Friday, November 24, 2017

Hotel ogledala ( Saga o Grotu ) drugi dio

Ilustracija Chiara Bautista

Samo je bio radoznao, a sada je u neprilici. Šake je otvarao sa nevjericom gledajući prste ne znajući ni kud bi sa njima, četvoronoške je puzao do zida, pokušao je da sjedne još u šoku, to je znao, noge su bile preduge i nije znao da ih koristi, čuo je za ove priče, ali davno, kažu da se ovo tjelo može koristiti kao svoje, samo dok se navikne na promjenu.
Nema krzno, kakav užas, nag se naslanjao uz ledeni zid, prljave tapete nekog zapuštenog boravišta. Imao je sreće, ljudi su, pričali su mu, plašljiva bića i dok je kod njih priča o portalima još uvijek ponegdje prepričavana, sa ove strane su zaboravljeni. Sada je i on bio jedan od njih. Bojao se da će ga ova nepromišljenost skupo koštati. Odkud mu luda ideja da posjeti to napušteno zdanje? Kako je mogao tako pogriješiti? Volio je jezera i oko njih se često kretao, nije prvi put šunjao kroz trske močvara ili uz rubove planinskih voda.
Majka koju je mogao čuti na svim svojim putovanjima negdje u dubini svoje podsvjesti utihnula je. Uplašen, sam i nag, u tuđem svijetu, u tuđem tjelu, strah ga je progonio iz same srži njegovog bića.
Kroz prozore je čuo kišu, gurajući leđima uz zid pokušao je da se održi na svojim klimavim nogama, činilo mu se da se zid ugiba pod njim ili se njegovo tjelo savijalo nesigurno, meko, nepouzdano. Pridržavajući se krenuo je ka prozoru. Koraci su bili nesigurni i često je zapinjao, ali svakim korakom bio je stabilniji. Pogledao je kroz prozor, memljiva ulica grada prostirala se pre njim. Ostaće neko vrijeme ovdje bar dok se ne navikne na tjelo. Nagnuo se kroz prozor, pružio je ruke ka kiši, osjećaj je bio drugačiji nego na šapama, prijale su mu male kapljice koje su hladile kožu vrelu od prelaska i straha, prinio je ruke licu i umio se u kiši, kosa, ima kosu, guste vlasi su se upetljale među prste.
Nove senzacije sopstvenog tjela su ga zbunjivale, sjetio se poslednjeg odraza u ogledalu, kako sada izgleda? Okrenuo se očekujući da će u portalu moći da vidi svoje lice, staklo je bilo prošarano stotinama pukotina, rasprslo, ali se i dalje držalo, dovoljno da prepozna oblike čovjeka, ali nedovoljno da vidi svoj lik, zauzet pokušajem da otkrije ko je, zaboravio je da napuklo staklo označava neispravan portal, ovuda neće moći kući. Skrhan tom pomisli srušio se na pod.
Koljena su se savijala obarajući ga niže, grudi se spustiše nisko, na licu je osjećao studen ploča pod njim, začuo se tihi udar kamena o kamen, pod je bio sastavljen od niza crvenih cigli složenih u neobične oblike, rukama je dodirivao svaku ponaosob, ne znajući gdje započeti pretragu za svojim spasenjem. Ponovo je legao i opet se čuo zvuk kamena o kamen. Odjeća nije prošla kroz portal, ali amajlija koju mu je majka davno napravila i stavila oko vrata da ga štiti na putovanjima, ona izrađena od kamena želja, lijepog kamenčića punog rupa, nosila je i plodnost i ženski princip, ali i zaštitu, tamo u šumi otvori su imali magična svojstva, prošla je za njim na ovu stranu.
Lagani povjetarac ga je trgnuo iz misli, vjetrovi vezani u obredu pravljenja amajlije, pozvani tada u bratimljenje bili su tu uz njega, majka je znala da će ovaj dan može desiti i spremna pripremila amajliju. Vjetrovi su koristili obje dimenzije, njima portali nisu bili potrebni za prelaske, kroz sve dimenzije su putovali nesputano.
Ugruvan od prelaska i novog tjela, zaspao je uz saznanje da neće biti sam, ali uz pitanja kako mu vjetrovi mogu pomoći.

