Lažni ljudi

Dugo se niste vidjeli i ponovo joj govoriš isto. Kako je godine nisu promjenile, koliko si je volio i kako te promjenila. Razmisljaš glasno o nekom ponovnom pokušaju da budete zajedno, a onda ponovo nestaneš.

Proći će mjeseci, godine, da se ne vidite. I onda ponovo. Pošalješ joj poruku da vidiš kako je. Razmjeni se  riječ dvije o životu. Ljuti te što ima porodicu. Ljuti te što je nastavila bez tebe. Možda si je prepustio sudbini, pa nije imala izbora. Ima gorčine u prećutanim riječima.  Misliš da je dovoljno da bi ostao na vrhu liste, a godinama takvim ponašanjem sebe stavljaš na vrh liste za odstrijel i eliminaciju.

U prolazu kroz tvoj grad ona se javlja. Godine lete. Pričaš istu priču o vezivanju, o prošlosti, kritikuješ njene izbore, ni tvoji nisu najbolji.

“Ti si moja kazna, tebe sam jedino volio.”

Između dva ćutanja pomenuo si svoj brak kao sto se pomene juče pojeden ručak koji nije ostavio poseban utisak. Društveno prihvatljivo živiš. Imas ženu. Drugovi te tapšu po ramenu. Uspješan si u poslu. Djeca jesu ili nisu u planu. Ni sam ne znaš šta hoćeš. Pratiš je i nervira te što je neko drugi čeka večeras. Ulazi u auto i odlazi. Nisi ni ponudio da ostane.

Proći će mjeseci, možda godine do sledećeg susreta.

Pošalješ poruku . Pitaš za život. Pomaka ima. Planovi se razmotavaju. Ne obećavaš, ali kroz razgovor provlačiš da bi želio da se uključiš.

U prolazu kroz njen grad nudiš ponovan susret. Sjedite na pristojnoj udaljenosti. Gledaš je i želiš. Ne vjeruješ joj. Ne vjeruje ti. Emocije su pod lupom, ali povjerenje u prijateljski odnos nije. Pričaš joj svoje najmračnije tajne, one koje ne znaju tvoji prijatelji, one koje ne zna ni osoba sa kojom djeliš hleb pod svojim krovom. Niste bili tako mladi ni kada ste se upoznali. Par susreta, čudne okolnosti. Jedan nesporazum, stotinak kilometara razdaljine, mladost i cio taj spoj je učinio svoje. Ostala je spona koju ne razumiješ.

Rastajete se bez dogovora.

Ona u nervozi i tremi ogrebe auto o ogradu parkinga. Oboje uznemireni razilazite se.

Povremeno poruke. Poneko pitanje i ponovo pada u zaborav ideja o cjelini.

Sledeći susret. Neplaniran kao i svi prije njega. Iznenadna poruka i tu si. Ovaj put okolnosti se mjenjaju. Ona sama, ti u praznini kojom si se sakrio od ljudi. Izgovaraš isto. I koliko o njoj razmišljaš. I koliko ti je značila. “Bio sam lud za tobom”, očima kradeš značenje njenog pogleda. Ona razmišlja o mnogim susretima i o njenim nadanjima da ćes je jednom učiniti svojom.

Distanca uvijek prisutna, ruka ti seže za njenim koljenom, ali odustaješ. “Jako si me povrijedila.”, ne opraštaš ono što ne želis prihvatiti. Ona se brani ćutanjem.

“Ako sam bio tako loš prema tebi zašto si ostala?”

“Možda ljubav ima veze s tim?!”, odgovara, a zna da se uzalud trudi, jer ni ovaj put nisi došao po nju.

Na rastanku znaju da će se vrlo brzo sresti ponovo.

Sjedi u kafeu, ona slucajno ulazi baš u taj i vidi ga za šankom. Često je na istom mjestu. Prilazi mu kao nečemu što je njeno, želi da ga zagrli, ali hladnoća njegovog stava je sputava. On je očima prati. I gdje je sjela. I šta je obukla. I ko je došao da sjedne s njom.

Oči ne skida sa nje. Često se okreće da provjeri nije li otišla. U njenom odlasku dugo gleda za njom. Voli samo očima. Srce mu je lednije od glečera. Kući ga čeka žena, raduje mu se kao prijatelju, partneru u danima i problemima. Na stolu supa i kašika.

