Jutro u riječi

Ne idem na posao. Ujutro se probudim, rastežem po krevetu, gledam u plafon, zamišljam neke lude cifre koje bi mi pomogle da kupim neke lude stvari, a onda se okrenem na drugu stranu. Djeca u susjednoj sobi spavaju.

Ustanem lagano, da mi se ne zavrti u glavi, skupile se godine pritisak nizak pa onako u pidžami palim lp, laptop ( nekada su postojale ploče long play, da li se iko toga više sjeća, stari gramofon i šum ploče okretanja, paziš na iglu , biraš pjesmu stavljajući je na osređeno udubljenje, sam svoj DJ ).

Misli mi lutaju, nije zato što ne idem na posao, u svom poslu sam dvadeset i četri sata dnevno. Pročitah negdje da većina o onome čime se bavi razmišlja samo dok je na radnom mjestu, pisac nosi svoj posao cijeli dan u glavi, a nerijetko i u rukama. Zapisi nastali na računima u kafićima, komadu papira istrgnutom iz konobarskog bloka, salveti. Ponekad ukucam tekst u poruku pa ga pošaljem sebi na drugi broj da ne bih zaboravila tok misli, nekad zaboravim da sam poslala poruku pa se obradujem i poruci,  što i dalje mislim na sebe (svima iskreno preporučujem), a često me iznenadi visprenost te osobe u trenutku nadahnuća. Mene.

Ako ploču staviš na pogrešan broj ona će se prebrzo zavrtjeti pa ćeš dobiti ubrzani ringišpil neprepoznatljivih zvukova i boja, brzo mjenjaš polugicom broj obrtaja da se ploča ne izgrebe. Tako je najbolje, smanjiti broj obrtaja. Lagano.

Sjedam za radni stol, tastatura je preda mnom, zadnjih sat razmišljam o tome šta je to u stvari moj poziv, zašto sam se opredjelila da ostanem kući , borim se sa računima kao sa vragovima. Da posvetim svoj život čitanju i pisanju? Jer ja to mogu sebi da priuštim? Nije istina. Računi se gomilaju, stiskamo kaiš, ali neću da odustanem. Borim se da radim ono što volim, ne toliko zbog drugih koliko zbog sebe. Za mene je svaka napisana riječ molitva, a svaka uobličena misao u rečenicu blagoslov.

Knjiga se ovih dana vraća na svoje mjesto, na plaži posmatram turiste, većinom strane, na svojim ležaljkama u predvečerje sa naočarima za vid na vrhu nosa, izloženi poslijednjim zracima sunca okreću stranice nekih knjiga koje se sada, tamo kod njih, čitaju. Naši turisti većinom guraju kamenje da osiguraju suncobran, ali vide, zapitkuju. Čitanje se i kod nas vraća u modu, a mi koji već dugo koristimo olovku kao oružije znamo da pisanje nikada nije ni izlazilo iz mode.

Ne znam stvarati po naređenju, niti zadatu temu pratim lako, ali nadahnuće su mi svi dnevni događaji , umijem osluškivati neizrečene emocije, vrlo lako razumijem grimase iskazane umjesto govora, prepoznajem mirise jeseni u poznim ljetnjim danima, pa nekad namirišem i kišu kilometrima daleku.

Prva je književnost nastala, kažu, u obrednim ritualima, uz doboše i vatru nabrajale su se želje i potrebe, zahvaljivalo se i blagosiljalo. Kosidbe, žetve, ulovi, oblaci. Riječ je naša direktna veza sa prirodom, riječ, ako je sadržajna, poput mača se zabode u srce ili u um fizički je možemo osjetiti. Ona je veza između svih nas. Ni u vrijeme najvećeg proboja interneta, u svom prvom zamahu, kad su godinama knjige bile zaboravljene, nisam brinula za njih, to su čvrsti momci sazdani od naših snova i mi od njihovih slova.

