Friday, June 29, 2018

Rt nade ( pisma iz zaliva 3 )




Šta sam ja to pokušala predočiti čudaku sa ostrva Moorea? Pobliže objasniti mentalitet Balkana? Jednostavno je, govorila sam, mi smo narod koji previše razmišlja. Znaš li da su I i II Svjetski rat započeti baš ovdje?
Ljubav tumačimo na filozofski način. Duboko je poštujemo kao iskonsko osjećanje, a opet uzvišeno i plemenito, prema njoj se postavljamo analizirajući je kroz prizmu još uvijek krutih kulturoloških odnosa. Objašnjavala sam spoj istoka i zapada, dodire Evrope i Azije, i ne znam da li me je razumio, Evropa, malo, Azija, možda ponešto, ipak, sve o čemu sam govorila njemu nije ličilo na pozato, ni ostrvo, ni arhipelag, ni kontinent, drugačije, njemu neshvatljivo.
Toliko riječi u glavi mi se roji. Rečenice kao dječiji vozići tutnjaju jedne pored drugih, neke druge se poput domina složenih u niz obrušavaju u mimohodu, ispadaju sa strane, one neoborene prekidaju niz, sve uz zaglušujuću buku koja ne donosi ni rešenje, ni saznanje, samo prazninu.
Oči, ogledalo čega? Samo poglede pamtim.
Poslijednji o kom razmišljam bio je tako prazan, u njemu se na trenutak sjedinilo zaprepaštenje, strah i nevjerica. Dok se bljesak sunca prelamao na staklu automobila o čemu si razmišljao dok tvoj pogled nije otkrivao nista?
O tišinama, o zvukovima, o mirisima. Sitnim rukopisom napisana posveta na prvom listu poklona, lažem sebe da bi bolje uspomena izgledala. Istina je gledaš me zabrinutim očima jer neko može otvotiti tu za tebe pogrešnu stranicu života koja je meni značila sve.
„Ne brini, nema posvete“.
Kuda me vodi ovaj niz slova koji  slažem danima, mjesecima nagomilavam, a godinama pristižu u moje misli?  Uzalud potrošeno mastilo?
Potreba da pišem je jača od nemoći olovke da održi korak sa mnom. Nestaje. U potrazi za sledećom.
U snu djelimo hleb za stolom. Moja čula varaju. Ti si poslijednja osoba sa kojom bih podjelila dobro i rijetka sa kojom dijelim zlo. Činimo nažao jedno drugom i takmičimo u povrijeđivanju, u ovoj igri ja tebi uskraćujem sebe, ti meni vraćaš istom mjerom.
Misliš da ćeš me tako učiniti svojom. Misliš li da ćeš na taj način sačuvati sebe? Prešao si granicu iza koje više nisi na sigurnom, zaplivao si u vode moje i sada ti ostaje samo da plivaš ili da se udaviš. Udavi se, preporučujem. Uhvatio si se za smokvino deblo isčupano sa nekog dalekog rta nade i plutaš, bojiš se da se pomjeriš. More osjećanja se talasa, osjećaš toplinu vode i vlažnost uzdaha.
Miruj ili plivaj. Nijedno more nije sigurno za one koji se ne bore, pa ni more ljubavi. Zapuhaće vjetrovi, ogladnjeće ajkule, pa ni smokvino deblo više neće nuditi spas. Ogoljen i sam. Sve čime raspolažeš i iza čega možeš da se sakriješ su hladni pogledi koji ništa ne govore, samo besmisao nose i neizvijesnost nude.
Umorna sam od igara. Umorna i od predugih razgovora o tuđim ženama, tuđim ljubavima. Želim samo zaspati i sanjati. Bijele plaže, zelena mora, bijele haljine i zavjete na žalu. Želim sanjati oči djeteta usnulog u majčinom naručju pred veče, poneku suzu zaboraviti i biti ponovo sretna.