Sjedi iznad tanjira, pravi lagane krugove dok se mlaka para podiže u zrak. “Danas sam sreo ženu svog života”, ne izgovara nego ćuti, pognut, buljeći u sredinu tanjira.

Ona dugo priča o nabavci i cjenama, o udobnosti novog namještaja. A ti?

Ti živiš svoju laž.

Tekst: Olja Novaković

Davljenica

U oku je imala ribu, nije se dugo zadržao taj mali život u dubokoj praznini, provrtio se u krug kroz šupljinu, gricnuo malo tamnog mesa ostalog na školjci lobanje i isplivao dalje u dosadi.

Tražila ga je po tuđim snovima. Dugo je zagledala u svaki kutak mnogih usnulih glava i sada se uvukla u moj san. Tijelo joj lebdi nada mnom. Vidim je kao što osjećam sebe. Možda je ona ja, utopljena u svakodnevnici, a možda sam ja ona, udavljena negdje predugo potrajalom tugom.

Očekivala ga je u mnogim dubinama po kojima je on tražio sebe u potrazi za nestalim brodovima, ponekim sidrom i konopima, a našla ga je duboko ukotvljenog u mojim željama, i tu se uselila.

„Gdje smo, draga?“ upitah je, a usta mi se napuniše vodom.

Duboko na dnu rijeke koja se sporo kreće, ležim, nepomična. Nije mi ni hladno, zaleđena sam prizorom koji leluja iznad mene.

Paralelno sa mojim strahom,u horizontalnoj ravni vidim je. Iz mulja svjetlucaju oči slatkovodnih jegulja, uvijaju mi se oko stopala, njihova hladna tijela oduzimaju mi razum. Osnove drveća provučene kroz blato i ivicom obale u vodu. Pod površinom širi se mreža rasterećena obaveze prema zemlji.

Zaustavljena svojom voljom ili slučajnim zapinjanjem haljina, samo jednom rukom pridržava se za korijen. Drugom slobodno hvata vodene struje i sitne životinjice koje ubrzo napuštaju njen dlan nahranjene. Odjeća joj je izgubila boju. Lice joj je izgubilo svježinu. Kosa sjaj.

U dubini tišine čujem njene patnje i potrebe. Iz dugih vlažnih uvojaka izvlači tanak pramen svoje nekada zlatne kose i namotava mi na prst. Spirala se poput pijavice utiskuje na kožu i nestaje ostavljajući samo sivkast i težak trag obećane riječi.

Tražili su je. Nisu je našli. Ostala je ovdje, daleko od svega što poznaje da djeli svoj dah i svoje tijelo sa ribama.

Vremenom nestaće.

U dugim mračnim noćima mnoge su je prolaznosti podsjećale na njeno truljenje, osjećala je grižu savjesti onih koji je nisu našli. Prstenom obećanja nameće mi zakletvu i dolaskom u moj san opominje da ih tražim. I njega, crnog i gorom vajanog, za mladoženju bi ga birala, da je duša od čekanja iznemogla nije napustila.

Sjenka bi izništala sa prvim pjetlovima, ostavljajući u sobi težak okus vode i mnogog trulog granja.

Na obali njenih želja, jednog običnog dana zagazih u duboki mulj riječnog dna.

Ne poznajem ga. Gledam u bezdane njegovih očiju, a nepovjerenje gleda u mene. Očima fokusiranim, ali razvodnjenim u mnogim morskim dubinama ispituje motive moje pojavnosti. Neobavezna kafa sasvim slučajnog susreta, ležeran i površan razgovor, a ona čeka.

Davim se lagano u svojoj neodlučnosti dok se sa njenih haljina na mene cijedi besmisao situacije. Dodirujem sjenku zakletve, iz nje pupaju oštre ivice plavičaste palasture. Iz mjesta na kom izniče školjka, svakim trenutkom dugog čekanja, niz moju ruku penje se vijugav trag. Sjetih se jegulja. Voda mi dopire do posljednje ivice otpora. Previrem.

Razgovor započinjem o rijekama, vodama, mostovima, o onima koji odlaze i o onima koji ih traže. Ne čuje ili ne primjećuje moj trud.

Realan, sa nogama na zemlji iako glavom u podmorju, vođen stvarnošću, on u snove ne vjeruje, u snoviđenja ne razumije, o vizijama ne zna ništa.