Negdje u komšiluku miriše kafa, vrijeme je da budim i djecu, razbuđena tekstom pred sobom tonem u zadovoljstvo i sjetu. Radujem se unaprijed svemu onome što ću danas pročitati i svima onima koji će čitati mene, kroz osmjehe, poglede ili riječi.

Voli Vas Mau.

Mau mudrolije

Tebi u kasni sat ( poem)

   

Kad bol beskrajem duše tobom zaboli samo jedno poželim.

U noći punog mjeseca u kamen da se pretočim, nad zalivom zvjezde u tišini svoga groba da brojim, jer ne mogu više tvojim šaputanjima da se nadam, jer ne mogu više da te volim.

Valovi suze moje povući će u dubine, alge obložiće kratke uzdahe, samo plime i osjeke pratiće spore otkucaje.

Za tobom noćas moje ruke nestaju , oči sahnu, tuge ne prestaju.

Postojanije boli od odbijanja, tobom okovana, neželjena,

željom za tebe zakovana, stvarnošću potkopana.

U noći punog mjeseca u kamen da se pretočim, nad zalivom zvjezde u tišini svoga groba da prebrojim.

Prizori iz večernje meditacije ( poem )

 Ja sam jezero u očima tvojim, ti si nebeski svod beskrajnog plavetnila,

bojom tvojih dlanova moja čistoća je diktirana.

 Na plavetnoj površini iz grudi mog prostranstva lotosov cvijet izranja.

 U svjetlo me prometni, nečistoću svojom savršenošću rastvori

pa moje svjetlosno biće u krunicu cvijeta položi.

 Dlanovima tvojim umiću lice zahvalnošću obasjana.

Ogledalo sam ljubavi tvoje. Tobom ovjenčana.

Ostala sam u tebi (poem)

  

     U kasni sat protjerana tvojim odbijanjem iz mojih iluzija,

zaklinjem se pod žutom lunom da neću prestati da te volim,

zato što znam da si moj i da mi pripadaš.

  I nije važno koga ćeš voljeti i nije važno pored koga se želiš buditi

 i nije važno što to nisam ja.

   Žao mi je što ne shvataš da je moje zauvijek

 i da ga jeftino prodaješ za sitnu sreću.

   Ostala sam u tebi.

   U sebi nosiću te do ponovnog susreta u sledećem životu,

 u ovom ti nisam više potrebna.

    Na pragu kraja u dlanove te ljubim

 i njima lice u mislima pokrivam da manje duša boli ,

 da ne gledam kako te gubim.

     Nedostaješ kroz sve živote u kojima sam boravila i sa tobom ih djelila.

  Nije ti stalo, odustaješ, nije mi važno.

  Tebi naklonjena.

  

Gospođa Black, Crnogorka u Londonu

Lični osvrt na roman „ Gospođa Black“ Olja Knežević

  Vidjela sam tu raskošnu plavušu negdje na TV-u, nisam mnogo razmišljala o njoj, površno sam poslušala par uvodnih rečenica učinila mi se prepotentna, razmažena i lijepa. Govorila je sa smislom, ali ta ljepota svojstvena glumicama ili manekenkama me natjerala da je površno sagledam, pitanja su je možda predstavila na pogrešan način, možda sam je ja  pogrešno procjenila.

  Kasnije sam je viđala tu i tamo po internetu, sedeljeke, kafe, nekakvi televizijski programi, opet neke ženske emisije, i bez obzira što sam žena, nosim biljeg male sredine i tradicionalnog vaspitanja gdje se na atraktivnu ženu gleda sa podozrenjem i gotovo nikad ne sluša šta ona govori.

