Muškarac u trendu

Volimo jahte, automobile, putovanja, skupe provode, ali i dalje tražimo emocije .

Glumimo ludilo na instagramu, odlazimo na svaku top žurku, želimo da budemo viđeni, želimo da nas vide. Želimo biti tagovani na klupskim profilima, mnogo smo fansy, u jeku najveće zabave buljimo u telefon željni odgovora, usamljeni u buci pored zvučnika, opčinjeni svjetlom ekrana tražimo emocije.

Plasiramo sebe kroz novac, skupe automobile, skupe satove, sakupljamo bodove, sakupljamo lake žene i neprospavane noći. Važno je da nas vide i da budemo viđeni. Važno je da drugovima na telefonu pokažemo fotografije obnaženih ženskih tijela u želji da dokažemo da smo super frajeri što nam je galerija punija. Emocije krijemo ispod paravana mačo muškaraca.

Je.emo na poruke, uživo manje i uglavnom u prolazu.

Kazanove smo u inboksu, dovodimo žene porukama do vrhunca za pet minuta, šaljući im svoje udove u naponu i misleći da smo baš kul. U svojim očima vidimo zadovoljstvo sobom, ne vidimo njihove poglede u ekran pune prezira prema takvom ponašanju. Puštaju nas po ko zna koji put da ispadnemo budale, misleći da smo postigli poene. Mislimo da smo zabavili sebe, a ne shvatamo da smo zabavili nju i gomilu njenih drugarica koje će sjutra uz kafu prelistavati naše poruke i slike.

Je.ač na baterije.

Ugasiš svijetlo i upališ ekran, diraš se u polumraku, umjesto da imaš partnera koji će ti biti i podrška i pomoć, počinješ razgovor sa jednom, pa nastaviš sa drugom, ne možeš da dostigneš vrhunac sam sa sobom, jer ne znaš kome si šta napisao, spuštaš kriterijum izbora, listaš sve brže, one ozbiljnije odustaju, ostaje ti samo dno na koje si sam sebe potopio. Još jedna obična noć.

Vremenom postaneš dobar u svojoj površnosti, čini da si na dobrom putu ka uspjehu, na instagramu imaš sve više pratilaca i žene ti se sve češće javljaju, zadovoljnan kako ih lako odrađuješ, ne shvataš da si i sam postao lovina onih koji su ovu obuku odradili prije tebe. Izabran iz galerije ponuđenih likova, nekome postaješ zabava i predmet podsmjeha. Muškarcima i ženama.

Uvježban si, teretana je tvoj drugi dom. Uspješno na društvenim stranicama odvajaš komade, iznajmljuješ stan, zakazuješ kratke kafe, možda i njih preskočite i odrađuješ gimnastiku. Jedna, druga, peta. Ne udubljuješ se u emocije i karaktere, previđaš moguća zaljubljivanja i naklonosti, ne interesuju te njihovi razlozi.

Prozivaš javno kako su sve žene iste, dok ih sam svojim ponašanjem uslovljavaš da obuku iste uniforme površnosti u kontaktu sa tobom.

A samo želiš biti voljen. Prepoznaš u nekome ljubav, zaključiš da ti je uzvraćena. Konačno si naišao na neiskvarenu i iskrenu dušu. Čestitaš sebi. Sa uživanjem konzumiraš i emociju i gimnastiku, potom nestaneš. Sretnete se ponovo na društvenoj mreži dok ona traži tebe i vaše izgubljene trenutke, a ti novu žrtvu za laku zabavu.

Dani se svode na internet krstarenje, noći se svode na pijanke ili usamljene krevete. Piješ sve češće, žena je sve više, znače ti sve manje,  koristiš ih sve češće, odbacuješ sve lakše, da li stvarno misliš da je do njih?

Volimo jahte, automobile, putovanja, skupe provode, ne tražimo više ništa, jer smo izgubili i što smo imali.

Autor teksta: Novaković Olja

Ljubavna previranja

Vodiš me na večere, na duge šetnje uz obale, pričaš mi o sebi, želis da budemo prijatelji, a ja samo želim dugo, dugo, voditi ljubav sa tobom.

Pretvoriti naše šapate u duge rečenice, tvoje oči u dubine nepresahle. Želim dugo biti izgubljena u predjelima tvog izgnanstva, u koja si se zagubio ne razumjevajući sebe. Razumijem te i čekam da shvatiš. Strpljiva sam jer sam naoružana hiljadama godina iskustva, čekam da se probudiš. Pozivaš me, nije važno koji si protok energije upotrebio da me dozoveš, ali stigla sam.

Nepregledna je čistina vodom oblikovanog, crnog stijenja, koje čini jednu ogromnu kamenu cjelinu, polje sastavljeno od jedne gromade. Izabrala sam kamen i sjedim. Gledam te kroz prozor koji za mene otvaraš. Prostorija je tamno plava, možda razaznajem pločice, u tamnoj si odjeći, razaznajem li tebe?

