Jednoj dragoj ženi

Noć pogubna. Neprespavana. Preplakana. Čudak je svojim demonima uzurpirao tvoj dom, tvoje vrijeme, tvoj prostor. Ne znaš ni kako se sve desilo, na koji način je sve počelo, prošlo je, to jedino znaš. Lažna podrška, velika obećanja, zatim svađa, tuča, vrijeđanja, ujutro na ulici ni „Dobar dan“. Trebala ti je pomoć, a dobila si mnogo ružnih uspomena.

Zašto ljubav do mržnje dovodi? Nakon sve podrške koju si pružala, nakon svih suza koje si isplakala ili se zla volja maskirala u ugodne rečenice, pa umjesto strijelica ljubavi iz srca, vadiš noževe zlih namjera iz svojih leđa.

Današnja tišina je moćnija od svakog straha. Danas tvoj život hvata novi ritam, novu svijetlost, novi dah. Danas čitaš sunce kao kompas i krećeš se drugačije. Nećeš ga vidjeti više, tvoje ga oči više neće poznavati, tvoje usne neće mu se više smijati, zaboraviće ga tvoj dah. Nakon noći straha veče dočekuješ ga sa radošću, provodiš ga u miru i suzama.

Jutro je. Probuđena, urediš se, našminkaš i kreneš ulicom kako samo povrijeđena žena zna, visoko podignute glave. Negdje u prolazu, obrisi jedne ljubavi. „Gdje se to putevi raziđu, da li sam trebala biti  pametnija, jača i zašto od vreline daha, magičnih mirisa i toplih obećanja na kraju ostane samo hladnoća?“, mnoga pitanja, a malo odgovora.

Odvedeš djecu ocu, bivši gleda sa vrata, ti na pragu doma u kom si bila domaćica, bez dozvole za ulazak, slomljena užasima predhodne noći, nezaštićena, stojiš uplakana, očekuješ pomoć i podršku. Dočekuje te lažni osmijeh koji govori, izbacio sam te, tvoje mjesto je sa druge strane kapije.

Sa druge strane ljubavi.

Ni jedan upitni pogled, jesi li dobro, mogu li ti pomoći, da li si ugrožena, da li su djeca ugrožena, samo hladnoća i odbacivanje.  Šta se to desi ljudima, šta je to u njihovim otrovanim srcima da ne znaju ili ne žele prepoznati bol? Ne znaju pružiti pomoć povrijeđenima, ni u braku, ni van njega. Naslađuju se nesrećom najbližih, sebični i uljuljkani u svojoj promašenosti.

Kome se obratiti? Sebi, draga.

U nama je toplina iskrene ljubavi. Okrenuti se sebi, hramu u sebi, položiti žrtvu, izgovrati molitvu, udahnuti duboko i krenuti iz početka sa vjerom u sebe i Boga. S ljubavlju.

Tišina liječi. Samoća odmara.

Utisci?

Nema utisaka. Napokon bura zavladaće mir iz kog će se izroditi prosperitet. Iz ove tišine naučićeš ponovo da voliš, želiš, dišeš. Čime privučemo loše ljude u naš život? Svojim nezadovoljstvom ili lošim spletom okolnosti, tek u jednom trenutku nismo više ni oni koji smo bili, niti oni koji želimo biti. Uspon je težak, povratak strmovit. Mi smo bića dobra i zla, svi griješimo, svi posustajemo, ali ne smijemo odustati.

Ne smijemo dozvoliti da drugi određuju našu sudbinu, niti živjeti u sjenci gorih od nas. Imamo dovoljno snage da se odupremo svemu što nosi tamu i da napunimo svoje oči svijetlom dana, a u svoje srce utkamo sjaj zvijezda.

Neki dani kao da su prošli, neki dani kao da nikada nisu ni postojali.

Kiša i zidine često su scenografija za najljepšu romasu. Oblaci nad planinskim  vrhovima, mnogo pokrenutih potoka preliva se iz korita i natapa puteve. More potapa molove, plima je. Ulica starog grada prelivena vodom, kaldrma djeluje kao živa pod nestašnom bujicom u kojoj se kupa. Kišobran propušta kišu i smijeh koji odzvanja ulicom.