Pažnja mu se uključuje tokom opisa rijeke. Ne žurim ni sa koritom, ni sa stablima, ponajmanje sa žurbom svojom u rukama. Ona mi u misli umeće slike trulog lišća i rukavaca. Njegovim usnama koje se sporo pomiču , dok pokušava da me razumije, lažem da sam je sanjala.

Sitni rak pretrčava razdaljinu od mojih stopala do njegovih koraka i nestaje u brodskom podu.

Objašnjavam mu obale,upitno vezujem pitanje za naše krajeve. Podvodna lampa u njegovom oku postaje sve svjetlija dok se njegove misli kreću ka mom glasu. Pažnja je zaokupljena.

Iznenađen se interesuje za izvor tajnih pojedinosti, a u duši osjećam vrelo koje će uskoro proteći kroz njenu utrobu, rastočti je zauvijek izjednačivši sa rijekom. Kažem da sam je zalutalu u snu susrela, a ona mi u oči ukapava nemire. Insistira na tome da je prisutna, dok mi na uvo šapuće žubrom planinskog potoka.

Nevjerici ne možeš objasniti privid. Izbor je da izgovorim i čekam sremna na poslijedice.

Pogledom ozbiljnog čovjeka me proučava, jer nakon nekog vremena, osim opisa, znam njenu dob, potom mi ona došapne i svoje ime.

„Zna da ste je tražili, zna da ste sve učinili što ste mogli da je nađete. Zahvalna je.“

Stvarnost se preslikava u san i sada smo u istoj kugli realnosti ili iluzije. Čuje me i vidi. Sa nevjericom upija svaku moju riječ. Ona se topi nad mojim mislima. Misija je izvršena. Iz očiju joj se mulj cijedi niz moja ramena. Prsti joj cure niz moj vrat, pa rukom dugo putuju ka prstu sa zakletvom, jeza se obavija oko moje podlaktice, a strah obmotava moj struk. Sjenka prstena nestaje.

„Nikada nismo tako dugo tražili, odustali smo. Ledena zima i užasno hladna voda. Često razmišljam kako bih se vratio.“

Ona se eto vratila tebi, da te svojom rukom dodirne, dlan na obraz tvoj nasloni i kaže ti da je gotovo. Osjećaš olakšanje. Osjećam olakšanje.

„Brat je i dalje traži“, izgovaram.

U jednom dahu od nevjernika postao si riba u njenom oku.

Tekst: Olja Novaković

Fotografija: Andreas Franke

O krvopijama i distanci

Ko su ti ljudi koji nam govore da nismo dovoljno dobri i zašto ih slušamo?

Postoje ljudi, većina, nezadovoljnih svojim životnim izborima, životom kojim žive, poslom koji obavljaju, partnerom kog imaju ili činjenicom da ga nemaju. Takvi ljudi iz nemoći svog nezadovoljstva naći će način da vas uvrijede onim što oni nazivaju pozitivnom kritikom, omalovažiće vas da bi se oni, sami sebi, učinili veći i bolji, i dalje nezadovoljni, mračni, izvalačiće i ono malo životne radosti iz vas, koja vam je nakon razgovora sa njima jedva preostala.

U mom slučaju to su kritike:

„Ne radiš“ (bez obzira na sate koje dnevno provodim nad tekstovima), „ Ne doprinosiš“ ( bez obzira na sve internet stranice koje prenose ono što radim), „Dohvati se motike“, „Previše si posvećena djeci“ ( bez obzira što sama brinem o njima ), „Kvalitet tekstova ti je loš“ ( bez obzira na to da ta osoba nije niti kompetentna, niti iz struke), „Vidim te piješ kafu u gradu“ ( jednu u par dana, ako ukradem vremena za sebe), „Ne vrijediš ako ne zarađuješ“ „ i sl.

Sa druge strane, postoje naši iskreni prijatelji:

„Budi hrabra.“ “ To je samo loš period.“ “ Niko nema uvijek dobar tekst. „“Umjetnici teško zarađuju na svom radu, tako je uvijek bilo.“

Zadovoljni zagrljaji moje djece. Osmjesi na njihovim licima.

„Ti si dobra osoba.“ “ Zahvalna sam što sam te upoznala i što si me odmah tako iskreno prihvatila.“ “ Ti si rijetka osoba koja me podržava.„“Nakon razgovora sa tobom osjećam se uvijek bolje. „“Ti me razumiješ i ne osuđuješ moje izbore.„

Ispune me srećom mnogi ljudi.