  Toga jutra sam stajala u redu pored kase, trgovci su užurbni, sezona je, na polici visoko iznad naših glava učinilo mi se da vidim prepoznatljiv naslov „ Gospođa Black“, ah opet ona pomislih, provukoh se između turista, ostavljajući korpu i namjernice na traci, rizikujući da izgubim red koji dugo čekam. Pokušavam na vrhovima prstiju da je dohvatim, visoko je, a na nju je nasloženo još par naslova, taj dosadni Bukowski, štivo modernih muškaraca koji ne ulaze u srž, samo iz knjiga vade citate koji su njima interesanti. Umalo mi se cio red knjiga nije obrušio na glavu i ona je u mojim rukama. Sa naslovnice me gleda dama sa šeširom , u rukavicama.

 Još jedan ljubavni roman pomislih. Kako sam samo pogriješila.

Došavši kući teško otvaram prvu stranicu, ni ljubomorna, ni zavidna, samo bolujem od iste bolesti kao svi pisci, a šta ako je bolje od svega što ja pišem?

Preda mnom se otvara saga o londonskoj porodici koja nema veze sa Londonom.

Čitam ne hvatajući dah, tonem u mirise '90tih, teškog sazrijevanja pod ratovima, kriminalom, pištoljima i ljubavima koje su nas davile, godine i okolnosti  koje su nam onemogućile da živimo mladalačke ljubavi bez opterećenja.

Potom me jak talas emocija razoružava i baca na obale londonske hladnoće, nekog nepoznatog života koji glavna junjakinja vodi, meni dalekog, ali kroz poznat mentalitet i njeno prilagođavanje koje je tako vješto opisano, uspijevam da prihvatim, razumijem i pratim njen impuls, nagon za samoodržanjem.

U usponima i padovima iz prošlosti u sadašnjost i obratno, ova nas spisateljica vješto vodi kroz krize ličnosti, identiteta, srednjeg doba, mladalačkih grijehova, poslijedice režima i kulturoloških razlika.

Interesantan splet raznolikih ličnosti, dva suprostavljena muškarca približne dobi različitih svjetova i jedna žena koja pripada obojci , prilagođavajući svoj senzibilitet čas jednom , čas drugom, što joj njena slojevitost omogućava, ali je ujedno dovodi i do ludila.

Konstantno prisutan nesklad, želja, prohtjeva, hladnoće, vatre, sputanosti i divljeg.

 Sa jedne strane mladost i mediteranska klima, sjećanja, sa druge hladna engleska magla. Na isti način spisateljica kombinuje i prepliće odlike mentaliteta i načine kojima se bore sa problemima. Skoro da se fizički može osjetiti razlika u temperaturi gradova, u temperamentu zastupljenih likova.

Privodeći priču kraju ni ne možemo da nalutimo rasplet koji je u suštini tako životno realan, pa čak i kad se osjeti hladan tuš razotkrivanja istine nalazimo snagu u glavnoj junakinji , čak pobjednički savladan gubitak najželjenijeg.

Roman pročitan u danu, u dahu, za svaku preporuku.

Knjiga ženi na dar.

"Rado bih se mjenjao sa tobom"

"Rado bih se mjenjao sa tobom", bilo koji muškarac bilo kojoj sređenoj ženi koja nađe vremena za kafu.

Šta znaš ti o meni, o bilo kojoj ženi?
Svaka žena je tragedija u malom.

Šta ti znaš o silovanju u 12toj?
O izgubljenom djetetu u osmom mjesecu trudnoće?
Šta možeš znati o 26 sati dugom porođaju?
O serklažima i inkubatorima?
Šta možeš znati o boravku po bolnicama? Na dječijim odjeljenjima leže samo majke sa djecom.
O nasilnim očevima? O hladnoj braći?
Šta možeš znati o batinama koje žena krije, maramom, puderom?
Šta možeš znati o nasrtljivim poslodavcima koji ucjenjuju tvojim tjelom?

I neću da ćutim. U meni vrišti hiljadu žena koje su ćutale.

Da li bi se mjenjao sa bilo kojom ženom? Razmisli.
Ispod malo maskare možeš potonuti u more duboke agonije.

