Zbir uglova

Ti si moja neispunjena cjelina.

Da imaš uglove mogla bih na nekom od njih dugo sjedeti. Ljuljala bih se u zraku i dopuštala da mi vjetrovi promjenjljivih mrse kosu dok očekujem rezultat. Posmatrala bih te kako spavaš u svim onim uglovima u koje neću zalaziti,  a u tom jednom, koji sam izabrala za sebe, ili si ga ti izabrao za mene, mogla bih razapeti šator, naložiti vatru i pod zvjezdanim nebom, svih onih noći u kojima smo djelili sebe jedno na drugo, bila bih sretna.

Ako bi imao tri ugla, za sebe, nju i mene, odlomila bih se ljutnjom i kotrljala dugo dok ne postanem bezuglasta.

Uglomjerom nikada ne bih mjerila veličinu ugla u kom me čuvaš, jer nekad i manji uglovi znaju čuvati tajnu koja se ne može ni proračunati, ni uračunati u one jednostavnije probleme, pa ostaci iza zareza izgledaju neosvojivi običnim okom i umom.

Uglom oka gledam te dugo i imam osjećaj da si kvadrat. Ograničavaš mene na svoje mogućnosti, ograničavaš sebe ispod svojih mogućnosti, tako jedno drugom postajemo dvije nepoznate, dok pokušavaš da nas uračunaš jedno u drugo i gubiš stranice svakim odbijanjem da se proširiš.

Koliko uglova tvog života zahvatam , pitam se i dalje?

Ti si moja neispunjena cjelina.

Trudim se da dosegnem sve krajnje linije tvog postojanja i dok se prelivam preko granica uporno mi se čini da nisam dovoljna da te ispunim. Možda sam na pogrešnom zadatku? Možda ova krivulja tvoje nepromjenjljive nenaklonosti nije podešena za moje proračune?

Potražila bih ugao u kom spavaš, ali bojim se kojom računicom je zauzet.

Sjedim tako u uglu neispunjenih očekivanja i samo vrhom stopala dodirujem more nepoznatih.

Ne znam da računam, čak nemam ni uglove, gar moje logorske vatre naružuje tvoje jasne jednačine i vidim nije ti pravo. Oči navodim na druge linije horizonta. Teško se navikavam na nove zadatke pa se još jednom uvučem u uglove tvog postojanja, samo da provjerim postojim li tamo i dalje. Nema me.

Negdje na ravnoj liniji tvojih osjećanja vidim tamne mrlje koje za sobom ostavlja gumica izbora. Iza znaka za jednakost nema ništa za nas. Oblak nacrtan u uglu tokom dugokog razmišljanja, koji se pokazao kao odličan bijeg od neriješivog problema, sada se čini pravo odmorište za mene.

Uračunaću u tvoje odlaske i moja mnoga ostajanja pa ću dobiti zbir čekanja koji je nejednak količini želje da ti pripadam.

Ti si moja neispunjena cjelina.

Autor teksta i fotografije: Olja Novaković

Okrugli sto

Rijeka na čijoj su obali sjedali im je ispirala oči svojom hladnoćom. Sunce se uvlačilo u poglede, a proljeće odbijalo da uzme maha. Sjedali su, ponovo se susrevši u ovom životu, za kamenim stolom. Po tri noge, na tri stolice, ljuljale su se pod njima gubeći ravnotežu bez noge koja bi imala potporu u stvarnosti.

Gospođa Zeleno je došla vidno podmlađena.

Sinoć je pred san odbacila svoju staru košuljicu. Komade crne i ustajale prošlosti, sad već ubuđale, čupala je grubim pokretima otkidajući tako i djelove svoje kože. Mučnim odbijanjem da ostane ista u svoju promjenu je ušla silinom stihije. Teško su se odvajali smrdljivi komadi starog mesa koje joj više nije bilo potrebno. Nosili su u sebi smradove neželjenih dodira i pogrešnih izbora. U ogledalu je vidjela novu sebe, a Kontesa, ispod oboda slamenog šešira, danas je primjetila da je njena prijateljica , u ovo jutro ušla sa novim očima, djeteta. Napominjala je da sjedne niz tok rijeke ne bi li zaostale utjehe našle utočište u tuđim tugama.

Njihovu tišinu presjekao je muškarac pogledom plavog sječiva, potom su se ćuteći dugo prisjećali starog života i uloga koje su u njemu djelili.”Sjećaš li ga se?“ , upita Kontesa, “Legionar”, odgovori ona preporođena i razli se tokom rijeke niz grebene. Naklonjen onoj nježnijoj, strpljivo je isčekivao trenutak u kom će se vrijeme podijeliti samo na njih dvoje.