Zaljubljubićeš se ponovo. Ispuniće te strah, ispuniće te užas, neka druga će vrištati duboko u tebi, užasnuta u iščekvanju ponovnog bola. Budi hrabra.

Na početku novog nadanja isprati obrise starih kajanja.

Autor teksta i fotografije: Olja Novaković

Klupa ispod dodira

Osjetila je da je klupa vlažna tek kada joj se mahovina počela penjati uz struk.

Predugo sjede ovdje, predugo se gledaju, razmjenjuju samo dodire, a riječi nema više. Zarobljeni u različitim snovima pokušavaju na površini dodirne tačke da razmjene poljubac. Na njegovom koljenu pojavljuje se gljiva u obliku sunca. Žuto u njenim grudima raste obasjano njegovim osmjehom. Gospodin Zrno je vidno smršao, ali u njegove zagrljaje, ovog puta, upada kao u klopku, on je lomi dugo dok i njegove grane ne počnu pucati. Školjka kojom je ukrasila svoje uši da bi je prepoznao, pod silinom udara njegove iznenada izvađene sjekire, pada na pod. Podižu je sa osmjehom i jedno drugom u usta umeću po dukat.

“Da li imate upaljač?” u prolazu ih upita mačka ogrnuta kaputom boje zvjezdanog neba. “Upravo smo udahnuli posljednji plamen”, frkće na njega Kontesa zaustavljena u trenutku kada je sa svojih usana dukat željela, poput dima cigarete, izdahnuti u vazduh napraveći krug u kom će Gospodin Zrno naći svoju cjelinu. Mačor produži izjednačivši se sa tminom. Ljubavnik je obuhvati oko struka, a mladice sa sitnim lišćem iz njegovih prstiju popeše joj se preko mahovine uz leđa na vrat. Na njenom vratu iz pupoljka umetnutog iza uha procvjeta kruna bijele magnolije. Miris vlažnog proljeća zareža kroz mrak.

Ona podvuče pruge sa svoje tašne ispod sebe, ne bi li izjednačila crnu i bijelu u svojim mislima sa tasovima vage koji naginju u njegovu korist. Drveće parka razmaklo je svoje korijenje, a stope su našle put. Na vlažnom pločniku u nečujnim otiscima sitne kiše ogledala su se njegova pitanja. Da li je uopšte njegova?

Pod svijetlom njenog doma pruža joj ruku da u njoj izgubi svoj dlan. U dodiru sa tvrdom muškom površinom na kojoj iščitava vrhovima prstiju liniju ljubavi u kojoj nazire sebe i liniju života u kojoj je nema, umire ponovo.

Dok je muška sjenka zagrljajem utiskuje u sebe, ona se ne topi kao pečatni vosak ostavljajući crveni trag koji se pući pod njegovom voljom, samo ako bude želio da pročita zapise kojima je na nju bačena kletva, umjesto toga rasipa se u puzle nekog dalekog grada, u kom će pretvoriti svoje tuge u nove osmjehe.

Odvaja se od klupe i zakoračivši u prazninu noći, osjeti nemoć. Bršljan njegovih požuda obavio se oko finog ženskog članka prijeteći da će je oboriti svojom silinom ako mu naglo izmakne. Lukavo ženski, izuva cipelu i u nju umeće biser izvađen ispod jezika. Puzavica je popustila svoj ljubavni zagrljaj. Za gosta, čijim će se sokovima sladiti upirući u njega svoje mnoge sitne žilice, moraće naći nekog drugog.

Lisičiji sjaj u njegovim očima govori joj je da zna sve tajne njenih satenskih rukavica. U svakom odmorištu za prst drijemao je po jedan bivši ljubavnik. Nisu mu smetali, znao je da rukavicu jednim treptajem svog oka može baciti u rijeku. Ona bi mu to dozvolila, ali bi možda tako i sam upao u neku od rukavica, pa je odlučio da svoju sreću za sada okači o najveću uličnu lampu.