Zapiši da ne zaboraviš

Dugo nam se čini putovanje, srećemo razne osobe, neke nam znače manje ili više, a kad se osvrnemo i pogledamo iza sebe tako je malo ljudi koji su nam svojom radošću i vedrinom ugrijali srce i osvjetili postojanjem svojim, naš boravak na zemlji.

Ima tako nekih osoba koje uđu u naš život, poguraju na niža mjesta raznu svojtu i zaposjednu nas iznutra u potpunosti do previranja.

Neki se udaju za našeg prvog rođaka, pa zovu na svadbu.

Javlja se, sva onako razdragana nakon petnaest godina isčekivanja, da se grublja polovina odluči na sudbonosni korak, viče u slušalicu, sav komšiluk čuje njenu sreću.

Kažem joj:" Daleko je draga,dug je put, skupo je, morala bih i djecu da vodim, neće mi oprostiti prelazak granice bez njih, nema smisla i da dođem ni poklon ne mogu da ti donesem " , u sebi prebiram po ormaru neke sitne krpice zaostale iz prošlog života nedostojne jedne svadbe, razmišljam koliko bih mogla da odvojim za cipele, bar na rate, a poklon odnijeti u kutiji ili staviti u kovertu , pitanje je kako. Puste koverte i bukvalno i figurativno.

" Ako nećeš ti ovamo, ja ću poslije svadbe kod tebe doći," priprijeti moja polumađarica putovanjem dugim 700 kilometara. Smijemo se takvom ludom planu posebno što obje znamo da moj burazer ne napušta lako svoju garažu i svoje ljubljene motore, ne rijetko, nego nikada.

Veza prekinuta, ostajem u tišini. Najbolje je da o tome ne razmišljam, trudiću se da zaboravim i na svadbu i na nemogućnosti i na mogućnosti, na sebe, na druge.

Nakon par dana osvanule su slike, ona u vjenčanici, draga moja, a znam je kad je bila djevojčica, sad sva nagizdana u bijelom, šminka, suncobran za dame, sve je tu. On, ležeran, odjelo, vidi se da nisu savršen par on i ti kruti šavovi. Ona pozira, on joj sve dopušta, on namćor, ona mamina princeza, ali ljubav ne pita.

Odahnuh i zbog nje i zbog sebe, osjetih se i dužnom i tužnom, ali osjećanja zadovoljstva i smirenosti me preplaviše. Oni ostadoše u postsvadbenom raspremanju , ja se vratih svojim obavezama i prašina se sleže. U dom se uvuče i prva jeza jeseni, djeca krenuše u školu, počeše monotoni dani.

U jedno toplo, septembarsko jutro, ubrzo nakon svadbe, zvoni telefon i luda jedna ženska glava me obavještava:" Tu sam ti pred zgradom." Od prvog šoka ne mogu da se pomjerim, ne znam ko je pred čijom zgradom, u glavi sam ponovo u gradu, ona slatka srednjoškolka prvi put od oca dobila auto jer je tek položila i čeka me da u Juga sipamo benzin, pa malo ulicom, a malo po bankinama odvezemo u grad. Pred mojom zgradom?

Kroz vrata istrčavam u pidžami. Nalazim ih na ulici.

Sva onako vedra i lijepa, tegli mog sporog rođaka za sobom, ispunjava stan srećom i svjetlom, mangupski nosi poklone meni i djeci.

Njega nisam vidjela predugo, ona sa osmjehom koji grije i glasom koji odvanja dnu hodnika oduševljava se mojom nevjericom i zatečenošću. Ne kuvam kafu, zbunjena sam i ja i oni.

Plakala bih, smijala bih se, ukrala bih je i čuvala za sebe, tješim se ipak je pomalo moja, sada smo rod, uskoro će roditi malog dječaka kome ću biti tetka. Oluja osjećanja me lomi.

