Jedan dan sa letačima

Kako ne shvatate da nije u pitanju strah već želja da se domognem plavetnila. Nestrpljiva sam i uznemirena, taj oblak se uporno kao zavjesa navlači, taman se raščisti uzletište, tačnije nizletište, a on ponovo stupa na scenu. Ponaša se kao dobar pantomimičar, centriran na bini zaklanja pogled svijetu, predstavlja suštinu svojim ponašanjem. Svi pogledi zure u njega, on poput primadone zamrznute u trenutku ne mjenja poziciju, onda promjeni lice za nijansu vedrije pa ponovo navuče zavjesu sivila na padinu.

Ima nas možda pedesetak, najhrabrijih, najnestrpljivijih i najuplašenijih, čekamo. Padobrani, tačnije krila kako ih letači nazivaju, strpljivo spavaju u velikim vrećama, stigli sa nama minibusom punim veselih i bučnih lica koja graju kao jato prica pred polijetanje.

Na uzvisini svi jednako glasni, vremenom, čekanjem, sve tiši u iščekivanju da se bina polijetanja razvedri, tačnije otvori.

Mnogi odustaju, uglavnom posmatrači i posjetioci, razilaze se, ostaju krila i letači. Najprisebniji ljudi koje sam upoznala. Hladno je, povlače se sa čistine, ali ne odustaju. Sklanjaju se u zaklon. Prozivka je neminovna pred nekim ko leti prvi put. U cilju prestravljivanja početnika prepričavaju se priče o lomovima i padovima, o duplim prelomima i operacijama, ponekom udarenom automobilu baš danas, kao za baksuz, onda svi kao mali vrapci pilje dugo u vas očekujući željenu reakciju. Strah. Ovi adrenalin manijaci, ako ne lete, hraniće se vašim strahom od letenja. Međutim, pogrešna osoba, ova jedva čeka da se hitne u visinu.

Vjetar je hladan, nadolazi na mahove i povlači se, poput orlova okreću lice, njuškaju, po dašku ga prepoznaju, razgovaraju sa njim nemuštim jezikom.

„Otvorilo se“, na samo naznaku neba spremni za let.

Nad ponorom koji se otvara pripremaš se da skočiš u ništavilo. Prekorili bi me sada, oni ne skaču, oni lete, spreman da poletiš u ništavilo.

Kao dijete često sam sanjala da letim, u početku bih se zaletjela niz malu padinu kraj bakine kuće, pa u svakom snu se više i više odvajala od zemlje, dugo sam vježbala za ovaj dan i sada sam tu, treba samo da potrčim.

Letač sa očima planinske grabljivice nadvijen je nada mnom kao nad potomstvom spremnim za prvi let. Svi obilaze početnika, ohrabruju, riječi kao „krilo“, „otvorilo se“, „letenje“, toliko brzo ulaze u uho da postaješ dio jata.

Moja je hrabrost danas u rukama vođe tandema. Moja sreća je preda mnom. Pogled na zastavici. On vidi vjetar, znaju se odavno, još iz visina, kao provalnik na vratima nebeskog svoda govori mi tiho, upućuje me u tajne vazdušnog prostora. Možda ti se čini da razumiješ, možda ti se čini i da prepoznaješ razlike u visini zastavice na koju te upućuje, postaješ jedno sa glasom.

Više nisi siguran gdje je granica, gdje prestaješ ti, a gdje počinje on. Zaboravljaš šta si. Pitaš se gdje prestaje je vjetar, a gdje počinje vječnost? Pokreće te glas kao lavina niz nizbrdicu, ne misliš, ne očekuješ, samo si sretan. Ambis se otvara pred tobom, mali trzaj koji skida svu prašinu zemaljskog života sa tebe i letiš.

Letiš pravo u sivilo, magla te zaokuplja, a osjećaj bestežinskog stanja opija, i onda, oblak konačno otvara svoja vrata i pred tobom se ukazuje zaliv, ušuškan u širokom plavetnilu, zelen ovako rano u proljeće čini se najljepšim krajolikom na svijetu.

Uviđaš koliko su letači sretni, ta šačica hrabrih u dosluhu sa nebom kradu svojom hrabrošću ono najljepše što ova planeta nudi, trenutke bliske apsolutnom postojanju i ništavilu istodobno.

Čini ti se da si konačno kući, svoj na svome, tako blizu savršenstvu. Brda, crkve, more, sve je tako sitno, malo, daleko, sve postaje manje važno, osim vjetar koji nas nosi, jedino božanstvo kome se klanjamo.

Moj letač objašnjava osnovna pravila, spreman da pokaže i par nepredvidljivih poteza. Sve mi odgovara. U tim potezima se ogleda hrabrost, vještina i mala doza ludila, ma šta mala, lud na kvadrat, ali vrlo smiren i detaljan u procjeni uslova leta.