Friday, November 17, 2017

Hotel ogledala (Saga o Grotu) prvi dio

                                           Ilustracija  Chiara Bautista 

Čuo je za dimenzije, nisu bile nepoznanica u njihovoj šumi, portali koji su vodili u drugi svijet isti onaj iz koga je dosla njegova majka, sada skrivena od pogleda obitavala je u memljivoj pećini.
U ovoj šumi su vladale životinje, sa druge strane portala su ljudi. Ko je prvi put prelazio iz dimenzije u dimenziju nije znao. Da li će ostati u sopstvenoj formi ili će ga portal izmjeniti pri prispjeću na drugu stranu isto je bilo nepoznanica. Njegova majka je bila jedna od rijetkih koja prešavši u ovu dimenziju nije promjenila svoj oblik, zato su je stanovnici šume uvijek sa podozrenjem gledali, on se ovdje iz ljubavi nje i konjanika rodio u obliku vuka, sada je trebalo da pređe granicu po prvi put.
U pitanju je bio napušteni hotel na ivici jezera, zaostao iz nekog drugog doba, prenešen nekim pokušajem dimenziske interakcije, neuspijele, tek obje su strane zaboravile jedni na druge, rijetki su prelasci ovih dana, skoro da to više niko ni ne radi,  samotan, usnuo i napušten plašio mlade šumske životinje, neupućene u raniju istoriju.
Ulaz sa jezera je, u stvari, izlaz na plažu. Stakla su bila i dalje na mjestu, ali je velika praznina zjapila iz same unutrašnjosti,praznina neposjećenosti i zaboravljenosti, kroz providna vrata je ušao u hol. Nekad korišten namještaj uredno je složen u središnji prostor i tako ostavljen, ne može reći da je bio zapušten, srušen ne sigurno, ni pauci nisu zaposjeli ove prostorije nazvavši ih svojim posjedom, vrata su se teško otvarala tako je unutrašnjost ostala zaštićena od okolnih žitelja. Biljke u saksijama davno su uvenule bez vode u suvom prostoru, prozori sa spoljnje strane izgubili sjaj. Hol prostran, napunjen enterijerom, mnogi kreveti i vitrine nasloženi jedni na druge činili su neobičan spomenik prošlim danima i nečijoj zaboravljenoj ideji.
Uz stepenice popeo se na prvi sprat. Ušao je u prvu sobu, pa sledeću, prazne, bez namještaja, zjapile su kao otvorena prazna usta medvjeda, ulivale su strah od nepoznatog. Beton na koji njegove šape nisu navikle ledio mu je tvrde jaštučiće naviknute na travu ili blato. Planirao je ići do krova mada nije znao da li je izlaz moguć, neko je pričao da su ljudi u poslednjem dolasku pokušali metalnom šinom otvoriti staklena vrata na krovu, bojali su se, ako staklo pukne, da će zauvijek ostati zarobljeni u ovoj dimenziji pa su odustali.
Na pola stepeništa do drugog sprata iznenadila su ga ogledala, prošao je pored njih gledajući kako se njegovo obličje u njima deformiše dok je prolazio. Prepoznaje sebe, vidio je svoj odraz u jezeru, znao je, nije se plašio, ali učinilo mu se da u tom obrisu ogledala vidi i druga lica, druge oblike, možda samo sjenke. Taj prizor mu je probudio interesovanje.
Vratio se niz stepenice iako je već zakoračio na sledeći sprat. Stao je pred jedno od ogledala. Slika se na njemu blago talasala. Šapom je zagrebao po glatkoj površini, vuk na ogledalu nije podigao svoju šapu, samo je nijemo posmatrao sa druge strane. Tek kad se odmakao da sagleda bolje sebe i onaj u ogledalu se udaljio. Opet je prišao, podigao šapu oslonivši je na hladno staklo, vuk sa druge strane ga je u tišini posmatrao ne pomjerajući se. Možda je trepuno i onaj drugi je trepnuo, taj treptaj je potrajao čini mu se duže od trenutka.
Otvorio je teško oči kao da su mu se trepavice lijepile jedna za drugu, ležao je na podu, ispružio je šapu da se osloni na nju, ali to više nije bila šapa. Portal je radio.