Noćne leptirice će čuvati njegovu tajnu, a kraj jednog dana odavno će se prometnuti u početak sledećeg.

Pred sam san ona će sitnim vezom utkivati slova u šavove njegove košulje, još jednom načinivši čaroliju kojom će ga zaboraviti.

Autor teksta: Novaković Olja

Celulit u pedesetoj

Jutros sam se probudila u šoku i zaključku da imam celulit. Zamisli?! Strašno! Celulit u pedesetoj.

Onda sam se sjetila moje majke koja je nosila duge haljine cjelog života i nikada nije išla na plažu. Pitam se koliko je nju brinuo celulit? I svoje prabake koja je na žalbe vezane za debljinu govorila :”Bar imaš, sinko, na šta sjedat’.”

Stvarno imaš celulit u pedesetoj, a imaš li dvije zdrave polovine mozga?

Ne, izgleda mi. Dvije zdrave noge te nose, dva zdrava oka te vode, dvoje zdrave djece te prate. Imaš dvije diplome, dva zdrava bivša muža, trećeg ne računam, ako je još tu nije baš zdrav.

Prijatelje koji te vole, ( zar ovakav tekst već nisam pisala, jesam i ponoviću), onaj ko ti govori da imaš celulit nije ti prijatelj, jer se žena voli zbog mnogih drugih stvari, načina na koji te gleda sa uvažavanjem, poštuje tvoj trud, govori ti kako si zgodan u danima u kojima zapušten padaš u prve nivoe depresije, a ona te čupa na površinu stvarnosti, jer si njen i želi baš tebe.

Da li ti nju voliš zbog istih stvari?

Celulit? Nevažna stvar, nevažnim ljudima, u nevažnom vremenu.

Sjećam se jajoglavog, nema smisla da kažem ćelavog, patuljastog tipa, koji mi je jednom prilikom naglasio, da bih zarad bolje figure trebala izvaditi rebro, bilo mi je žao da mu odgovorim, njegove nedostatke su nadomjestili kompleksi, a šteta, imao je sjajnih kvaliteta koje je pojela njegova nesigurnost.

Celulit je posljednje što bi ljudi trebali vidjeti na nama i mi na sebi.

Znam mnoge, ne mogu ih nazvati dame, a ni svrstati u žene, koje nemaju celulit, ali je njihova forma i funkcija žene više nego upitna.

Da li uopšte da napravim još jedan osvrt na godine? Stvarno, pedeset?!

Priberi se ženo, pitanje je koliko ih je još ostalo, daj prostora mlađima, dozvoli svojoj ćerki da ispliva u prvi plan, ne dozvoli da te klinci gledaju kao nekog ko je izgubio svoje mjesto u lancu poželjnih, a iz lanca reprodukcije si ispala.

Jedi ono što voliš, zalij čašom vina, ne izgladnjuj se, idi u duge šetnje sa prijateljima punim smjeha. U trci sa starošću još niko nije pobjedio. Ne vjeruj drugarici koja kaže da je smršala sama ( nakon deset debelo plaćenih tretmana ), ne vjeruj internetu, photoshopu i svemu što vidiš. Slike lažu. Ne laže tvoje nezadovoljstvo sobom, ono je pravi alarm, budilnik koji ti kaže da je vrijeme da se probudiš iz mladalačkih snova.

Ne juri za idealnim, jer te čini nesretnom. Vozi bicikl. Idi na obalu rijeke. Bacaj pliske. Hrani komšijsku mačku. Putuj ako možeš sebi da priuštiš. Celulit je samo još jedna varki nametnutih da se ne bi osjetili sretnima i zadovoljnima.

To dupe je odlično taman takvo kakvo jeste, a ko te voli, voljeće te iskreno sa svim manama kojih si svjesnija od celulita i ne trudiš se da ih promjeniš, ponosno vjerujući da čine najbolji dio tebe.

Ostari dostojanstveno voleći sebe.

Autor: Novaković Olja

Nekoliko izgubljenih rečenica

Što je bilo juče, to može i da se zaboravi, što se dešava danas, o tome se ne treba razmišljati, ono što će se desiti sjutra, ne želim znati.