Uvodiš me u taj pustinjsko podvodni svijet kojim vlada tvoja škorpija u podznaku. Okrenut si leđima, lica nemaš, samo širina na koju se želim osloniti, ali mi izmičeš. Previše je težine na tim leđima i nema mjesta za mene. Hrabra sam. Dobro podnosim vjetrometinu. Tišine vladaju tvojim samoćama. Okrećeš se licem prema meni, ali ga ne vidim . Vidim samo silinu tvoje muške snage kojom me želiš očarati. Prikazuješ mi se poput  kentaura, silan, snažan i potentan u svojoj veličanstvenosti. Ponovo mi okrećeš leđa.

Da li znaš kojim te načinom gledam? Naravno da znaš. U ogledalu koje vidim preko tvog  ramena oslikava se tamni lik. Vrlo pažljivo na glatkoj površini, istim tokom svog oka, unazad, odbijaš svoj pogled od plavetnila i pratiš moje poglede iza svojih leđa. Možda ne znaš da vidim tvoj lik? Prodireš u moje analize dublje nego što ja ponirem u tvoje potrebe.

Uživam u tebi, u svakom pogledu kojim me darivaš, u svakoj sjenci tvog lica, u svakom bljesku želje koji pratim u tvom oku. Dosta ti je igre i gasiš svjetlo na ovoj pozornici koju si stvorio za nas. Ne pitaš da li te želim voljeti pod ugašenim svijetlima.

Nad nama se navlače oblaci stvarnosti i smisao ove predstave nastavlja visiti u zraku poput pitanja .

Vodiš me na večere, duge šetnje uz obale, pričaš mi o sebi, želiš da budemo prijatelji, a ja samo želim dugo,dugo, voditi ljubav sa tobom.

Na obodu smo ponora, pod našim nogama rasipa se huka vodopada, prolamanjem zaglušuje naše misli. Sve ono što želimo reći moraće da sačeka. Protežem se nad u grotlom svojih požuda u kom se voda gubi uz tutnjanje i izimaglicu, u meni se podiže želja da se pustim u taj bezdan koji me doziva. Držiš se podalje od ivice,  jer ne voliš visinu i letenja. I zamisli , dozivaš me?! Tvoja želja da me vratiš u sa ivice ponora, a ne tvoj glas, vraća me u stvarnost. Gledam te sa dva svoja lica, jednim u kom se ogledaju oblaci, a drugim u kom se ogledaju pitanja iz očiju tvojih.  Pitaš se, od ta dva lica, koje je izabralo tebe da budeš moj. Ne govorim ništa, nadam se da ću te ćutanjem zadržati.

Vodiš me na večere, na duge šetnje uz obale, pričaš mi o sebi, nudiš da budemo prijatelji, a ja samo želim dugo, dugo, voditi ljubav sa tobom.

Autor teksta  : Novaković Olja

Dah vezan u čvor

Gruba je igra sudbine da si sve svoje žene obezbjedio, a ja te bezuslovno volim sa ivice propasti. Zvuči kao poetska pravda za jednog poetu.

Ponekad mi od tebe treba samo “Jaka si, izdržaćeš”,  da se ne raspem skroz.

Ali žena sam i rasipam se.

Potom potonem u šaputanja..

Poput vodenih tokova mnogih potoka sa mog izvora ka tebi razliva se težina mojih uzdaha i znaš da tvoja sam. Dok za drugim stopalima otisci tvojih koraka lutaju zavlačeći svoje sigurne rečenice pod njihove nevješte suknje, ti otklanjaš dječačkim osmjehom sve sumnje u svoju vjernost.

U svoje bore umećeš zlatom vezene poglede i ispunjavaš ih svojom upornošću.

Za mene nestaneš pa se vratiš. Uljuljkanog u svoje pobjede odnese te osjeka daleko na pučinu pa se silan i važan valjuškaš sad u rubin crvenom, potom u delikatno plavom, tek ponekad provjeriš vjetrove liznuvši prst neke zalutale sirene, potom ga podigneš visoko dok se ona otima u želji da te ima i kroz mirise kose procjeniš da li je pravi trenutak za povlačenje.

Ako miriše na prve jutarnje kiše udišeš duboko uvojke, ako te zahvati miris algi koje već predugo ispuštaju svoje zelene rukeka moru, ugrijane suncem, u dosadi je odbacuješ i sa prvom usamljenošću pod mjesečinom podižeš plimu i vraćaš mi se. A ja te čekam. Na istom kamenu.

Stavljaš mi glavu, umornu od mnogih ljubavi, u krilo i ja te ljubavlju svojom napajam. Topiš se u mojim grudima i u iskrenosti mojih nenadanja nalaziš sigurnost.

Darujem te svojom istrajnošću, a ti mi uzvraćaš ljubavlju koja ti nedostaje.