Odredište za slijetanje se zeleni pred nama, ne želim da se završi, produžavamo ka plavetnilu. Želim još vjetra u lice. Okrećemo se nazad ka kopnu. Vještim pokretima hvatamo malo zapadnih i malo istočnih dahova i spuštamo se prema zemlji.

Vlažna trava pravi veliki kontrast plavetnilu iz kog dolazimo. Prizemljujemo se lako, jednim doskokom majstora. Svlačim sa sebe kaiševe i korpu kojom sam pričvršćena za letača i poput leptira iz čaure, ponovo rođena za ovaj svijet, na tle stupam promjenjena.

Spustila sam se među prvima i iščekujem ostale, dok sam u mislima još među oblacima očima pratim ostale letače i sretna zbog njih. Sada znam koliko im je lijepo i jasno mi je zašto prolongiraju trenutak slijetanja.

Na zemlji su.

Pakuju krila u tišini. Tokom pakovanja vidno je da nisu prisutni, u svojim mislima oni i dalje lete. Vrlo tihi, ako razgovaraju to je kroz šalu, uglavnom bez riječi leže na travi, ili gledaju u nebo. Opijeni vjetrom, suncem i osjećajem nakon letenja koji ih obuzima.

Kako dan odmiče uviđam da se danas niko od njih neće vraćati na zemlju, dio njihovog duha ostaje u oblacima, do kasno u noć, do sjutra, možda do sledećeg leta. Posebna vrsta ljudi koja samo hoda, ali ne živi na zemlji. Njihovo je mjesto uz oblake i ptice.

Hvala vjetrovima. Hvala letačima.

Hotel ogledala-Saga o Grotu ( deveti dio )

Majka je smatrala nebitnom budućnost leptirice, nije ni pretpostavljala da njena promjena u ljudsko obličje može uticati na Grota. Kad se suština vrati nazad u svijet šuma majka bi mogla sačuvati taj mali život jer sa druge strane i trajanja su drugačija.

Ruka se izvukla iz njegove kose i ona je klonula.

„ Rin“, pokušao je dozvati, u strahu da je ne povrijedi nije dozvolio sebi da je dodirne, a ruke su mu gorele od želje da je zagrli, da je ubjedi da će sve biti u redu. Ona je nestajala pred njegovim očima.

Noć se navlačila na grad uz obalu mora, noćne svjetiljke su se palile, a miris algi se ponovo podigao u zrak i davio svojim zelenim mirisom ribe i truleži.

Podvukao je svoju ruku iza njenih leđa, trudeći se da joj ne dodiruje kožu, ali tragovi praha su ostajali na njemu.

Lice joj je bilo sitno, sva je bila prašinasta i blijeda, njemu se činila da je najljepša porcelanska lutka iz izloga najskuplje radnje koju je vidio u gradu.

Da su u šumi, sada bi trčali po planinskim livadama, njegove bi šape gazile travu, a sitne životinje bi uzmicale pred njim. Da su u šumi, ona bi sada spavala u krošnjama drveća ili lutala po obližnjim selima od svjetiljke do svijetljke pazeći da svoja krila ne okrzne o njih. Sreli bi se na proplanku po dogovoru pa do jutra šunjali oko jazbina malih životinja plašeći ih, ali šuma je daleko.

Začuo je glasove, vjetrovi koje je majka vezala za njega amajlijom su se podigli, stigli su pod prozor sa zadatkom. Znao je da neće ući dok ih ne pozove, ali je isto tako znao da ne može zaustaviti slijed stvari koje prirodni tok dešavanja nalaže.

Došli su po nju, ona večeras mora napustiti ovu dimenziju, u grudima je osjetio težak bol, proveli su tako malo vremena zajedno, a u njegove ruke se osjećaj dodira sa njom utisnuo tako duboko, nepovratno duboko i činilo mu se da i sam želi propasti u taj ponor koji se pod njom otvara.

Hoće li je ikada više vidjeti? Oči je otvorila sporo, umirala je za njega sretna, ovaj put, u ovom životu, i ako je poslednji ona je isto sretna, njen mali život ima smisla, dobila je više nego što je u svojim prvim satima života leptirice mogla očekivati.

Dlanom ga je dodirnula po obrazu, par dana stara brada je bila tamna, dodir je ostavljao sjajan prašinasti trag po njoj.

Malo se zakašljala, možda za nijansu smanjila. Želio je da joj se zahvali, ne samo zahvali , želio je da joj kaže da je sretan. Već sledećeg trenutka mu se učinila da je laganija.

Vjetar je kucao na prozor, jednom, pa još jednom, a potom prozor i otvorio.

