Lažni ljudi

Dugo se niste vidjeli i ponovo joj govoriš isto. Kako je godine nisu promjenile, koliko si je volio i kako te promjenila. Razmisljaš glasno o nekom ponovnom pokušaju da budete zajedno, a onda ponovo nestaneš.

Proći će mjeseci, godine, da se ne vidite. I onda ponovo. Pošalješ joj poruku da vidiš kako je. Razmjeni se  riječ dvije o životu. Ljuti te što ima porodicu. Ljuti te što je nastavila bez tebe. Možda si je prepustio sudbini, pa nije imala izbora. Ima gorčine u prećutanim riječima.  Misliš da je dovoljno da bi ostao na vrhu liste, a godinama takvim ponašanjem sebe stavljaš na vrh liste za odstrijel i eliminaciju.

U prolazu kroz tvoj grad ona se javlja. Godine lete. Pričaš istu priču o vezivanju, o prošlosti, kritikuješ njene izbore, ni tvoji nisu najbolji.

“Ti si moja kazna, tebe sam jedino volio.”

Između dva ćutanja pomenuo si svoj brak kao sto se pomene juče pojeden ručak koji nije ostavio poseban utisak. Društveno prihvatljivo živiš. Imas ženu. Drugovi te tapšu po ramenu. Uspješan si u poslu. Djeca jesu ili nisu u planu. Ni sam ne znaš šta hoćeš. Pratiš je i nervira te što je neko drugi čeka večeras. Ulazi u auto i odlazi. Nisi ni ponudio da ostane.

Proći će mjeseci, možda godine do sledećeg susreta.

Pošalješ poruku . Pitaš za život. Pomaka ima. Planovi se razmotavaju. Ne obećavaš, ali kroz razgovor provlačiš da bi želio da se uključiš.

U prolazu kroz njen grad nudiš ponovan susret. Sjedite na pristojnoj udaljenosti. Gledaš je i želiš. Ne vjeruješ joj. Ne vjeruje ti. Emocije su pod lupom, ali povjerenje u prijateljski odnos nije. Pričaš joj svoje najmračnije tajne, one koje ne znaju tvoji prijatelji, one koje ne zna ni osoba sa kojom djeliš hleb pod svojim krovom. Niste bili tako mladi ni kada ste se upoznali. Par susreta, čudne okolnosti. Jedan nesporazum, stotinak kilometara razdaljine, mladost i cio taj spoj je učinio svoje. Ostala je spona koju ne razumiješ.

Rastajete se bez dogovora.

Ona u nervozi i tremi ogrebe auto o ogradu parkinga. Oboje uznemireni razilazite se.

Povremeno poruke. Poneko pitanje i ponovo pada u zaborav ideja o cjelini.

Sledeći susret. Neplaniran kao i svi prije njega. Iznenadna poruka i tu si. Ovaj put okolnosti se mjenjaju. Ona sama, ti u praznini kojom si se sakrio od ljudi. Izgovaraš isto. I koliko o njoj razmišljaš. I koliko ti je značila. “Bio sam lud za tobom”, očima kradeš značenje njenog pogleda. Ona razmišlja o mnogim susretima i o njenim nadanjima da ćes je jednom učiniti svojom.

Distanca uvijek prisutna, ruka ti seže za njenim koljenom, ali odustaješ. “Jako si me povrijedila.”, ne opraštaš ono što ne želis prihvatiti. Ona se brani ćutanjem.

“Ako sam bio tako loš prema tebi zašto si ostala?”

“Možda ljubav ima veze s tim?!”, odgovara, a zna da se uzalud trudi, jer ni ovaj put nisi došao po nju.

Na rastanku znaju da će se vrlo brzo sresti ponovo.

Sjedi u kafeu, ona slucajno ulazi baš u taj i vidi ga za šankom. Često je na istom mjestu. Prilazi mu kao nečemu što je njeno, želi da ga zagrli, ali hladnoća njegovog stava je sputava. On je očima prati. I gdje je sjela. I šta je obukla. I ko je došao da sjedne s njom.

Oči ne skida sa nje. Često se okreće da provjeri nije li otišla. U njenom odlasku dugo gleda za njom. Voli samo očima. Srce mu je lednije od glečera. Kući ga čeka žena, raduje mu se kao prijatelju, partneru u danima i problemima. Na stolu supa i kašika.

Sjedi iznad tanjira, pravi lagane krugove dok se mlaka para podiže u zrak. “Danas sam sreo ženu svog života”, ne izgovara nego ćuti, pognut, buljeći u sredinu tanjira.