Tekst i fotografija> Olja Novaković
Pisma iz zaliva 3. ( Kornjačin oklop 2010 )

Friday, June 22, 2018

Plavo na sjever. Žuto na jug ( pisma iz zaliva 2 )


Nije bacio so preko ramena i niko nije prosuo vodu za njim kad je odlazio, a potonuo je duboko u plavu tamu i tamo našao mir koji mu je dugo izmicao.
Plavo na sjever. Žuto na jug. Bor, šljiva i bambus. Ne zaboravi. Pročisti tijelo, razbistri dušu i otvori um. Lotosov položaj, udahni stomakom, a ime, ne pominji.
Stavi tri tačke na nedorečeno, samo ne izreci ono što se izreći ne smije. Ne reci da te boli. Ne priznaj da želiš. Ne boli me jako. Lažem sebe, jer lagati jedino znam. Jedini jezik koji moje sanjarsko obilčije razumije.
Vidim zmajeve u obrisima oblaka, vidim svjetlo u kapi kiše, vidim ljubav gdje ne postoji.
Vjerujem u laž, jer istina je stara vaspitačica, stroga i kruta, bezdušno udara  po rukama sanjara. Krvavi tragovi ostaju na dlanovima zaluđenih, zagubljenih, zaljubljenih, zaboravljenih. Na suncu vidni nezaliječivi ožiljci.
U podrhtavanju kapije čujem korake prvog proljeća.  Slatki povjetarac što mirise ljeta donosi, a proljeću prehodi, u baštu noćas ulazi, da rasani usnule pupoljke, da razigra listove i latice, paukovu mrežu da uznemiri, mene da probudi i dobro jutro mi poželi.Jutrom da pronađem dan.
Brza sam. Razdaljine prelazim brže, mislim brže, brže pišem, čini mi se brže prestajem da postojim. Kuda žurim? Da okončam život? Da li me plamen lomače nekog predhodnog opominje, ljudi se boj, njihova su srca tvrda, a njihove potrebe sirove? Da li je tjelo samo ono što imamo, da li je nešto od duše u nama ostalo?
Tišina crkve moj je mir, udah zapaljenih svijeća, zvuk pucketavog ulja, obrisi tamjanovog dima, od lomače do tamjana nije dalek put. U mislima je sve blizu.
Na nekom drugom kontinentu jedno srce krvari, utjehu nalazi u mom ćutanju.
Kad kažem: „ Idi“ , ostaje, kad kažem: „ Ostani“, ono nestane, ako kažem: „Nestani“, otići će zauvijek, onda će krvariti srce moje.
Ne mogu ništa da pružim sem tišinu, tišinu onoga što nisam i što ne mogu postati. Ako skočim , neću se povrijediti, viknem, neću se čuti, jer me zapravo nema. Samo moja sjenka vara da postojim, ako se izmaknem, ona će se pomjeriti.
Vlasi koje me krase nisu tamne, već gore poput plamenog žara, a moje oči nisu tople, već zvijer počiva u njima.
Trči, trči najbrže što možeš, neka te mirisi šume opiju, neka te na izvoru voda umije i miris lišća umiri.
Trebala bih nestati da bih se ponovo pronašla, jer ako se pronađem, a ne nestanem, zauvijek ću se pitati kakva bi bila ona druga, ona druga nastala iz ničega.
Oči me ne vide, ne gledaju. Ista žudnja razdire dubinu, čopor se povukao u jazbinu. Hladna noć se nadvila nad planinom, hladnoća se uvlači pod pokrov noći, prizivajući jutarnju maglu. U susret svitanju, prolama se urlik.
Površina jezera podrhtava u tami, vjetrovi se podižu u tišini, jeza tumara kožom. Opet sam zaspala na proplanku, tu gdje sam najbliža mjesecu, tu gdje ću prva osjetiti usnulost noći i dodir jutra.
Podižem ruku ka nebu dok pod leđima osjećam vlažnu zemlju, želim uhvatiti dah divljine, da se kroz prste provuče onaj zov, urlik što reže svitanje nad dolinom. Na trenutak to više nisam ja, to je ona. Kose vatrene, oči lažljive, ruke na krilu sklopljene, crna odora rasuta. Tišina i bol, ona ili ja.
Opet sam sanjala.