Monday, November 13, 2017

Izvor: CdM o zbirci "Pod ponorom"



Pjesnik je rođen neprilagođen i kao takav ima svoju pravu vrijednost

Izvor: CdM

Poezija je za nju način da nakupljene emocije, stanja duha i bola prenese na papir i tako se rastereti.
Olja Novaković rođena je u Boki, gdje je i odrasla, a osjetila je i panonsku ravnicu studirajući na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gdje je dobila diplomu profesora književnosti i jezika. Godine 2013. izdala je zbirku ”Pod Ponorom” koja je mnogima promijenila pogled na poeziju.
“Zbirka ” Pod ponorom” nastala je u periodu od 1996 do 2012. Kroz konkurs Ministarstva kulture Crne Gore za projekat na nivou države i uz sjajne recenzije prof. dr Save Damjanova i gđe. Marije Joanne Stojadinović, dobila sam šansu da je izdam. U pitanju je eksperimentalna poezija. Zbirka sadrži 22 pjesme na četri slova. P. S. N i O.”, kaže Olja za CdM.
U priremi su još dvije zbirke, jedna takođe pisana istim stilom, još sadržajnija i teža za realizaciju i treća koja nosi dah klasične poezije i stiha.
Olja se nada da će uskoro naći izdavača spremnog da se uhvati u koštac sa njima.
“Što se samog pisanja tiče, pišem od kad znam za sebe, kratka forma mi odgovara zbog sažetosti izražaja, ne volim duge rečenice. Tokom srednje škole vodila sam dnevnik, vremenom su ti tekstovi postajali sve koncizniji i svaki se počeo pretvarati u emotivne zapise slične poetskom izrazu. Kasnije sam počela smanjivati i broj veznika. Nekako se sama kroz pisanje nametnula ideja da pišem cijelu pjesmu na jedno slovo. To zovem inžinjering stiha”, dodaje ona.
Neke od pjesama su se same iznjedrile, na nekima se moralo raditi, voli da se igra slovima, izrazima i mogućnostima kombinacija.
“Način na koji se smisao mijenja samo promjenom reda riječi me inspiriše na dalje pokušaje”.
“Poezija je za mene način da nakupljene emocije, stanja duha i bola prenesem na papir i tako se rasteretim. Pišem za sebe ne razmišljajući o čitaocu, tako je i prva zbirka nastala, bez namjere da bude objavljena. Poeziju volim, u njoj mnogi nalaze utočište i malo topline kad im se stvarnost učini previše gruba”.
Što se tiče pjesničke scene Olja smatra da je kvantitet očigledan, ali misli da bi se više trebalo posvetiti kvalitetu.
“Poezija i pjesnici su sazdani od nade i revolta. Za njih možda neće biti mjesta u prvim redovima, ali kad se sve bure istorijskog i kulturnog momenta slegnu kvalitet dobre poezije uvijek ispliva na površinu. Pjesnici nijesu oni koji traže trenutnu slavu. Oni stvaraju za sebe i svoju dušu. Zato njihova djela nadžive sve ono trenutno popularno i moderno. Pišu iz nadahnuća, ne iz mode”.
Ona vjeruje da pjesnik ne treba da se prilagođava.
“Pjesnik je rođen neprilagođen i kao takav ima svoju pravu vrijednost. Ostanite svoji”, to je poruka svim pjesnicima u razvoju.
“Nema straha za pjesnika, čežnja, bol, vriska emocija, ali straha ne. Čak i strah od neuspjeha je za pjesnika inspirativan. Sve što boli i sve što voli, čini pjesnika onim što jeste”.
Koliko je pravilna kritika važna za povratak pravih vrijednosti na svoje mjesto?

“Svi smo mi osjetljivi na kritiku i svi smo skloni istoj, trenutno je takvo doba da su prave vrijednosti malo poljuljane ali nikako nijesu izgubile svoj tok. Malo više pisati o dobrim knjigama, kvalitetnoj muzici i kinematografii, okupljati mlade oko kulturnih projekata”.