Ona dugo priča o nabavci i cjenama, o udobnosti novog namještaja. A ti?

Ti živiš svoju laž.

Tekst: Olja Novaković

Davljenica

U oku je imala ribu, nije se dugo zadržao taj mali život u dubokoj praznini, provrtio se u krug kroz šupljinu, gricnuo malo tamnog mesa ostalog na školjci lobanje i isplivao dalje u dosadi.

Tražila ga je po tuđim snovima. Dugo je zagledala u svaki kutak mnogih usnulih glava i sada se uvukla u moj san. Tijelo joj lebdi nada mnom. Vidim je kao što osjećam sebe. Možda je ona ja, utopljena u svakodnevnici, a možda sam ja ona, udavljena negdje predugo potrajalom tugom.

Očekivala ga je u mnogim dubinama po kojima je on tražio sebe u potrazi za nestalim brodovima, ponekim sidrom i konopima, a našla ga je duboko ukotvljenog u mojim željama, i tu se uselila.

„Gdje smo, draga?“ upitah je, a usta mi se napuniše vodom.

Duboko na dnu rijeke koja se sporo kreće, ležim, nepomična. Nije mi ni hladno, zaleđena sam prizorom koji leluja iznad mene.

Paralelno sa mojim strahom,u horizontalnoj ravni vidim je. Iz mulja svjetlucaju oči slatkovodnih jegulja, uvijaju mi se oko stopala, njihova hladna tijela oduzimaju mi razum. Osnove drveća provučene kroz blato i ivicom obale u vodu. Pod površinom širi se mreža rasterećena obaveze prema zemlji.

Zaustavljena svojom voljom ili slučajnim zapinjanjem haljina, samo jednom rukom pridržava se za korijen. Drugom slobodno hvata vodene struje i sitne životinjice koje ubrzo napuštaju njen dlan nahranjene. Odjeća joj je izgubila boju. Lice joj je izgubilo svježinu. Kosa sjaj.

U dubini tišine čujem njene patnje i potrebe. Iz dugih vlažnih uvojaka izvlači tanak pramen svoje nekada zlatne kose i namotava mi na prst. Spirala se poput pijavice utiskuje na kožu i nestaje ostavljajući samo sivkast i težak trag obećane riječi.

Tražili su je. Nisu je našli. Ostala je ovdje, daleko od svega što poznaje da djeli svoj dah i svoje tijelo sa ribama.

Vremenom nestaće.

U dugim mračnim noćima mnoge su je prolaznosti podsjećale na njeno truljenje, osjećala je grižu savjesti onih koji je nisu našli. Prstenom obećanja nameće mi zakletvu i dolaskom u moj san opominje da ih tražim. I njega, crnog i gorom vajanog, za mladoženju bi ga birala, da je duša od čekanja iznemogla nije napustila.

Sjenka bi izništala sa prvim pjetlovima, ostavljajući u sobi težak okus vode i mnogog trulog granja.

Na obali njenih želja, jednog običnog dana zagazih u duboki mulj riječnog dna.

Ne poznajem ga. Gledam u bezdane njegovih očiju, a nepovjerenje gleda u mene. Očima fokusiranim, ali razvodnjenim u mnogim morskim dubinama ispituje motive moje pojavnosti. Neobavezna kafa sasvim slučajnog susreta, ležeran i površan razgovor, a ona čeka.

Davim se lagano u svojoj neodlučnosti dok se sa njenih haljina na mene cijedi besmisao situacije. Dodirujem sjenku zakletve, iz nje pupaju oštre ivice plavičaste palasture. Iz mjesta na kom izniče školjka, svakim trenutkom dugog čekanja, niz moju ruku penje se vijugav trag. Sjetih se jegulja. Voda mi dopire do posljednje ivice otpora. Previrem.

Razgovor započinjem o rijekama, vodama, mostovima, o onima koji odlaze i o onima koji ih traže. Ne čuje ili ne primjećuje moj trud.

Realan, sa nogama na zemlji iako glavom u podmorju, vođen stvarnošću, on u snove ne vjeruje, u snoviđenja ne razumije, o vizijama ne zna ništa.

Pažnja mu se uključuje tokom opisa rijeke. Ne žurim ni sa koritom, ni sa stablima, ponajmanje sa žurbom svojom u rukama. Ona mi u misli umeće slike trulog lišća i rukavaca. Njegovim usnama koje se sporo pomiču , dok pokušava da me razumije, lažem da sam je sanjala.