Njegove oči potražiše svoj dom u tvrđavi izgrađenoj za tuđe potomke. “Mogu te voljeti lako, ali naše ljubavi nisu za ove uzdahe podešene”, reče mu ona, a usne žene su lagale, kao i obično, prvo sebe pa onda druge. Pogled hladnog čelika topio je njene oklope pod vedrim nebom. Iako je otišla još sa prvim razmjenjenim pogledima ljubavnika, od kojih se nad uzavrelom rijekom ovog jutra podigla izmaglica,Gospođa Zeleno je i dalje vodila razgovor u troje pokušavajući da ih nagovori da je povedu sa njima.

Promjenili su brzu rijeku za bržu i zelenu za plavlju. Spustili su dlanove u vodu pa jedno drugom na duše utisnuli novu bol koja će ih neko vrijeme pratiti.

Kontesa je izgubila prste u uvojcima Legionara. On je izgubio sebe u žuboru vode. Dah su izgubi još na obali prve rijeke, a jedno drugo će naći tek u sledećem životu. Oblak koji je nosio vezan za pertlu cipele, koja ga je žuljala, vezao je za njen mali prst umjesto prstena,da je zarekne da ga se na sledećem susretu ponovo sjetiti. Što je došlo sa njim, otišlo je sa njom.

Na pjesku rijeke umjesto tragova stopala ostalo je sjeme maslačka uhvaćeno u izgubljenim pogledima.

Lovac na sjenke

„Na ovim stepenicama sam osjetila kao da me gurnuo“, stanovnica prilično velike vile, građene krajem osamdesetih, bila je vidino uznemirena. Anton je izašao u dvorište i osmotrio široku zadnju baštu sa terasom i bunarom. Iako je bilo podne i sunce visoko u zenitu iz tog bunara je mogao čuti noćni huk. Ukućanima je to prećutao. Okrenuo se prema fasadi. Kuća nije bila stara, ali je fasada otpadala dajući mu jasan znak da ne žive samo ljudi u njoj. Bilo je tu još nečeg, upravo onog čime se on bavi, u njoj su boravile sjenke.

Nastavak priče slušao je jednim uhom. „ Uglavnom je u kupatilu“, ona je nastavljala. Ušao je nazad u boravak. Dio oko unutarnjih stepenica se valjuškao u izmaglici i oštri uglovi gubili oblik.

„Još u toku prošle posjete sam vam rekao da kupite kadulju“, nanjušio je miris tamjana u zraku, „za ove stanare ne pomažu ni sveti oci, ni mirisne smole“, nisu ga čuli, ukućani su gluvi i slijepi za sve što sjenke ne žele da čuju.

Tri para ženskih očiju su ga upitno gledala, ne računajući još nekoliko ženskih očiju koje su nosile kućne mačke. Okupio je lijep harem oko sebe ovaj nezakonito useljeni stanar i polako i sigurno iz svake od njih isisava životnu radost, čineći ih slabim i depresivnim , dok on raste.

Lovac je uzeo malo ogledalo iz ženskog nesesera u cilju da im pokaže šta treba da urade. „ Uzmite ovako tanjirić i na njega stavite kadulju“, demonstraciju vrši na malom ogledalcu,koje se slučajno zateklo pri ruci. Pogled mu pada na okrugli stol sa lavljim nogama i jelom na trešnji utisnutim ornamentima, gospodarica kuće se smješka i ponosno dodaje :“ Bez ijednog čavla“, jasna mu je uloga stola slaganog od komada drveta bez upotrebe eksera, ćuti, jer zna da komentari do njih ne dopiru.

Pokušava nastaviti sa instrukcijama . Podiže ogledace, ka jednom uglu njime u zraku upisuje oblik krsta, okreće se ka drugom uglu, zatim ka uglu unutar kog zna da su stepenice. Tamna sjenka i mutni vazduh koji okružuju ugao mjenjaju se u tamniju nijansu.Tenzija se nagomilava. Tišina je sve gušća. On ipak odlučuje da nastavi sa objašnjenjem. Okreće se ka stepeništuu, u zraku izvodi dva pravolinijska pokreta koja se presjecaju. Vidio je da nadolazi. Prasak prolomi prostoriju. Oštar udar u grudima ga je zateturao i odbacio par koraka unazad. Najbliža mačka uz vrisak skači u visinu njegovih očiju i prestravljeno protrča pored domaćice koja ostaje ukopana u mjestu. Ovo je bila samo mala opomena.