O zbirci " Pod ponorom" dr Sava Damjanov


O zbirci " Pod ponorom" dr Sava Damjanov

O zbirci " Pod ponorom" dr Sava Damjanov


  
  U svojoj poeziji, Olja Novaković otkriva se kao arhetipska ljubavnica Jezika i sveštenica Reči.
Otkriva ili SKRIVA, ustvari?! Otkriva - jer književnost suštinski jeste umetnost Jezika, a
pesma fini preplet Reči (poput Penelopinog večnog tkanja). Skriva – jer Olja Novaković se
u toj igri Jezika i Reči ne ponaša maniristički već mistički,dajući svom pesništvu auru 
zagonetke, tajne, neizrecivog. Gradeći svaku pesmu od reči istoga početnog slova, ona time
kao da priziva drevnu melodiju gatke,bajalice ili magijskog rituala uopše. A baš u takvim
ritualima ona koja izgovara i priziva nije samo  sveštenica već i posvećena ljubavnica
prizvanog, dakle neko ko gospodari i daje se u isti mah. U tom smislu i sam naslov zbirke
(POD PONOROM) govori o pesnikinjoj slutnji da je realnost privid i da nema kraja jer uvek
 postoji dalje, iza - tj. da uvek postoji nevidljiva i zaumna bit Svega, koju jedino poezija može 
pokušati da imenuje. Imenuje, ali ne i razjasni, odgonetne..
  


prof. dr Sava Damjanov

Marija-Joanna Stojadinović književni prevodilac , o zbirci " Pod ponorom"



Marija-Joanna Stojadinović književni prevodilac , o zbirci " Pod ponorom"

Tragovi ka sopstvu

Pesništvo Olje Novakovićje spontano, filozofsko ali istovremeno i duboko intimno, mistično ali istovremeno i zaglušujuće. Čitanjem njene poezije ima se osećaj da su se strofe i stihovi jednostavno posle buđenja samo prelile na papir.
U svojim stihovima Olja Novaković poput nekih stihova Pasternaka, izliva svoju pobunu protiv malograđanštine i društvenih uslovnosti koristeći metafore i alegorije, iako seu prvi mah čini da je njena poezija pre svega intimna. Ispevanjem svojih nemira pesnikinja se u većim delom svog stvaralaštva izražava aliteracijom kao postupak organizacije pesme. Stilsko sredstvo skoro zaboravljeno, a i te kako prisutnu u staroj germanskoj poeziji. Međutim,kako su skoro sve pesme u zbirci napisane tom stilskom formom možemo da govorimo o takozvanoj lingvističkoj poeziji kao nova forma avangardne poezije.Pesme obiluju originalnim slikama i metaforama, neobičnim ali veoma sugestivnim poređenjima. Treba podvući i estetske vrednosti koji se zasnivaju na određene zvukovne kombinatorike. Sa tog aspekta poeziju Olje Novaković možemo da uvrstimo u avangardnu foničku poeziju koja se približava nekim odlikama savremene eksperimentalne muzike. Ovakav semantičko-grafički koncept nalazimo kod futurista i nadrealista. Najveći kvalitet ovakve poezije je njena jedinstvenost i neponovljivost.
Poznata su pravopisna i književna pravila kada se radi o lepoj književnosti. Međutim, Novakovićeva,možda nesvesno, pretače svoju pobunu protiv ustaljenih pravopisnih i gramatičkih pravila u poeziju poput Crnjanskog.
A šta je lepa književnost iliteratura uopšte ako nema u sebi pobune, neprihvatanja, lepote i uzvišenosti?
Pesme poput Okean, Paganka, Pukotina predrasuda,Nasljednici nemanja svrstala bih među najboljima u crnogorskoj avangardnoj poeziji. U njima izuzetnim pesničkim senzibilitetom ona progovara o svom okruženju, o nemirenju, o multikulturalnosti, o osami.

Marija-Joanna Stojadinović
književni prevodilac

Mр Мирослав Радовановић У ВЛАСТИТИМ ДУБИНАМА (О збирци поезије “Под понором” Оље Новаковић, Издавач аутор, 2013.)



Mр Мирослав Радовановић У ВЛАСТИТИМ ДУБИНАМА (О збирци поезије “Под понором” Оље Новаковић, Издавач аутор, 2013.)

Mр Мирослав Радовановић
У ВЛАСТИТИМ ДУБИНАМА
(О збирци поезије “Под понором” Оље Новаковић,
Издавач аутор, 2013.)