tekst i fotografija : Novaković Olja

Pisma iz zaliva 2. (Kornjačin oklop 2010 )

Friday, June 15, 2018

Kornjačin oklop ( pisma iz zaliva 1 )

                                             Foto by Mau Novak


Kornjačin oklop

Na rubu tišine, u kasni čas, šapuće plima. „Ne vjeruj“, šušte zvijezde. „Oslušni“, govori mi more. Krotka nisam, ali večeras ćutati znam. Ne sluti suton hladnoću noći. Ne vjeruje osvit u vrelinu dana, samotno, tek suštinski, pogledom prizivam daljinu.
Opet iste stope kujem, opet boli potpirujem žar.
Tišina je moje ime i moja narav. Povratak je dug i spor. Na kamenu kap rose gleda me očima koje su vidjele sve. Zna li tajnu istine i hoće li je reći?
Dugo ostajem zatočena vodom. Kroz mene samo vjetar prolazi, muti u meni prašinu uzdaha i buđenja, iz mene ne iznosi ništa, za sobom ne ostavlja trag.
Želim ostati na tački sa koje se moram pomjeriti. Lakše je biti, nego postojati. Ne želim umrijeti u prošlosti. Ovaj korak nazovimo tvojim, ovu žeđ nazovimo boljom, a ove oči nazovimo mojim imenom.
Tiha sam. Učim se strpljenju, potražiću smisao mudrosti na svim nemuštim jezicima. Tiha sam, a u meni vrišti hiljade žena.
U mimohodu usnulih želja i intelektualne apstinencije, neznajući za sebe, tišinom ispunjavam dan. Tišina liječi rane, tišina započinje ratove. Ja sam onaj koji može, a ne želi. Ja sam onaj koji ratuje sam.
Riječ štura, rečenica kratka, a misao duga. Sazrijeva godinama i teško pronalazi svoju formu. Misao moja tek iskra u tami.
Jutra rumena poput obraza djeteta, noći mračnije od bezdana.
Svitanjima moj duh razuzdano hrli ka horizontu pokušavajući da udahne topli zrak zore. Da li sakriti onu koja u memli špilja boravi, proričući nekom prošlost, nekom budućnost, a nekom samo remeti san?
Ustajali miris knjiga koji me je opojno pozivao na igru sada više asocira ustajalost močvare nego na bjesne talase mora znanja koje udara i lomi obale ljudske gluposti. Misao nedokučiva, list zelen i lepršav . Tišina kao nedodirljiva vrijednost.
Nemoj naći naslade. Ne daj. Ne nasluti. Ne naziri ništa.
Nedostaje mi savijet iz daleke Polinjezije, tamo, neki čovjek sa očima tamnim poput ugarka, sličnim zrnu pirinča, ima riječ za mene.
U svojoj gruboj, crnoj ruci drži poseban cvijet, pod njegovim prozorom  prostire se bambusov gaj u kom voli voditi ljubav sa svojom trećom ženom. Sanjala sam ga. Tetovaža se prostorala preko cjelih leđa, golema stijena, na njoj ležaše tri divlje pume, nad jednom uzdizao se onaj isti bambusov gaj, nad ostalima crveni cvjetovi hibiskusa.
U oblike i veličine riba koje je lovio gledala sa jednakom nevjericom sa kojom sam slušala njegove riječi, na javi. Vjerovala sam da on umije čitati ljudske duše. Poznavao je sile prirode, borio se sa tropskim olujama i talasima koji su prevazilazili visinu kuća, naslijednik porodičnog ostrva.
Vjerovala sam mu, a on je govorio da slijedim svoje srce, da idem gdje me ljubav vodi i
da neću pogriješiti. Tako sam stigla na veliko raskršće. Početak kraja.
Sinoć sam ponovo pogledala pod krevet pred spavanje. Šta spava u sjenci počinka?
Nedostaje mi vremena za pisanje. Moje misli rojevi pčela, tumaraju moždanim vijugama, zatočena u stvarnosti teško nalazim načina da ih vratim u košnicu azbučnog slijeda.
Pitanje pod krevetom. Poneki kostur prošle ljubavi, sjeni minulih dana, oštrice novih početaka, vizije budućih svitanja. Roman toka svijesti? Novela o nesmotrenosti? Očima me gleda poput zapaljene cigarete u mraku ili je to samo prelamanje svjetla u sumrak?
Spava li to moja savjest pod krevetom? Ne bi li trebala biti budna ili je potpuno mirna, uljuljkana sanjarenjem o nedozvoljenom?
Zorom ću izaći da pozdravim svitanje, dodirnem vrhove trava, umijem se rosom. Odagnati teške snove, razbistriti um, olakšatitežinu u duši, donijeti mir i utjehu.
Dlanovi će moji svijetlo nositi, mislila sam. Pitam se: „Šta je to svijetlo, šta su to ruke? „
Priđi, pruži ruku, osjeti toplinu mog dlana, odiše nestabilnošću, a tebi dajem samo nesigurnu sebe.
Da li sam ti potrebna ovakva? Da li je moguće zaustaviti vagu koja uporno podiže i spušta naizmjenično svoje tasove ili ćeš u skladu uspona i padova pronaći ritam koji će za tebe imati smisla?
Sazrijevam li? Čini mi se da trunem.
Sve što je mlado ima slatkast ukus, a moje su riječi prezrele i opore.