A ljubav, ljubav ću kao kaznu poželjeti nekom drugom, ja ne želim više da sanjam.

Misli su mi sitan pijesak, uzdasi teški kao valovi. Uthnem, porinem, pa opet negdje izronim.

Stara godina ostavila je gorak ukus na ustima, ogriješila se o mene i odbacila kao polomljenu igračku. Po drugi put je ispraćam, ovaj put u mislila. Nadam se da je zauvijek otišla i odvukla repove za sobom. Spremna za nova nadanja.

Osvijetli mi put suzama tvojim koje iskre u mraku. Objasni mi život kroz bol koja me prožima. Oprosti mi uzdah i sklopljene oči. Kazni me ljubavlju svojom. Gubim se. Pronadji me i pokaži mi pravi put.

Molitva Svemiru.

Tim nožem pređi lagano niz obronke mojih ledja, neka oštrica zaprijeti nježno i sirovo, tek da se osjeti pohota i nasluti strah. Neka zaboli pri dnu patnje ubod očaja. Suzama ublaži ranjenu dušu, dok bodež guraš duboko u tamu mog srca. Osvetiće me neka nova jutra i neka toplija svitanja.

Iz morskih dubina koralima opemeni ruke moje, sedefima prelij putenost dodira, tek ponekom morskom travom zaprijeti riječima mojim, morsku zvijezdu stavi mi na dlan, i zakuni se u svaki dah koji obećaš.

Pokriću oči, zadržaću dah, potonuću. Možda u svojim dubinama pronadjem tebe. Dubine poznaješ to znam, poznaješ li mene dovoljno da se ne udaviš? Poznajem li dovoljno sebe da ponovo isplivam?

Ako te ikada sustigne moj bol, previjaćeš se danima u mukama, ako te ikada sustignu moje suze, potonućeš i nećeš isplivati više, jer osmjehe dijeliš kao milostinju i nijedna žena za tebe nije posebna.

Samo zabodi oštricu duboko u moje srce, slobodno. Možeš ti to jače, odavno krvari, ne brini, iskrvariti ni za tobom neće. Ni krvi, ni suza, više nije ostalo. Kazni me što sam ponovo vjerovala. Okreni bodež još jednom dok krvarim, da budeš siguran da sam mrtva.

Žena je isto hram. Lijepa riječ, molitva, mali pokolon. Kamen na oltaru, novčić u zidu, novi krst, prilog za cvijeće, lijepa riječ, vjera u nju. Podvuci se pod hlad njene loze, zalivaj pažnjom da ne vene, napij se vode na njenom izvoru.

Nemaš ti pojma šta je žena ni kako se čuva.

Udahnuti život sa usana tvojih, utihnuti dahom tvojim, tišinom ovjenčati sebe, tobom okovana.

Postoji čarolija da neko uvidi da je pogriješio, da neko prestane da vas progoni, da prestane da vas voli, da ode daleko, ali ne postoji čarolija koja može zaustaviti srce da ne boli, kad uvidi kome je vjerovalo i kome je nudio budućnost na dlanu.

Dosta je bilo. Nisam ni mala, ni glupa. Idi, dragi moj, popili smo mi krvi jedno drugom dovoljno. Poznajemo se toliko, da jedno drugom s pravom, ne vjerujemo.

Ako ne mogu da te nađem ne znači da sam te izgubila, samo si se negdje privremeno sakrio, u fioci, iza ormara, pod jastukom, kada te ponovo pronađem, grdiću te jako, koliko si mi falio, koliko sam te tražila, koliko me nerviraš, a onda ću se nadati da ćeš se ponovo sakriti, jer tvoje je svjetlo prejako za moje oči.

Pomalo sklona stoicizmu, malo nihilizmu, uglavnom naklonjena taoizmu. Talasam.

Danu, u škura metni faculet ili šugaman da ne lomi nevera fineštru, eno koltrina prevrnu i pitare i važe, lupa, u dno doca se čuje. No, na počuo ostavi ključicu, prisloni dikilu pa uz konaticu i malo špaga uzmi dram vode, pa založi bokun sira i kruva i počini.