          Оља Новаковић у збирци песама “Под понором” сагледава властите реакције на реалност природног и људског света просуђујући о феноменима са становишта својих мерила. Песникиња се стално враћа себи и суочава са дубинама свог бића. Овладавајући унутрашњим просторима лирски субјекат фиксира властити положај унутар свеопштег кретања појава и ствари.Аутентичност зависи од свесног прихватања властитих граница и од истинске повезаности са поретком света. Суштинске егзистенцијалне вредности самоспознајеи интимне саживљености виђене су у светлу реланости људксе природе и њених домета:

“Снови сходно сну
сачуваће свеобухватност своју
снагом срца самилост сломити.

Сањар сањару спев сазда
само стварност сада сурово сија
себи стријеле срцу сабићу
снагом сна сањара савладана.

Сад сенат сметености судбине слави...”
                         (Спознавши себе)
          Повратак властитој природи и истицање унутрашњег живота није изолационизам већ покушај презентирања унутрашњег богатства, али и избацивање у први план личности са свим контрадикторностима и несводљивостима. Човек у “властитом пољу” изграђује етички кодекс, субјетивном пројекцијом допире до дубина аутентичног доживљаја и спонтаности човекових манифестација. Песникиња инсистира на комплексности природе ствари и људској природи насупрот свему, тј, на аутономном постојању ствари и бића и њиховој несводљивости на нешто заједничко. Певајући на необичан и аутентичан начин Оља Новаковић истиче многообразност људског бића која је не сводива на формуле ипонављања. Никакво одређење не исцрпљује суштину бића, она се кроз певање открива као непоновљива специфичност. Збирка песама “Под понором” открива унутрашњу хармонију бића и луцидно самоспознавање:

“Ношена немирима, надањима
ненадним, нестајањима,
надам, намјером нахочета,
надмашити немања
намјерно наметнута.

Настојим надметањем
надвисити недостојне
наглим нападима
намјерно наступам.”
                         (Неимаров немар)
          Људска слобода је најузвишенија мера и претпоставка коју песникиња апострофира. Најдражи премет разматрања је њен индивидуални свет, али овде се не ради о нарцисоидном егоцентризму већ уверењу песникиње да човек треба да спозна самог себе да би живот био усаглашен сахуманим захтевима бића и његовим интимним хтењима и назорима. Све заправо започиње у човеку, из центра самог бића и обухвата просторе трајања и сведочењау којим мисао често бежи пред аутоматизмом појавног света у простор интиме:

“Самоспознајом савладана
сазнајем, снаћи се,
смислом саткана,
сабрати своја сећања
са сувишним смијеховима.

Сума сабраног, сигурна сам сасвим,
смијаће се сама.”
                                   (Сумрак)
          Оља Новаковић у збирци песама “Под понором” не процењује појаве и ствари саме по себи, већ са становишта човекових потреба и места које заузимају у границама њеног субјетивног хоризонта. Животни облици преломњени су кроз визуру њене песничке интиме и тако добијају надахнуће, постају део субјективног и занимљивог тек када уђу у круг интересовања и жеља. Субјект је мерило сваког вредносног одређења, а смисао одређења допуњена је не у пасивном прихватању, него у динамичном промишљању и тражењу:

“Пред порталом посебности
покушавам постићи потпуност
посебних промишљања,
побиједити подређење, посвећене,
побједнике,
постати понос, показати пркос, покорити,
потом предати пехар поклонику.”
                                   (Потомку)
          Језичка материја у поезији Оље Новаковић доприноси да се реални детаљи из домена чулних представа губе ипрерастају у облике иреалне творевине. Имагинарни свет постаје вербална творевина која се оживљава у песничкој интими. Имагинарна сликовитост,аналогије звуковних и визуелних фигура настају на бази метаморфозе основног тона и прерастања у нешто друго. Појмови су врло често доведени у међусобни однос накнадним асоцијативним везивањем и сугласјем оних суштина које се врлочесто искључују или конфронтирају. Основни тонови знају да се у певању преображавају у нејасна наслућивања, па тако имамо прозрачне лирске композицијес ону страну привида:

“Откидох од основе особитост
очврслих односа,
освајам осмехом
остављам оронуле окове отуђености
откинуте.