Friday, June 8, 2018

Katarza u štiklama


Nisam neki pretjerano društven tip, nisam ni namćor, ljudima se lijepo javljam na ulici i djeluje prijatno dok mi otpozdravljaju, ali nisam od onih popularnih, omiljenih drugarica koje sjede sa svakom komšinicom u kvartu i ogovaraju ostale kod kojih su kafe pile prethodne sedmice.
Na sahrane ne idem, ni na saučešća, onda valjda kao uzročno poslijedični niz ne zovu me ni na vjenčanja, nisam nikome bila kuma, ni vjenčana, ni krštena, na babine ne idem što me oslobađa obaveza i ostavlja još više slobodnog vremena za sve ono što volim da radim.
I onda se jednog jutra porobudiš u samostalnu i nezavisnu ženu koja je u međuvremenu uspijela i brak da stavi u neku fioku i rastereti se u potpunosti. Nemam ja ništa protiv braka, tradicionalno sam odgojena, podržavam brak i podižem djecu, ali neki od nas su neprilagodljivi.
Cijela priča zadobi mračniju stranu, svadbom mog prijatelja.
Na vjenčanje pozovu moje, drug se ženi, stariji, ali odrasla sam uz njih. Mene naravno niko ne pominje, ne guram se da idem, niti se namećem,  ipak, mogućnost za odlazak mi je otvorena. Bila sam na svojoj, mada je nisam ni imala, pa računam na ovu ne moram.
Sasvim slučajno sretnem mladoženju. Sav onako nespretan, ali u transu oko novonastale situacije, preko kase u marketu mi dovikuje da dođem na veselje, prekosjutra.
Prekosjutra?
Ne postoji žena koja se za svadbu spremila za dan. Smišljam šta bih obukla, šta bih odnijela i kako otići sama na tako veliki događaj?
Da li je neko od vas išao nekada sam na svadbu?
Kako izgleda kad žena, na svadbu tradicionalnog tipa krene sama, pri tom nije njena?
Pa ovako:
Obukla sam šta sam imala, ono što svaka žena mora imati u svom ormanu, mala crna haljina, stabilne štikle i tašna po izboru.
U podne kod Opštine.
U žurbi, dan ranije, kupujem poklon, nosim i flašu, naručujem buket. Cvjećarka, mačka starog kova, uspješno prilagođena novom dobu, vrlo britka i ponosita, ne dozvoljava da ga nosim kući. Kaže mi da dođem po njega sređena, neka selo vidi. Tako valjda treba, sama sam, treba da me vide. Nemam izbora nego da poslušam i dalje neprilagođena seoskim načinima.
Jutro je, spremam se, sama šminkam, sama feniram, radosti zrelog doba pustinjačkog života i onako u štiklama već kasneći trčim po buket. Radoznala me pita da joj pokažem šta sam obukla, žena čiji prag nikada nisam prešla, a već niz godina meni skoro i sestra i majka, zadovoljno odobrava izbor i kombinaciju.
Sama krećem u boj, cvijećem naoružana.
Ulazim u moje malo auto i jurim ka odredištu. Jedva nalazim parking. Otrčavam u salu za vjenčavanje. Prazna. Zovem burzera. Premjestili ceremoniju za restoran.
Uskačem ponovo u automobil i krećem dalje.