Sitni rak pretrčava razdaljinu od mojih stopala do njegovih koraka i nestaje u brodskom podu.

Objašnjavam mu obale,upitno vezujem pitanje za naše krajeve. Podvodna lampa u njegovom oku postaje sve svjetlija dok se njegove misli kreću ka mom glasu. Pažnja je zaokupljena.

Iznenađen se interesuje za izvor tajnih pojedinosti, a u duši osjećam vrelo koje će uskoro proteći kroz njenu utrobu, rastočti je zauvijek izjednačivši sa rijekom. Kažem da sam je zalutalu u snu susrela, a ona mi u oči ukapava nemire. Insistira na tome da je prisutna, dok mi na uvo šapuće žubrom planinskog potoka.

Nevjerici ne možeš objasniti privid. Izbor je da izgovorim i čekam sremna na poslijedice.

Pogledom ozbiljnog čovjeka me proučava, jer nakon nekog vremena, osim opisa, znam njenu dob, potom mi ona došapne i svoje ime.

„Zna da ste je tražili, zna da ste sve učinili što ste mogli da je nađete. Zahvalna je.“

Stvarnost se preslikava u san i sada smo u istoj kugli realnosti ili iluzije. Čuje me i vidi. Sa nevjericom upija svaku moju riječ. Ona se topi nad mojim mislima. Misija je izvršena. Iz očiju joj se mulj cijedi niz moja ramena. Prsti joj cure niz moj vrat, pa rukom dugo putuju ka prstu sa zakletvom, jeza se obavija oko moje podlaktice, a strah obmotava moj struk. Sjenka prstena nestaje.

„Nikada nismo tako dugo tražili, odustali smo. Ledena zima i užasno hladna voda. Često razmišljam kako bih se vratio.“

Ona se eto vratila tebi, da te svojom rukom dodirne, dlan na obraz tvoj nasloni i kaže ti da je gotovo. Osjećaš olakšanje. Osjećam olakšanje.

„Brat je i dalje traži“, izgovaram.

U jednom dahu od nevjernika postao si riba u njenom oku.

Tekst: Olja Novaković

Fotografija: Andreas Franke

O krvopijama i distanci

Ko su ti ljudi koji nam govore da nismo dovoljno dobri i zašto ih slušamo?

Postoje ljudi, većina, nezadovoljnih svojim životnim izborima, životom kojim žive, poslom koji obavljaju, partnerom kog imaju ili činjenicom da ga nemaju. Takvi ljudi iz nemoći svog nezadovoljstva naći će način da vas uvrijede onim što oni nazivaju pozitivnom kritikom, omalovažiće vas da bi se oni, sami sebi, učinili veći i bolji, i dalje nezadovoljni, mračni, izvalačiće i ono malo životne radosti iz vas, koja vam je nakon razgovora sa njima jedva preostala.

U mom slučaju to su kritike:

„Ne radiš“ (bez obzira na sate koje dnevno provodim nad tekstovima), „ Ne doprinosiš“ ( bez obzira na sve internet stranice koje prenose ono što radim), „Dohvati se motike“, „Previše si posvećena djeci“ ( bez obzira što sama brinem o njima ), „Kvalitet tekstova ti je loš“ ( bez obzira na to da ta osoba nije niti kompetentna, niti iz struke), „Vidim te piješ kafu u gradu“ ( jednu u par dana, ako ukradem vremena za sebe), „Ne vrijediš ako ne zarađuješ“ „ i sl.

Sa druge strane, postoje naši iskreni prijatelji:

„Budi hrabra.“ “ To je samo loš period.“ “ Niko nema uvijek dobar tekst. „“Umjetnici teško zarađuju na svom radu, tako je uvijek bilo.“

Zadovoljni zagrljaji moje djece. Osmjesi na njihovim licima.

„Ti si dobra osoba.“ “ Zahvalna sam što sam te upoznala i što si me odmah tako iskreno prihvatila.“ “ Ti si rijetka osoba koja me podržava.„“Nakon razgovora sa tobom osjećam se uvijek bolje. „“Ti me razumiješ i ne osuđuješ moje izbore.„

Ispune me srećom mnogi ljudi.

Vrlo je jednostavno, kritika, uvreda, omalovažavanje nije prijatelj, svakom prilikom kad vam nečija riječ kao šilo prođe kroz želudac, to vam nije prijatelj.

Tekst "Govorim ti ovo iz dobre namjere“ je laž, put do pakla je popločan dobrim namjerama neiskrenih.