Bokeljška poezija nazoru.

Kakve smo mi to žene naučene da ćutimo, trpimo, govorimo: ” Molim” i ” Hvala ” i kad nam se plače? Prihvatamo fatum kao neizbiježno. Jesu li to neke zaostale forme ponašanja, iz davnih dana, kada smo slomljene udovice podizale djecu posječenih junaka ili skakale sa mostova da nas ne bi obeščastile neprijateljske horde?

Muškarci današnjice ne zaslužuju žene kakve su bile njihove babe i prababe.  Mnogo su ranije izgubili oni sebe nego mi nas.

Drage moje, junaka više nema, vrijeme je da prestanete biti herone.

Nekad u prolazu poželiš da kažeš “Dobar dan” onda te riječi utihnu u tebi, jer ti se tišina učini utočiste u kom se lakše saktiti, nedorečen, nedorečena.

Voli me ili me mrzi , oboje u moju korist.

Ako me voliš zauvijek ću biti u tvom srcu, ako me mrziš zauvijek ću biti u tvojim mislima.

Između dvije praznine ponor djeluje kao utijeha.

Autor teksta: Olja Novaković

Jugoslovenka

Rođena sam u zalivu, more me oblikovalo i vajalo, a mnoge kiše učile strpljenju, tu sam odrasla. U njemu sam dostigla zrelost, spremala za malu, pa veliku maturu, postala žena.

U Boki sam se i zamalo udala, za Bokelja. Hm. Nije bio Bokelj, mada jeste pomorac. Krv zalivsku je nosio samo jednom svojom četvrtinom, upravo ta ga je četvrtina odgojila, pa je zbunjivao svojom pojavom.

Ni ja nisam čistokrvna primorkinja, jednom polovinom nosim u sebi gene kapetana i trgovaca koji jezdiše po Sredozemlju i Jadranu, druga polovina je ratnička i hajdučka, crnogorska. Ruke suve i žilave dobila na dar od mnogih majki koje suživote u vrtačama ostavljale. Mlade udovice napuštene, nakon mnogih bojeva, same sa malom djecom što su ostajale.

Poglede naslijedih mutne, od mnogih prekookeanskih putovanja svojih predaka, i mnogih pogleda kroz durbin u plavetnu prazninu, kroz izmaglicu, u pokušaju da se nasluti kopno nakon mjeseci ljuljanja. To kopno meni i dalje izmiče.

„Imamo li ciganske krvi?“, upitala sam jednom oca, gatajući o porijeklu krupnih i prodorno crnih očiju, koje se prenose iz generacije u generaciju. „ Ciganske nemaš, ali za albansku ne garantujem.“, smijao se plašeći me mutljavinom genetskog koda i blizinom granice, a ja sam se zamislila nad Ilirima, nad tim visokim i crnim precima , tamnih očiju i grubih vjeđa. Sjetih se Teute , Ilirske kraljice, pa već u sledećem trenutku postadoh ponosna na svoje kraljevsko porijeko. Kraljevsko i zalivsko. Gdje li je ono pramajka bacila veliko blago? Tek kad Sopot proradi izbaci poneki zlatnik zapleten u ribarske mreže, izvlače ih povremeno ribari da legenda o njemu može i dalje da živi.

Školovala se u Vojvodini i dugo ostala u ravnici. Omekšala mi je i onako mutan pogled na svijet, utihnula mi je glas, ublažila ostrinu, umanjila viku kojom se obraćam sagovornicima,naučila me da hodam sporo , da se ne guram u javnom prevozu, da ima vremena i prostora za sve nas.

Rodbinskim vezama rano upoznah vojvođansko selo, od djetinjstva naučih kako se vozi u čezama, plašljivo dodirivah masivne sapi štajerskih konja, osmjehom me darivale vatrene  Sremice, naučih kako kuvaju Banaćanke i koliko su bezbrižne Lale, pa tako napojena slikama iz djetinjstva utopih se u panonsko more. Uljuljkana zaboravih ko sam.