 Nisu žurili, ušli su poput lakog povjetarca, napravili krug po sobi, potom se vratili do njega i šumeći i šušteči dok se Rin prosipala pod njegovim rukama u prašinu, njihovim prolaskom podizali su je i u mnogim sitnim sjajnim česticama iznijeli u mrak.

U sobi je zavladala tišina i praznina, ostala je samo velika bol, poput one koja ostaje iza najvećih želja.

Hotel ogledala - Saga o Grotu (osmi dio)

Nije bio siguran šta treba da radi, po navici je otišao do kuhinje i skuvao čaj, vratio se sa punom šoljom i bojažljivo je stavio na pod pored nje. Nije ni pokušao da joj pomogne da ustane, niti se ona trudila, zamišljena i krhka sjedala je i dalje na podu pored kauča.

Bila je tako tiha, sjenka tuge joj je bojala lice, djelovala je umorno ili bolesno, na trenutak bi se zakašljala i mogao se zakleti da vidi kako iskašljava prašinu.

Želja od koje je stvorena da ga nađe izgrala je njeno malo srce leptirice sada kad je bila tako blizu predmetu potrage, gorela je njenu dušu i njena suština se lagano pretvarala u prah. Znala je proći će samo par sati i ova stvarnost će za nju prestati da postoji, i on će nestati za nju, i ona će nestati za njega.

Pažljivo ga je posmatrala, ležerne farmerice, bezbojna majca pod kojim se mogao naslutiti torzo planinskog vuka, ruke jake i gipke i pitala se da li je ona žena?

Te crne nijeme oči upirale su pogled u njega, a on se vrtio po stanu ne nalazivši mir. Mnogo odgovora i previše tišine.

Amajlija koju mu je majka dala izgledala je teža nego inače i žuljala ga je, povremeno bi je ispod majce pomjerio lijevo ili desno, možda je i toplija nego inače ili se on užario od svoje nemoći. U kući ima stanara šume, majčinog izaslanika, a on je tim crnim očima potpuno zbunjen i ne može da progovori.

Potom se naglo okrenuo ka njoj u želji da izusti svoje pitanje, a ona se ponovo malo zakašljala i pokazavši rukom na grlo objasnila da ne može da govori.

Kleknuo je pored nje. Mirisala je na noć u šumi i ugaženu travu pod prvom rosom. Bojao se ako joj dodirne kosu da bi se sva mogla istopiti u njegovim dlanovima. Bila je tako mirna, a vatra koja je buktila u njoj, ushićenje zbog njenog nalazka i susreta ubijala je.

Mnogo je već sati prošlo od kad je prešla u ovu dimenziju, cjela noć provedena na pločnicima ovog grada, vireći na mnoge prozore malo u potrazi, a malo u želji da vidi ovaj novi do sada neistraženi svijet oduzela joj je vremena, pa i ova njihova tišina traje već dovoljno da je sunce izmjestilo svoj položaj već više puta nad gradom, iz kosog u ravni, pa opet kosi i vremena više nije bilo.

„Kako se zoveš?“

Gledala ga je prvi i hiljaditi put. Tonula je u njegove poglede jednake njenim, tamne ponore, kosu je imamo crnu i jaku, ta sitna ruka je krenua ka njemu, nije se ni pomjerio, samo je zatvorio oči. Nije siguran da je osjetio dodir, ali osjećaj da tone u izmaglicu sna ga je poljuljao do gubljena ravnoteže. Negdje u dubini polusna čuo je sitni zvuk krila, smjenjivali su se dugi i kratki treptaji poput lepeta i zujanja, negdje u pauzama je prepoznao i njeno ime Vrzmarin.

U dodiru sa njom kovitlac misli je postao intezivniji, vidio je majku u pećini, sad je već čuo i njen glas, objašnjavala mu je kako će doći do sledećeg portala, otići do velike pećine, u njoj pronaći jamu, paziti na pravo vrjeme, niti jama smije da bude suva, niti iz nje smije teći voda stvarajući brzake niz litice, u fazi kad stvori tek mirno jezero moći se da uđe kroz nju u drugu dimenziju, što znači da će je češće obilaziti ne bi li pogodio pravi trenutak.

Ni pravi trenutak neće biti dovoljan da pređe nazad jer portali se nadziru od njegovog nedozvoljenog skoka i Vjeće staraca još odlučuje o povratku, morao bi to uraditi bez znanja ostalih.

Pogled na krhko biće u njegovim rukama vratilo ga je u stvarnost i nametnulo pitanje. A šta će biti sa leptiricom?

