim, zgodnijim, sretnijim, željenijim, ubija ono što imamo.

Potom se povučem duboko u sebe, na profil ti ne dolazim, na poruke ne odgovaram. Tvoje „ seen“ protiv mog „ seen“ , tvoje „unfollow“ protiv mog „unfollow“. Slegne se prašina.

Po starinski se sretnemo slučajno ili poželimo namjerno. Pogledi se užele, dlanovi sastave, i opet ono „ volim te“ , i opet igra počinje.

Autor: Olja Novaković

Brodolom u sazvježđu Solar pleksusa

Dan je bio sasvim običan. Ni radnja nije daleko. Jednim korakom je mjerila sedmice u kojima je bila sretna, drugim korakom je brojala mjesece u kojima je bila voljena. Računicu je zaustavio semafor. Bio je zelen i srce mu je ubrzano kucalo. Za njegovim otkucajima bila je spremna otići u Novi Zeland, ali život je tamo nije pozvao. Kroz vitrinu u marketu posmatra komade mrtvih životinja. Rebra za strvinare, iznutrice za pacove, teleće glave kojima će dugim kuvanjem ispasti oči i oteći jezici.
A ćutala je. I kada su je vrijeđali  i kada su je spoticali i kada su bojama, koje joj prirodno ne stoje, bojali haljine koje nije nosila. Između četri šnicle i jednog masnog papira mogla je nazreti smrdljivu sukrvicu svježih rana. Desnom rukom gurala je po jednu maslinku u uho, a lijevim okom ispijala martini sa police. Mesar je gleda vodnjikavim očima i pruža preko pulta umotane komade, ne čuje ga dobro, ali naslućuje da muca. Nekad je dobro ne izgovarati se, pogrešno se preoblikuješ, pa među ljude zatekneš samog sebe nespremnog. Tako i ove riječi izlomljene napuštaju blijeda usta ne govoreći ništa, samo ostavljajući loš utisak.
Noge su joj teške. Sebi se vraća ugaženom prečicom.  U ovom gradu postala je svoja uhoda. Žurno prati  korake i pazljivo osluškuje svaku radost procjenjujući koliko je glasna.
Draperija prošlosti je teška, sjeća na sretne dane koji se moraju zaboraviti. Ključeve sreće će baciti u rijeku, ne bi li nova sreća otvorila dugo zaključana vrata. Kroz zapadni prozor ulazi novo svitanje. Uznemirena na ruku namotava tamnu sjenku koju opipava u predjelu solar pleksusa i pazljivo izvlači konop iz sebe. Nalik tek izvađenoj morskoj mreži na pod se izliva vlažno klupko. Vuče dalje. Slično malim bovama  vezanim  jednakim razmacima , razbrajajući ljubav i sreću, poput mnogih ljetnjih dana u kojima su se njihova tijela ljuljala spojena u ritmu mora , nižu se u pohodu na izlazak iz nutrine oblici zaborava.
Kuljaju za prvim malim plovcima veće bove, potom se dugo muči da izvuče iz sebe poveći komad, oblo i plosnato jedva napušta centar središta njenog bića, na pod pada, veličine kafanske tacne,  zlatni džepni sat na kome je vrijeme stalo, za njim se vuče i dug lanac kojim bi trebao biti pričvršćen za džep, kovitlac crnila ga na drugoj strani svemira ubrzo usisava dok se za njim kotrljaju dvije zrele narandže. Posvete nema.
Potom tišina i ponovo oblik. Želudačne porođajne muke u mirno poslijepodne. Prvo glava, potom rogovi onda ostatak tijela svete životinje i pitanje koliko se krava moglo sastaviti od svih onih šnicli koje je pojela.  Kotrljaju se naizmjenično, krava pa pitanje. Životinja ubrzo biva usisana u crnoj rupi, a pitanje još koji trenutak gleda začuđeno pa nestaje. Ostalo je još nešto.
Namotava iz središta svog tijela ostatak kanapa na ruku, završnica je obara umorom, nije sigurna da li joj je to zdrava ruka ili oštećena šaka uništena lomom , ljubavnika kog ne može da zaboravi. Nekad nesvjesno pravi pokrete kojima ga imitira, kako je podiže , pomjera, sklanja od pogleda, time opominje sebe da je zalutala.
Vuče konop dugo, dok joj oštre ivice zasjecaju  u oble obode sudbine. Posljednjom snagom iz sebe izvlači brod koji se prevrće na stranu i malo kliže po mokrom parketu. Premorema izbacuje još poneku žudnju koju je prećutala, potom povraća sve one riječi koje je izrekla.
Kleči u vlažnim kajanjima. Ruke joj mrtvo vise pored trupa, glava joj je pognuta. Iznova povraća još poneku ribu i škorpiju, dok joj na nos izlaze djevice. Malaksala i prazna osjeća se loše i zadovoljno.
U dubini ulice jedna je mačka namignula, na jedno, pa na drugo oko.

Autor: Novaković Olja