Plima je. Punimo mjesec našim nadanjima. Potapamo svoja, pod svjetlom nebeskog tijela, u želji da u trojstvu postanemo jedno.

Pramenovi moje kose, uvele tokom dugih putovanja, uvlače ti se u oči i sa uzdahom shvataš da su ovo moja poslednja cvjetanja. Uznemirava te ta pomisao, jer vođen slatkim plodovima zaboravljaš na vrijednost korijenja.

Dopuštaš sebi da se razliješ do zelenila morskih salata. Prsti su nam isprepletani, a dah nam je vezan u čvor. Zvuk kojim me budiš dok spavaš uznemirava moju bonacu. Oči kojima me gledaš govore u ime novih oluja.

Prepuštaš se vodi i osjeka te vuče nazad u hladnije dubine i veća prostranstva. Ponovo odlaziš.

Čekam te na istom kamenu. Rasuta.

Autor: Novaković Olja

Lice lica

Dugo je tražio svoje lice. Izgubio ga je davno napravivši pakt sa gorim od sebe. Sad je sjedio na panju, godovi su mu brojali godine, a čvorovi glumili koljena. Ništa se nije moglo prozreti kroz mrenu misli koja je pala na njegovu prošlost, iz špila bačenog u vatru neće proreći svoju budućnost.

Na prvom je susretu nije prepoznao. O njoj je znao samo da je Mudrost. Tek nakon nekoliko pokušaja da je ne prepozna svojom tišinom ga je kupila. Melemima, svojim u mnogim životima stečenim znanjima, liječila je njegove duboke ožiljke. Za svaku nanesenu bol imala je drugu travu. Nalijegale su na njegovu kožu zlatne latice, sitnih glava naklonjenih suncu. Žute su vjenčiće u kosu umetale nerotkinje, žudeći za željenim sjemenom.

Išao je ka njoj dok je nije slušao, ali kada je počeo čuti ona je dolazila njemu. Blaga kao sama tišina od koje je bila načinjena, otvorila mu je vrata sestrinstva za koje se nadao, ali nije vjerovao da postoji. Sa blagim osmjehom majke, hladna i topla istovremeno, očima mu je davala do znanja da će imati strpljenja za mnoga pitanja.

Umjesto da sluša dugo je govorio, iskusio je više i glas mu je odjekivao. Pomjerajući naočare od kornjačinog oklopa, kroz koje je vrijeme zaustavljala da teče u sporijem ritmu, uvidjela je da će joj u potrazi za licem Lica biti potrebna pomoć.

U igru je uvela Radost. Dugi su uvojci padali niz leđa i ramenena. Svijala se oko njega krupnim osmjehom i širila miris sreće i bezbrižnosti. Na ruke je namotavala čelične žice koje je topila dahom, potom ih darivala drveću. Djetinje se radovala životu. Izgledom ostavljala površan utisak, potom progovorila dubinom ponora. Radost dobro zna koliko je teško doseći njene visine.

Zaljubljen u vesele oči poklonio joj je vatreni kamen koji ga je čuvao u noćima dugih patnji. Sad kad je našao, njemu više nije potreban, a ona će ga prometnuti u izvor sreće. Darovala mu je zauzvrat znanje vještine upravljanja kuglama, naučila ga je tome davno, u jednom snu, mnogo prije nego što su se upoznali. I crnu traku sa tri srebrna oka koja će ga uvijek podsjećati da je u potrazi za sobom našao Radost.

I dalje mu je dah bio kratak, stomak težak, a misli mutne. Mudrost je odigrala posljednji potez. Uvela je u njegov dan Vrlinu. Ona nije bila sa ovog svijeta. Izgledala je kao osoba koja će svakog trenutka vrlo sporo, ali u potpunosti odbaciti ljušturu žene, rastvoriti bijela anđeoska krila i nestati. Lice se pitalo na koji način će mu pomoći da pronađe pravog sebe.

Ona ga je više slušala nego govorila, znala je sve što će on pitati, a on je znao sve što će ona odgovoriti. Govorili su u imenicama, a misli su im se razmjenjivale u glagolima. Riječi koje mu je ukapavala u oči činile su mu svijet mnogo jasnijim. U jednom trenutku su sve tri sjedjele za stolom, u drugom su nestajale ili se smjenjivale, u vrtlogu koje se oko njega pravile prvi put je u daljini vidio sjenku. Možda je to njegovo pravo lice, zamisli se Lice.

Vrlina je bila izričita da svoju boljku mora liječiti visibabom, možda bi i orah bio dovoljno dobar, ali u ovo doba godine nije znala mogu li se naći oni koji se lome samo kamenom, ili su ostali samo oni čiju koru možeš zdrobiti u šaci. Visibaba je otapala snjegove njegovih zima koji su se pretvarali u suze. Ispranim mislima se nazirao kraj.

U potoku isplakanih suza prvi put je vidio da nosi lice žene.

Autor teksta i fotografije: Olja Novaković