Kroz polja Srbije sam putovala nekoliko puta godišnje, od zavičaja do životnog prebivališta. Najviše sam voljela Rašku, zeleni brijegovi i široka polja, mnoge ruševine zaboravljenih tvrđava i gradova. Slovenska mitologija i priče iz vlaškog kraja oblikovale su u meni dušu sklonu maštanju i sanjarenju. Na studijama srela doživotne prijatelje iz srca Srbije, sa nekima drugovala, sa nekima i kumovala, moji ostaše.

Kasnije sam sretala opasnice Vlahinje, dugim kosama su obećavale muškarcima vrele noći, a u rukama su krile vještine starih magija, zaboravljenih u uglovima sela i pod pragovima kuća.

Kroz duge studentske noći doprle su do mene jedne večeri „Zajdi Zajdi“, „Jovano Jovanke“, te mi se Makedonija uvuče duboko u srce svojim zvukom, zauvjek, iako nikad viđena, ali potpuno usvojena kao moja. Lela, „ goro, le , sestrice“, pozvana šumska majka da umiri tugu nevoljenog. Meni sklonoj maštarenju otvoriše vrata mistike i južnjačke topline. Putem internet magije u Makedoniji nađoh i brata po duši, koji više od deceniju pronalazi sebe u mojim pričama i ja njega u svojim rečenicama.

Kafu ispijam rado i najčešće sama, Bosna mi nije ravna koliko dugo može stajati preda mnom, pijem je i hladnu. Zavoljeh lokume sa ružinim laticama. Volim sjedati na podu, poznajem i lijepu Eminu sa plavetnim pogledom. Sevdah mi nije stran, počiva i noćiva u meni poput dobro znanog gosta. Obilazeći male radnje sa sitnim nakitom filigranskog veza zaljubih se u Baščaršiju na prvi pogled. Često se nadam povratku zbog kafe obećane, a neispunjene.

Probudile me jedne noći plaže zaliva. Uznemirile nomada u meni i pozvale na povratak kući.

Učinila mi se odjednom niska ravnica, zaličila mi močvarna polja oko Dunava na prelive boja u odlomcima Filipa Latinovića, pa me prizivaše dugozalivska proljeća Ivana Galeba. Hrvatsku sam upoznala kroz književnost,glavni grad vidjela samo jednom, dovoljno da osjetim dah zapada. Davno provela par dana na plitvičkim jezarima, tek toliko da mi se plavetnilo i vodopadi utisnu u oči. Zavoljeh primorje hiljadu ostrva i sanjam da ću ih jednom malom brodicom i vedrim suncem obljubitisvako ponaosob stopalom svojim. Koračala popločanim ulicama Korčule bosa i dočekala na njoj, gledajući u pučinu,svitanje. Činilo se,toga jutra u izmagici, da je cijelo ostrvo na leđima kornjače i da će se jednog trenutka pomjeriti i zaploviti.

Samovoljna kao Slovenka, nezavisna, okrenuta neobuzdanošću svojom ka visokim vrhovima. Kroz vratolomne slalome i skokove zavoljeh skijanje i skijaše nekog sad zaboravljenog vremena. Dugi niz godina imala cimerku sa slovenačkim pasošem, ta hladna i suzdržana plavuša naučila me disciplini, štedljivosti i odanosti.

Onda se naljutim pa mi zamjeraju,uzalud mi sva uglađenost kojom se ponosim kad lupam rukom o stol kao Hercegovka, tvrda i tvrdoglava u odlukama, čvrsta poput kamena iz kog je iznikla, nepokolebljiva.

Tako se opet vratih u krug korijenima. Tvrdi ljudi od još tvrđeg kamena sazdani. Stopala mi duboko uranjaju u tradiciju, a ja svojim krošnjama, lišćem i novim izbojcima cvjetam, svestrana.

Volim široko i lako, i duša mi se cijelom balkanskom divljinom prožima, jer ja sam Jugoslovenka.

Autor teksta: Novaković Olja