Lov je otvoren, na koga, njega ili sjenku?!

Vrlo lagano i bez naglih pokreta ogledalce vraća na stol i na njemu primjećuje tamnu mrlju, poput crnog daha.

Šum iz bunara je intezivniji nego pri dolasku. Ženske oči mutnije. Danas ni on neće biti lovna, bodež koji je sjenka uputila ka njemu odbio se od ogledala i nastradala mačka ga je iznijela iz kuće. Već sledećeg trenutka svjetlo ulazi kroz spuštene roletne i ukućani se bude iz transa ne komentarišući događaj. Za njih se nije ni zbio.

Srednja od tri žene dovodi ga do stepeništa: „ Evo vidite, ovdje me gurnuo.“

Biće ovdje još mnogo posla, zahvaljuje, ostavljajući za sobom ohlađenu kafu, nepopijenu, i odlazi.

Autor teksta: Olja Novaković

Stolar u oku svemira

Bili smo samo oblici svjetlosnog traga negdje u etru, hiljadama kilometara udaljeni od planete zemlje. Na zemlju si došao prvi,želio si biti siguran da ćes biti tu kada se konačno odlučim za prelazak. Nismo se dobro dogovorili , tvoj život je iznikao u grubom planinskom i surovom okruženju, moj, ne tako daleko, ali kulturnim naslijeđem i pitomom obalom mora koje je zapljuskivalo moje djetinjstvo, dovoljno daleko da se izgubimo.

Na binu ove planete izašli smo površno naučenih uloga. Na brzinu izabrani likovi, u žurbi da se što prije sretnemo u novom životu, zadavali su nam probleme.

Vodio si život običnog stolara, a u sebi si nosio iskrenu ljubav ka stvoritelju, pjevao mu u danima koji su za to određeni, u svim drugim klanjao se drvetu nagnut nad njim do noći i puštao sebi krv nad njegovim godovima. Daske koje za tebe život znače.

Izabrala sam ulogu učitelja, a u meni je živio nemiran duh koji je vidio mnogo svijetove , oni su mi se i kroz ovo fizičko postojanje ukazivali na smjenu mjenjajući scenografiju mog osnovnog izbora, ne glumeći privid već ozbiljno pokazujući svoje pravo lice. Razumjela sam svaki od njih i radovala mu se dječijom iskrenošću.

U nekom od središnjih činova zajedno smo se popeli na binu u novim kostimima i prepoznali se.

Gledao si me kao ćerku, ženu, majku, nemoćan da me zaštitiš, jer su nam u ovom komadu dijalozi rijetki i interakcije naših likova još rijeđe. Vrijeme u dosluhu sa prolaznošću sporo odbrojava dane, ali prebrzo godine. U susretima se podržavamo, žurimo da nadoknadimo propuštene rečenice, ubrzano prenosimo novootrkivene segmente ovog života i nestajemo jedno za drugo.

Gledam duboko u plavetne bezdane kojima galaksije ukrašavaju tvoje lice i u pogledima tvojim vidim sebe. Sve ono što ti jesi i sve ono što izgovaraš samo je trenutak u beskrajnim životima u kojima  iznova biramo uloge koje ćemo glumiti na ovoj planeti.

Govorim ti o svemiru kao o sebi. Govoriš mi o sebi kao o svemiru. Nikada ne razmjenjujemo dodir, tek ponekad razmjenimo zagrljaj u kom grlimo sebe kroz onog drugog.

Sretni smo, jer smo nađeni u izgubljenosti i odluka da se izgubimo još više u pronalaženju otvara nam mogućnost da usvojimo svijest o našem postojanju u ništavilu.

Pogledima se razumijemo, često gledamo ka nebu, unakrsno zahvaljujemo i onom drugom i svemiru, potom odlazimo sa bine i u sledećem činu imamo uloge u kojima se nećemo sresti. Doći će dan kada će se predstava završiti pa ćemo neko vrijeme onako obučeni i našminkani još malo sjedati dok zadnji posmatrači ne napuste svoja mjesta i svjetla ovog života se ne ugase. Neko će svoju ulogu završiti ranije presvučen i umiven sačekati onog koji poslednji izlazi.

U tišini beskonačnosti bićemo ponovo jedno, utopljeni u prostranstvu nebeskog svoda, pa sa osmjehom gledati na zemlju i birati nove pozornice i nove uloge.  Zajedno.

Posebnom stolaru.

Autor teksta: Novaković Olja