Окупана облацима осјећам
отвореност охолог океана
одлучујем одбити одраз од огледала
одом одрастања одсањана.”
                                   (Океан)
          Песникињине језичке чаролије, које доносе музичке ефекте стиха и слојевиту синтаксу мисли, често беже у сферу иреалне фантастике. Оља Новаковић остварује поезију која одговара поимању ствари изван њихове појавности. Песничка свест везана је искључиво за биће која дочарава интимне кутке свести, визионарске представе стварајући од њих уметнички облик могућег, исказаног и наслућеног:

“Подари пјеснику предах
помолиће покорност под поносом,
погледом потражи поља поспаних прилика
праведним потребама прошири путеве.

Пред почетак при пању покуцај
Помисли, пожели... побједићеш...”
                         (Пукотина предрасуда)

Friday, November 10, 2017

Život svake od nas


Prije skoro pedeset godina u toku porođaja zaglavila se u porođajnom kanalu. Tri dana mučenja. Rodila  se plava, ugruvana, ali živa. Ljekar je majci rekao da će njena ćerka biti veliki borac , jedna od onih koji ne odustaju lako, a majka ni danas ne oprašta agoniju kojom je namučena. Onda je trebalo da je voli, išlo je teško.
Roditelji nisu odobravali njenu energiju, neobične načine, pokretnost i ideje. Kažnjavana je pedagoškim i nepedagoškim metodama.
U vrtić nije išla dugo, vaspitačice su se žalile. Često sjedala u kazni zbog nepojedenog doručka, nakon nekog vremena se izvještila pa bi roditeljima rekla da je u vrtiću tjeraju da jede, a u vrtiću da je kući ne puštaju u školicu bez doručka pa je tako zaobišla ravnom linijom pravila i moranja.
U osnovnoj su je, iako sam bila odličan đak, ali sa svojim idejama, slali na dopunsku nastavu iz jezika kao nekog nedovoljno razvijenog u tom pravcu , dok je na konkursima dobijala nagrade za literarne radove. Nije odustala.
U srednjoj školi je za svakog obrađenog pisca, umjesto zadato djelo, čitala sva njegova djela da bi stekla uvid u sveukupni rad. Voljela je knjige čitati hronološkim redom, onim kojim su pisane, da bi uvidjela način na koji je pisac sazrijevao kroz svoj rad, promjena, razrada tema i likova.
Govorili su da to nije u skladu sa nastavom. Nisu odobravali. Nije odustala.
Na studijama je bilo svega, nekih problema kojih ne želi da se sjeti, neke je srećom i zaboravila, bezmalo hiljadu kilometara daleko od kuće, devedesete, glad, nemiri, bombardovanje, ratovi, kriminal. Roditelji penzioneri, puko preživljavanje, inflacija, što pošalju za stanarinu u petak u ponedeljak jedva ima vrijednost jednog hleba. Radila je da bi mogla pristojno živjeti i da bi se mogla školovati. Nije odustala.
Prvi pokušaji da ima djecu prošli su sa ljekarskim neodobravanjem i osporavanjem. Bilo je tu priča o raznim oblicima materica, trulim jajnicima i sličnim hororima, cistama i ženskim bolestima. Nije odustala.
Trudnoću su roditelji prihvatili sa šokom, njeni začuđeni, njegovi u neodobravanju. Nije prihvatila uništenje. Nije odustala.
Dugi mjeseci bolnica, soba sa ženicama na održavanju trudnoće, vještačke oplodnje, raznih priča sa nesretnim krajem, ljekara, infuzija, inkubatora. Hvala Bogu nije odustala.
Suprug je nije odobravao kao izvor njemu neshvatljivih ideja, odustao je, ona se povukla.
Zahvalna mu je na svemu dobrom što je učinio za nju svjesno ili nesvjesno.  Svojim odustajanjem dao joj je šansu za novi život, za karijeru o kojoj je sanjala. Nije odustala.
Srčani udar u zrelom dobu. Uz sve zabrane ljekara nastavila je sa normalnim životom i treningom. Redukovala ishranu i dovela sebe do momenta kada je sam ljekar prekinuo terapiju, jer joj više nije potrebna, a ona je bila potrebna svojoj djeci, odustajanje nije opcija i nije odustala.
Ne odobravate naše postupke? To je samo kap u moru neodobravanih stvari, među neodobravanim ljudima, neodobreno ili ne, nećemo odustati. Svaka od nas ima sličnu priču, možda nismo najbolje, možda nismo ni najčvršće, ali nismo ni odustale.
Ne odustanite od ljubavi prema sebi i prema onima koji su odustali od sebe.