Odlaze da se smjeste i odmore, ja čekam da se slegnu vjetrovi uskovitlali previranjem iznenađenja i osjećanja.

Otvaram kesu, jer djeca već vire u paketić sa čokoladom i nalazim kovertu.

Eto kako dio duše moje, a ona to jeste, zaputi se sa svoje svadbe u moj kraj i umjesto ja njoj, šeretski i zaštitnički, ona poklon nosi meni.

U životu svakog od nas postoji jedno ovakvo sunce i kad pomislite na sve one druge koji nude lažni sjaj, zbog kojih se nervirate svakodnevno ne vjerujući kakvih ljudi ima, sjetite se ovakvog sunca pa mu pošaljite poruku, stih ili priču na dar.

Hvala Xe. Hvala što postojiš.

Putovanje magičnog prediva

Nakon što Sunce odloži svoje vatrene kočije završivši dnevno putovanje nebeskim svodom, ono potraži utočište i odmor u podzemnom svijetu. Taj momenat kad dan utihne, a Mjesec preuzima nebo, iskoristi stara Vučina pa polako istežući se izađe iz svoje jazbine, omirisa prvi sumrak i krenu kroz duboku šumu prepunu zvukova noći, noćnih krikova životinja tame. 

On je taj izabrani, udisao je aromu sumraka širom otvorenih nozdrva, rezak miris vlage duboke gore mu je raspirivao misli i budio dah. Noćas ima poseban zadatak. Izaslanik svog gospodara, ujedno i njegova sjena, u ime Dažda, on će ove noći krenuti na putovanje, sa nadom da će gospodar biti zadovoljan svojim vjernim slugom, naravno samo ako sluga u potpunosti bude ispunio svoj zadatak. 

Noć postajaše sve gušća, a krošnje gubiše konture utapajući se u pomrčinu. U ustima je nosio klupko prediva. Majka Mokoš satkala ga je od tankih paukovih niti razapetih hrastovom šumom, natopljene prvom rosom nakon ravnodnevnice, sušene na mirnom zalasku sunca, utkavši u njih mekoću potonjeg sjaja na obroncima. Niti potapane u vode nakon djevojačkih jutarnjih umivanja, te vode nosiše mirise pelina i žalfije, dahom same Majke Mokoš osušene, bjehu namotane na grančicu jabuke, moleći pokorno milost i snagu Perunovog blagoslova.

 Klupko je bilo malo, jedva ga je držao u ustima, put kroz šumu je težak, šape upadahu u duboko lišće, otpalo još jesenas, a nakon dugih snjegova sada trulo i vlažno. Žurio je, trčao je stazom koju su samo šumske zvjeri mogle pratiti. Vijest o magičnom klupku brzo se raširila šumom. Vile su ga željele utkati u svoja okrilja, Rusalke uvesti u svoje mreže. Lov je počeo.

 Koliko god je brzo trčao te blijede sjenke poput izmaglice letješe uporedo sa njegovim kretanjem, osjećao je da mu je dlaka na leđima napeta, hladnoću koju osjeća ne bi spriječila ni gospdarova medveđa koža, posustajao je, a one su ga pokušavale zaustaviti. Molile su ga te blijede sjeni, prijetile mu, obećavale mu jednu od njih za nevjestu, znao je samo da im neće prići toliko blizu, blizu da njegova njuška može dohvatiti njihove svilene odore, jer dodirom zvjeri i vile ona gubi dio svojih moći, može izgubiti dio sebe, to ih je plašilo, to mu je davalo šansu.