Parking pun, a plac je nepregledan. Ideja mi se više ne čini simpatična, trebala sam ići sa mojima ili ostati kući. Jedva na štiklama uspijevam da pregazim od auta do betonskog trotoara. Šoder.
Ne mogu iz prve da nađem ulaz, jer je lokal ogroman, a koliko vidim i pun. Virim kroz ulazna vrata. Svi su već došli, dvijesto - tristo zvanica i gledaju sa nestrpljenjem posljednje pridošlice.
Kako izgleda kad žena sama uđe na svadbu, a cjeli se restoran okrene? Jeziv i fantastičan osjećaj. Jedan lijepi miks horora, trilera i romantične komedije.
Sjedaju me za skoro prazan stol na početku sale.  Sjedim, nemam izbora. Sa moje desne strane tri mjesta prazno, sa moje lijeve strane tri mjesta prazno. Amplituda nelagodnosti varira od apsolutnog ushićenja, svadba, svadba, do totalne depresije, nemam sa kim da progovorim.
Jela se iznose, muzika udara, ja izlazim na internet, pregledala sam sve facebook objave, javila se svakome koga sam na chatu našla. Onda sam krenula na Viber i tamo sam se javila kome god je bio spreman da odgovori. Sama žena na svadbi.
Pogleduje selo ispod oka. Pogledujem i ja selo ispod oka. Odavno se poznajemo, dobro se znamo, iako se pravimo da se vidimo prvi put.
Konobar i jedno: „ Izvolite?“ popravljaju dan .
 „Bijelo vino“.
Poslije prve čaše internet više nije tako zanimljiv, ali smaram se i dalje, poslije druge čaše u suprotnom uglu sale vidim drugara, sa ženom sam mu odlična, njega znam oduvijek, a došao sam. Čaša u ruci i put pod štiklu. Mjenjam stol. Treću čašu vina sam sklonila sa strane kad je pijano društvo pokušalo da me popne na isti.
Nikada se bolje nisam zabavila, nikada se nisam toliko ismijala, grlo promuklo, a noge od igranja danima boljele.
Dok skakućem po podijumu, muzičari na razglasu dobacuju: „ Za crnku“, vidi druže, mogu da budem i ljubičasta, ali sam svoja. Svoja!
Kući odlazim među prvima, usijana od ushićenja igre i zadovoljstva. Meni dovoljno.
Sad pojma nemam zašto sam sve ovo napisala, spremiću u Word pa ću sjutra još jednom pogledati kome ova priča ima smisla.
Meni ima. Dokazuje mi da to što sam sama, mene ne čini manje vrijednom, čak mi daje mogućnost da se bolje zabavim, više opustim, manje tračarim i gledam ko je što obukao. Ne gledam ljubavnika, prvog komšiju ili kuma preko stola dok se uspijam uz muža. Niti vučem za rukav bivšeg dečka slučajno zatečenog na istoj svadbi jer sam ostala usjedelica ili sam se nesretno udala svojim izborom.
Oslobađa me odgovornosti prema društvenim normama i daje slobodu da budem ono što jesam, radosna i sretna, opijena srećom para koji se vjenčava i koje volim, opijena srećom djece koja rastu, opijena odrastanjem i sazrijevanjem.
Vino nema veze sa tim, popila sam samo dvije čaše.
'Ajd u zdravlje!