Kada vam nečija riječ u teškom trenutku obloži srce toplinom, umiri vas i donese olakšanje, to je prijateljska riječ, to je dobra namjera.

Ne dozvolite da vas lažu da je drugačije. Nema kritike, uvrede i omalovažavanja iz dobre namjere.

Ljudi liječe svoje komplekse na vama, glume vam roditelje po lošim programima na kojima su oni vaspitavani. Odgojeni u ljude koji su živote gradili na pogrešnim izborima i sada iz svojih pogrešnih života diriguju vama tonalitet.

Nezadovoljstva iz djetinjstva prenešena i neriješena u zrelom dobu teška su za ponijeti, takvi ljudi umjesto da riješavaju svoje probljeme preslikavaju na vas uloge naslijeđene od grubih, hladnih ili sebičnih roditelja i truju vas , a vi upadate u klopku, želeći da ih pomognete.

Greška. Samo distanca pomaže.

Ne dozvolite takvim ljudima uvid u svoj život. Većina je imala "Nisi dovoljno dobar" roditelje, borili smo se sa svojom nesigurnošću i iz nje izašli kao pobjednici. Zašto da nas ponovo vuku po blatu kompleksa? Prepoznajmo takve ljude i ne dozvolimo im previše da se približe.

Posvetite se onima koji se iskreno posvećuju vama. Ljudima koji su zadovoljni prvenstveno sobom, poslom koji su sami odabrali ili prihvatili, o porodici brinu na iskren način bez obzira na mogućnosti.

Dosta su nam krv pili gori od nas, distanca, ako ne pomaže, glogov kolac radi sigurno.

Tekst: Olja Novaković

Gospođa Zeleno

Park je vrlo tih za rano jutro, u ovo doba žamor ptica uveliko zaglušuje viku djece, ali danas je vlažno od sinoćnje kiše, kapi se cjede niz stabla, napajaju mahovine i mir vlada cjelom slikom. Gospođa Zeleno sjedi na jednoj od drvenih klupa. Svakim njenim naslanjanjem po jedan ekser ispadne na travu koja na tom mjestu usahne. Istog momenta uhvati ga rđa, oko njega se napravi bledunjavi krug, a vrhovi na ivicama ispuštaju nečujne krikove.  Na svoje duge prste koji se zavrsavaju tamnim, skoro braon, noktima ona niže kovanice od pet maraka. Krupne su. Uzima ih sa dva prsta, noktom prvo cilja po sredini,zatim prst lagano prolazi kroz metal dok ne dokliže do samog korijena i tu ostane zarobljen poput prstena.

Lice joj je uokvireno vatrenim pramenovima. Sporadično iz kose viri jasenov list izjednačen sa bojama jeseni. Jedno oko joj curi niz obraz poput Dalijevog sata prikazajući u potpunosti ispravno vrijeme. Drugim okom pogleduje na šumu preko puščanog zrna.

Zadnje košulje koje mu je ispeglala pažljivo je složila na stolicu. Toliko je naljutio da će onog momenta kad obuče svježe oprani komad odjeće, miris istog učiniti ga impotentim tokom nekoliko dugih mjeseci. Ljubomora je nagriza njenu vjernost, a nevjera će zauzdati njegovu moć. Imao je sreće. Gospođa Zeleno je jednom prilikom kuju koja je za srce ujela vezala u pustari za drvo i tamo ostavila da joj mačke pojedu jezik.

Niže i dalje kovanice na prste. Kao mađioničar zakotrlja malo vazduha među prstima iz kog se stvori novčić pa ga naniže na sledeći prst. Ova igra je ne umara. Sa koljena briše pepeo cigarete koji se u vazduhu pored nje ljulja u jutarnjoj izmaglici. Samo ona zna šta ispunjava prazninu kojoj ona svakog jutra kupuje novu kutiju cigareta. Svaki drugi dim ona cigaru nabada na dugi nokat boje zemlje i prinosi svojim usnama, dvije mrke pijavice stiskaju svojim obodima filter, uvlači u sebe dugo, dugo dim, potom pljucne u travu, a iz svake pljuvačke iskoči mala žaba i otkotrlja se ka šumarku. Glavu okrene ka sjeveru pa kroz nozdrve pažljivo procjeni prve snijegove na obroncima i onjuši trag mlade košute. Potom cigaretu vrati u izmaglicu kraj sebe i udahne duboko. Strpljiva je.