 Pokušale su ga nadigrati pjesmom, igrom, osmjesima, te krupne oči tako duboke da se u njima može izgubiti čitav jedan život, oči koje mole, obećavaju, ta kosa koja mrsi pogled i zaustavlja dah. Mirisi poput poniranja u san. Usporio je dah. Kapci su mu bili teški. Oko njega se brzo uplete kolo vila, na smjenu su pružale ruke prema njemu, naizmjenično, nadvijajući se i klanjajući s poštovanjem. Umirio se i otkucaji srca bijehu sve tiši. Predaja je bila blizu, klupko u ustima ga je gušilo, glavu je spustio bliže travi, umoran od pjesme, zavođenja, igre. Zavapio je u sebi:

“ Le, sestrice.”

Uhvaćen u vrzino kolo gubio je razum, igra je vitlala brzinom koju nije mogao pratiti, a kolo se vrtjelo u krug, iznova i iznova. Poslednjom trunkom svijesti video je mala stopala koja su doskočila u krug, duga crna kosa ga je poklopila.

Sve je stalo. Kovitlac, pjesma, igra, sve je ugasnulo. Očekivao je buku, a sve se umirilo. Lagano je otvarao oči skoro sa strahom.

Lela se blagonaklono nasmija, tako blizu njegovoj njušci da je na vršcima brkova osjetio njenu kožu, dok je ustajala, uspravljajući se, kosa se povlačila sa njegove figure. Nijemo su se zahvalili jedno drugom. Ona njemu na zadatku koji ga vodi kroz opasnosti, on njoj na pomoći.

Samo bijele siluete u daljini su ga opominjale da nije sve gotovo, potjera se nastavlja.

Lela, šumska vladarka, očima poput uglja, ali i ognjenom vatrom u njima, pogleda ga, kosom poput najsjajnije dlake crnog pastuva rastrese rosu , pratiće ga do ivice šume, onda će poći niz rijeku, pa preko mosta potražiti put do kolibe kojoj se uputio.

Na svom tronu sazdanom od starog oraha čije je srce potpuno dopuštalo vlasniku da utone u njega, a krošnje i dalje upirale ka suncu crpeći iz njega moćnu snagu, Dažd je bio ljut.

Šumska su bića pokušala osujetiti njegov plan, klupko je na vrijeme moralo stići do Sive, od ovog prediva načiniće košuljicu za tek rođenog dječaka, budućeg junaka, štitiće ga od uroka i zlih očiju.

Božica brine o njemu, štiti ga, ali to malo ruho će objediniti u sebi moći koje će mu podariti snagu za buduće bojeve. On će biti taj koji će u budućnosti poštovati svoje bogove, pod njihovim imenima štititi svoje podanike, polja, i šume svoje

Vučina je gazio uskom stazom uz rijeku, tražeći prelaz, učinilo mu se da je krajem jednog rukavca vidio gaz kojim bi mogao preći na drugu obalu, daleko je most, a on je izgubio mnogo vremena u šumi. Znao je, lov na njega je počeo još u sumrak, ali na nebu, činilo mu se, vidi već obrise zore jer do sada samo su ga svijetla zvijezda i njuh vodili.

Nad rukavcem nadvile su se vrbe, grane dodirivahu površinu vode, neke tonuše u nju. Šapom je krenuo ka vodi, površina je naizgled bila mirna, nesiguran gledao je ispred sebe kako ona uranja u vodu, pravi krugove koji se šire rukavcem. Pokušao je naći dobro mjesto za pregaziti rijeku.

Šuštanje lišća ga je trglo iz misli, samo je krajičkom oka pogledao na gore, nije mogao da procjeni da li se vrbine grane uobličuju u obline ili obline poprimaju oblike vrbine. Prema njemu su brže od samog daha niz stable klizile Rusalke, zagazio je dublje prema vodi, a ruke su počele pomaljati iz mulja. Uhvatila ga je panika, njihova kosa obmotavala mu se oko šapa, osjetio je da tone, voda mu je ulazila u usta.

Gole prilike su se uvijale oko njega, sjetio se da je klupko potapano u vode pelina,  one čekaju da padne u rijeku kako bi se sprali mirisi koji im ne dozvoljavaju da priđu. Tonuo je.