Na Veliki petak

Veliki petak je. Prvih četrdeset godina svog života na ovaj dan sam odlazila kod bake. Bilje je bilo spremno. Kesice sa bojom uredno složene, a stara šerpa koja se samo danas vadi iz podruma stajala je na šporetu obojana svim mogućim bojama koje su se decenijama u njoj kuvale. U doba Tita šaranje je bilo zabranjeno. Bakina djeca zaposlena na ozbiljnim mjestima kao profesori i ljekari poslušno su se odricali ovog dana. Naizgled. U toku nedelje sestre i brat donosili su paketiće sa jajima koje ćemo baka i ja ovog petka, motajući i kuvajući od jutra do večeri pripremiti, pa u nedelju kad svi dođu na ručak sa ormara u sobi skidaće obojena jaja i nositi ih, tako sređene, za paradu svojim kućama. Pokazivaće ih rodbini i komšijama i svi će se diviti umjeću majstorskih ruku.

Veliki petak je bio moj i njen dan. Posvećene poslu i jedna drugoj, u tišini, u radu smo ga provodile. Ostala unučad, a ima nas mnogo prolazili su kroz kuhinju kratko, površno, nezainteresovano ili su ostajali negdje daleko u svojim životima.

Danas je samo moja. Sjeda glava i crna odjeća.

Život je provela u crnini, sahranivši šestoro braće, sestre i roditelje, kao najmlađa sve ih ispratila i ispoštovala, žena koja je uživala u bojama tradicijom zarobljena u crnom. Molila je kad umre da niko za njom ne nosi tamno jer se ona iste za sve nas nanosila.

Nisam za njom nosila crninu četrdeset dana, nosim je cjelog života jer drugacije ne znam, uz nju sam usvojila saznanje da je osoba u crnom meni najbliža, ona koja me najviše voli i najiskrenije podržava i nosim crno za svima onima za kojima je baka tugovala postavši dio mene ili ja dio nje zauvijek.

Od kad nje nema za mene je ovo dan tuge.

I zašto me zovete da odlazim u kuću u kojoj je živjela, na ovaj dan? I zašto tražite od mene da prevrćem po ormaru tražeći vunu za motanje po kom je ona tražila? I zasto me šaljete da donesem paprati sa zida istog onog sa kog je ona donosila, iz istog korijena iz kog je ona čupala? Sve je i dalje tu, a nje nema.

Dozvolite mi da Veliki petak bude dan moje lične korote. Dan koji ću posvetiti samo njoj i samo sebi. Jedan u kom neću postojati i neću biti sama.

Zelena, plava, a plava i zelena skoro iste. „Pojačaćemo boju blijeda su“, govori mi dok mi ruke gore od vreline krpice tek izvađene iz šerpe i žurbe da što prije vidim oblike i boje koje su trave ostavile na jajima. Žutu često preskačemo. Kuvamo samo nekoliko u nju pa dodajemo crvenu. Baka voli crvene, ja plave. Ukuvava crvenu dugo, bira koja neće šarati. Kaluđeri, tako zove ona koja će nositi ponosno izrazito crvenu boju bez ijedne šare na sebi. Podiže takvo jaje iznad šerpe, ljulja ga u kašici i zadovoljno izjavljuje da je crvena boja ispunila njena očekivanja.

Slažemo ih, potom pamučnom krpicom utrljavamo u njih maslonovo ulje, glancamo i spremamo u kutije. Cjela vojska loptastih spremna da dočeka veliku porodicu koja će se okupiti na Uskrs.

Odlazim kući sa glavoboljom od isparenja i rukama toliko obojanim da ću ih sledeće sedmice u školi kriti pod klupom da se ocu ne bi zaljuljao otkaz .

Baka nikada nije pravila razliku među unučadima, ne mogu da kažem da sam osjetila da izdvaja nikog od nas, jednako smo voljeni, jednako smo joj sjedali u krilu i jednako smo je voljeli.

U nedelju bi me pozvala sa strane dala mi kartonsku kutiju, uvela u sobu u kojoj su jaja dva dana odmarala.Prije nego se iznesu na stol ili odnesu imala sam privilegiju da biram prva. Nikada ni jednim gestom, ni jednom riječju nas nije razdvajala i ta mogućnost da biram prva iznikla iz mog predanog rada petkom bio je njen način da me pohvali, a ja sam bila tako sretna jer mi se činilo da tog trenutka voli samo mene.

Nisam ni plakala kada je umrla. Plačem nekim drugim danima kad mi se čini da osjetim njeno prisustvo i kad mi nedostaje. Ne nedostaje mi često jer je uvijek uz mene, ponekad je samo teže shvatiti da je nema.

Jednom kad skinem crninu sa svog srca ponovo ću šarati jaja svim bojama i načinima kojima me moja baka naučila, možda kad budem imala unučad, možda i ranije, pa i sad je čujem kako me prekorava da se Veliki petak mora ispoštovati, ali ona ista je znala popustiti mojim hirovima koje drugi nisu razumjeli.

Ona me razumjela. Moja Milka.