Ilustracija Chiara Bautista
Samo je bio radoznao, a sada je u neprilici. Šake je otvarao sa nevjericom gledajući prste ne znajući ni kud bi sa njima, četvoronoške je puzao do zida, pokušao je da sjedne još u šoku, to je znao, noge su bile preduge i nije znao da ih koristi, čuo je za ove priče, ali davno, kažu da se ovo tjelo može koristiti kao svoje, samo dok se navikne na promjenu.
Nema krzno, kakav užas, nag se naslanjao uz ledeni zid, prljave tapete nekog zapuštenog boravišta. Imao je sreće, ljudi su, pričali su mu, plašljiva bića i dok je kod njih priča o portalima još uvijek ponegdje prepričavana, sa ove strane su zaboravljeni. Sada je i on bio jedan od njih. Bojao se da će ga ova nepromišljenost skupo koštati. Odkud mu luda ideja da posjeti to napušteno zdanje? Kako je mogao tako pogriješiti? Volio je jezera i oko njih se često kretao, nije prvi put šunjao kroz trske močvara ili uz rubove planinskih voda.
Majka koju je mogao čuti na svim svojim putovanjima negdje u dubini svoje podsvjesti utihnula je. Uplašen, sam i nag, u tuđem svijetu, u tuđem tjelu, strah ga je progonio iz same srži njegovog bića.
Kroz prozore je čuo kišu, gurajući leđima uz zid pokušao je da se održi na svojim klimavim nogama, činilo mu se da se zid ugiba pod njim ili se njegovo tjelo savijalo nesigurno, meko, nepouzdano. Pridržavajući se krenuo je ka prozoru. Koraci su bili nesigurni i često je zapinjao, ali svakim korakom bio je stabilniji. Pogledao je kroz prozor, memljiva ulica grada prostirala se pre njim. Ostaće neko vrijeme ovdje bar dok se ne navikne na tjelo. Nagnuo se kroz prozor, pružio je ruke ka kiši, osjećaj je bio drugačiji nego na šapama, prijale su mu male kapljice koje su hladile kožu vrelu od prelaska i straha, prinio je ruke licu i umio se u kiši, kosa, ima kosu, guste vlasi su se upetljale među prste.
Nove senzacije sopstvenog tjela su ga zbunjivale, sjetio se poslednjeg odraza u ogledalu, kako sada izgleda? Okrenuo se očekujući da će u portalu moći da vidi svoje lice, staklo je bilo prošarano stotinama pukotina, rasprslo, ali se i dalje držalo, dovoljno da prepozna oblike čovjeka, ali nedovoljno da vidi svoj lik, zauzet pokušajem da otkrije ko je, zaboravio je da napuklo staklo označava neispravan portal, ovuda neće moći kući. Skrhan tom pomisli srušio se na pod.
Koljena su se savijala obarajući ga niže, grudi se spustiše nisko, na licu je osjećao studen ploča pod njim, začuo se tihi udar kamena o kamen, pod je bio sastavljen od niza crvenih cigli složenih u neobične oblike, rukama je dodirivao svaku ponaosob, ne znajući gdje započeti pretragu za svojim spasenjem. Ponovo je legao i opet se čuo zvuk kamena o kamen. Odjeća nije prošla kroz portal, ali amajlija koju mu je majka davno napravila i stavila oko vrata da ga štiti na putovanjima, ona izrađena od kamena želja, lijepog kamenčića punog rupa, nosila je i plodnost i ženski princip, ali i zaštitu, tamo u šumi otvori su imali magična svojstva, prošla je za njim na ovu stranu.
Lagani povjetarac ga je trgnuo iz misli, vjetrovi vezani u obredu pravljenja amajlije, pozvani tada u bratimljenje bili su tu uz njega, majka je znala da će ovaj dan može desiti i spremna pripremila amajliju. Vjetrovi su koristili obje dimenzije, njima portali nisu bili potrebni za prelaske, kroz sve dimenzije su putovali nesputano.
Ugruvan od prelaska i novog tjela, zaspao je uz saznanje da neće biti sam, ali uz pitanja kako mu vjetrovi mogu pomoći.