Friday, November 3, 2017

Molitva za dječaka


Juče je jedan dječak sa vjetrom u kosi na prebrzom motoru želio osjetiti svu strast i živost postojanja. Juče je jedan dječak porbio opnu između dvije stvarnosti brzinom svoje neobuzdane mladosti.
Juče se jedan dječak nije oprostio sa roditeljima, a otišao je, zauvijek. Ostala je samo tišina.
Nad cjelim mjestom se nadvila tuga, mnogi obilaze roditelje, mnogi će ga pratiti, pred vratima buket bijelog cvijeća čeka svoje odredište. Sve je potonulo u nemoć.
„Zbog čega se svi mi ljutimo na našu djecu i šta im sve zamjeramo, a sve je tako nevažno?!“ govorila je u suzama pripremajući cvijeće.
I, kako naučiti neobuzdanu mladost da se obuzda i kako prvim letovima vezivati krila? Kako biti roditelj i čemu učiti djecu? Kako ih sačuvati, kako ih savjetovati, kako im pomoći? Ovo nije prvi dječak u okruženju čiji je život odnio motor. Ponekad pomislim možda su se našli svi ti prelijepi i divlji dječaci na nekoj nebeskoj traci pa sad na svojim jakim mašinama utrkuju zauvijek mladi i sretni, njihov smijeh odzvanja nebeskim svodom, a starije duše ih sa blagonaklonošću gledaju, te male hazardere u beskonačnim igrama sa životom.
Utjeha kao lažna obmana na trenutak može donijeti mir, za njom se roje stotine pitanja. Da li smo mogli bolje? Da li smo li trebali tako? Kako smo mogli spriječiti? Da li je moralo?
Pozvani prerano pred vrata krajnjeg svoda mladi gledaju na nas koji ostajemo možda sa žaljenjem, možda smo mi ti koji ćemo nastaviti u patnji svakodnevnice tražiti smisao, možda su baš oni pronašli sve odgovore i njihov je sada zadatak da kao naši anđeli čuvari bdiju nad nama, njihovim roditeljima, braćom i sestrama. Noću će nam ulaziti u san da nas obavjeste da su dobro i da ne brinemo, da ne prebacujemo sebi gdje smo pogriješili, da nas poljube dok spavamo i kažu : „Biće sve u redu.“
U tihim noćima usamljenosti i tuge uvući će se ti mali anđeli u kuće svojih roditelja, da unesu mir, krenuće priča o njima i radost uspomena i sjećanja će grimase tuge preliti u osmjehe, stajaće uz svoju braću u prelomnim trenutcima, kao vječita opomena da se uspori i razmisli, biće uz svoje sestre na porođajima, bdijući nad tim portalima koji donose nove duše na ovaj svijet.
Nema utjehe. Vremenom dođe navika, da se stvari  ne mogu promjeniti, da se sudbina mora prihvatiti, da svi živimo ovaj vijek od danas do sjutra. Može li ova opomena sačuvati neke druge živote, živote mnogih drugih dječaka u mladalačkoj potrebi da osjete brzinu, vihor i snagu , intezitet života? Može li ova opomena govoriti dovoljno glasno protiv svih onih nepromišljenih brzina, protiv odbijanja kaciga, protiv jurnjave niz serpentine, protiv pokušaja da kazaljka dotakne kranje mogućnosti?
Može li jedna majka da vas zamoli da usporite, u ime svih nas koji ostajemo kod kuće čekajući da se vratite sigurni u svoj dom, u ime svih nas koji smo ostali ovdje isprativši nekog mladog i nespremnog na putovanje u drugi svijet, u ime svih onih čiji bol razdire grudi i prelama se nebom?
U tišini tuge ostaje nepremostiva bol i molitva za mirno putovanje.