“Sjećaš li se ljuljaške koju smo imali na selu?” Pita skoro za sebe. Izmaglica ćuti, a pepeo koji joj pada na koljeno briše dlanom.

Naglo ustaje. Obukao je košulju. Može da namiriše njegovo lijepo oblikovano tijelo i njegove još usnule mirise, ovako rano ujutro.

Za danas će biti dosta. Na klupi ostaje suv skoro spaljen trag. Na rubu haljine koji je od dugog ležanja u mokroj travi vlažan, napupao je niz nejestivih gljiva. Hitro fijuknu rukom ka nebu i kovanice se razletješe u vis, dobiše mala tvrda krila i uputiše se prema gradu.

Danas će pasti mnogo kiše, zaključi preko puščanog zrna i nesta.

Tekst i fotografija: Olja Novaković

Jutro u retrogradnom hodu

Jutros rano prelistavam stare zapise, retrogradni hod u skladu sa planetama i pitam se ko je ova usamljena i očajna žena, izgubljena u vremenu i prostoru, koja ih je pisala?

Ne prepoznajem te rečenice, ne prepoznajem te usahle od plača obraze, ne prepoznajem dubinu patnje u njenim mislima, čini mi se kao neka stara prijateljica koju srećem nakon dugog niza godina i nisam sigurna ni da li sam je poznavala.

Izmještena iz grada i dovedena u selo, desetak godina posvećena osobi koja nije željela da je razumije, podižući djecu zaboravila na sebe.Zakopala je svoje postojanje u najdublje komore unutarnjih borbi i odlučila da ključ sakrije od svih.

Tako lako za ljubav neke osobe zaboravimo da volimo sebe, zaboravimo sve naše želje i planove , sva naša stremljenja, mnoge godine provedene u školovanju, radu, usavršavanju, samo da bi ispoštovale društveno prihvatljive norme, bile dobre žene, ostajale kući, podizale djecu, bile poslušne mužu.

I evo, sada je više ne prepoznajem i žalim je.

Ne dozvolite sebi da okolnosti od vas naprave nešto što niste i što ne želite biti.

Nije istina da će posao ugroziti vaš brak, nije istina da će prirodna šminka i malo veća štikla napraviti problem u kući, ako u svom čovjeku imate podršku vi ćete biti njegov ponos i njegova nagrada, ako ne nalazite podršku borite se za svoje pravo da budete sretne.

Borite se za sebe.

Prekid sa starim navikama može da se učini korak unazad, ali i korak unazad je korak promjene, a samo promjena može donijeti poboljšanje. Ne možete ni pretpostaviti koliko snage u sebi imate za promjene i kako će vas baš taj dah novog pogurati da napredujete, čak i strah od nepoznatog će vas probuditi, ojačati i učiniti spremnijom za nove poduhvate.

Čitajte, slušajte motivacione govore, dobru muziku, birajte prijatelje, birajte one kojima ćete se radovati, i volite, bezuslovno, bezgranično, nesputano.  Posvetite se prirodi, šetnjama, prijateljima, djeci ako ih imate, oni će vam biti neizmjerno zahvalni, kućnom ljubimcu, suncu i zvjezdana, ali prvenstveno sebi.

Ljubav je emocija koja briše stare programe i navike, ne mrzite, ne zavidite, ne ogovarajte. Onog momenta kad počnete prihvatati svijet oko sebe i voljeti njegove različitosti svemir u kom živite počeće da se mjenja. Sa svakom ljubavlju koju osjetite bićete sretniji, sa svakom ljubavlju koju podjellite bićete voljeniji.

Svi težimo da nas drugi vole jer mislimo da ćemo tako biti sretni, kroz socijal grupe plasiramo naše tjelo, izlaske , putovanja da bi bili obožavani i opet ste prazni. Materijalno ne donosi sreću, popularnost ne donosi mir, samopromocija ne donosi ljubav, samo iluziju.

Težite da volite, iz srca , iz duše, tako ćete pročistiti sebe, tako ćete postati nosilac svijetla koje prvo obasjava vas pa sve druge oko vas i širi sreću.

Počnite već danas.

Prvoj osobi koju vidite tokom umivanja u ogledalu se osmjehnite i recite "Divno izgledaš danas i volim te", i nastavite tako kroz dan. Osmjeh je vaše najjače oružije koje sječe tamu međuljudskih odnosa.

Volite i biće dovoljno za sreću.

Voli vas Mau dok ne počnete da volite sebe.

Tekst i fotografija: Olja Novaković