Osjećao je njihove prste na svom krznu i kose koje su mu punile oči, davile su ga. Ovo je kraj, pomislio je, pobjegao je Vilama, a sada Rusalke će mu presuditi u ovoj mutnoj vodi.

Začuo je urlik u glavi, Dažd je bio sad jako ljut, osjetio je da mu se tijelo preoblikuje, gospodar ga je preuzimao, ogroman u svojoj moći, rastao je nad vodom, kapi su se cjedile niz kožu kojom je bio ogrnut, a blijede djevojke su ponizno ostale da kleče u plićaku.

Svojim žezlom, velikom izvajanom granom, pokazao je ka njima.

 Sažalio se:

“Žalosne utopljenice, tužne sestrice i ničije nevjeste, nesretne drage ljubavlju utopljene, od kuće, od doma odvojene, idite” , zaprijetio im je glasom od kog je voda pod njim podrhtavala.

Tiho su se povlačile u deblji mulj praveći prostora za gospodara. Tijela su im nestajala u vodi, zatim glave, ruke, a još dugo se za njima povlačila rusa kosa, plutajući po površini poput vodenih zmija.

Dažd je sa sebe spustio koprenu magle i već u sledećem trenutku Vučina je bio u svom obličju, a gospodar daleko na suprotnoj strani šume, na svom tronu.

Morao je nastaviti, mokar, blatnjav, umoran, nadao se da je ovo kraj njegovog putovanja. Gospodar nije mogao priteći u pomoć noću, ali snaga izlazećeg sunca mu je omogućila da preuzme tijelo svog sluge i tako mu pomogne.

Kretao se gazom ka suprotnoj strani, vrlo blizu je čuo zujanje, pratila ga je bijela leptirica, Mokoš majka je išla za svojim predivom prateći ga u stopu i vjerujući da će konačno biti predato na prave ruke. Sada se više nije bojao, osjetio je olakšanje.

Na obali se nazirala figura, Domovoj ga je čekao, duh kuće i ognjišta, koliba je bila blizu. Koračajući prema njoj nasluti obrise jutarnjeg sunce koji obasjavaše njemu unutrašnjost kroz mali prozor i otvorena vrata.

Na ognjištu se krčkalo u velikom kotlu, mirisi su ispunjavali prostor. Sada kada je predivo donešeno, Siva je mogla nastaviti obred.

Umoran leže pored vatre, iz njegovih usta ona uze klupko, sad se konačno mogao opustiti, sivkasta dlaka prljava od dugog putovanja sušila se na toplom, uz ognjište. Nije bio siguran da li je Lela uz njega, da li mu miluje umorne šape i čisti prljavu njušku, ali nadao se da je blizu, još jednom da joj zahvali.

Skoro kroz san ili kroz nesvjesticu čuo je riječi kojima je započinjao drevni obred.

“ List lipe u ime Majke Mokoš, hrastova grančica u ime Oca Peruna”.

Siva dohvati svoju dugu sjedu kosu, rasutu po kamenom podu kojase vukla za njom, pažljivo odvoji jednu vlas, upitno pogleda oko sebe, željela je tišinu i mir, pažljivo je oslušnula čuju li se prvi pjetlovi daleko u selu kako oglašavaju početak novog dana, početak novog ciklusa, zatim isčupa dlaku iz kose i baci u ključajuću tečnost.

“ Jedna zlatna vlat u ime Majke Sive“,  prvo sunce obasja kotao,

“Jedan sunčev zrak od Oca Dažda”.

Time dio obreda nad kotlom bješe završen, u toj vodi kasnije će dječak biti okupan, a nakon obrednog kupanja kroz vodu će biti provučena i neobična košuljica kako bi se mirisi i moći sjedinili. Zaštita ispredena magičnim predivom.

Zadatak je završen, u šumi zavlada muk neobičan za svitanje.