Vrlo je jednostavno, kritika, uvreda, omalovažavanje nije prijatelj, svakom prilikom kad vam nečija riječ kao šilo prođe kroz želudac, to vam nije prijatelj.

Tekst "Govorim ti ovo iz dobre namjere“ je laž, put do pakla je popločan dobrim namjerama neiskrenih.

Kada vam nečija riječ u teškom trenutku obloži srce toplinom, umiri vas i donese olakšanje, to je prijateljska riječ, to je dobra namjera.

Ne dozvolite da vas lažu da je drugačije. Nema kritike, uvrede i omalovažavanja iz dobre namjere.

Ljudi liječe svoje komplekse na vama, glume vam roditelje po lošim programima na kojima su oni vaspitavani. Odgojeni u ljude koji su živote gradili na pogrešnim izborima i sada iz svojih pogrešnih života diriguju vama tonalitet.

Nezadovoljstva iz djetinjstva prenešena i neriješena u zrelom dobu teška su za ponijeti, takvi ljudi umjesto da riješavaju svoje probljeme preslikavaju na vas uloge naslijeđene od grubih, hladnih ili sebičnih roditelja i truju vas , a vi upadate u klopku, želeći da ih pomognete.

Greška. Samo distanca pomaže.

Ne dozvolite takvim ljudima uvid u svoj život. Većina je imala "Nisi dovoljno dobar" roditelje, borili smo se sa svojom nesigurnošću i iz nje izašli kao pobjednici. Zašto da nas ponovo vuku po blatu kompleksa? Prepoznajmo takve ljude i ne dozvolimo im previše da se približe.

Posvetite se onima koji se iskreno posvećuju vama. Ljudima koji su zadovoljni prvenstveno sobom, poslom koji su sami odabrali ili prihvatili, o porodici brinu na iskren način bez obzira na mogućnosti.

Dosta su nam krv pili gori od nas, distanca, ako ne pomaže, glogov kolac radi sigurno.

Tekst: Olja Novaković

Gospođa Zeleno

Park je vrlo tih za rano jutro, u ovo doba žamor ptica uveliko zaglušuje viku djece, ali danas je vlažno od sinoćnje kiše, kapi se cjede niz stabla, napajaju mahovine i mir vlada cjelom slikom. Gospođa Zeleno sjedi na jednoj od drvenih klupa. Svakim njenim naslanjanjem po jedan ekser ispadne na travu koja na tom mjestu usahne. Istog momenta uhvati ga rđa, oko njega se napravi bledunjavi krug, a vrhovi na ivicama ispuštaju nečujne krikove.  Na svoje duge prste koji se zavrsavaju tamnim, skoro braon, noktima ona niže kovanice od pet maraka. Krupne su. Uzima ih sa dva prsta, noktom prvo cilja po sredini,zatim prst lagano prolazi kroz metal dok ne dokliže do samog korijena i tu ostane zarobljen poput prstena.

Lice joj je uokvireno vatrenim pramenovima. Sporadično iz kose viri jasenov list izjednačen sa bojama jeseni. Jedno oko joj curi niz obraz poput Dalijevog sata prikazajući u potpunosti ispravno vrijeme. Drugim okom pogleduje na šumu preko puščanog zrna.

Zadnje košulje koje mu je ispeglala pažljivo je složila na stolicu. Toliko je naljutio da će onog momenta kad obuče svježe oprani komad odjeće, miris istog učiniti ga impotentim tokom nekoliko dugih mjeseci. Ljubomora je nagriza njenu vjernost, a nevjera će zauzdati njegovu moć. Imao je sreće. Gospođa Zeleno je jednom prilikom kuju koja je za srce ujela vezala u pustari za drvo i tamo ostavila da joj mačke pojedu jezik.

Niže i dalje kovanice na prste. Kao mađioničar zakotrlja malo vazduha među prstima iz kog se stvori novčić pa ga naniže na sledeći prst. Ova igra je ne umara. Sa koljena briše pepeo cigarete koji se u vazduhu pored nje ljulja u jutarnjoj izmaglici. Samo ona zna šta ispunjava prazninu kojoj ona svakog jutra kupuje novu kutiju cigareta. Svaki drugi dim ona cigaru nabada na dugi nokat boje zemlje i prinosi svojim usnama, dvije mrke pijavice stiskaju svojim obodima filter, uvlači u sebe dugo, dugo dim, potom pljucne u travu, a iz svake pljuvačke iskoči mala žaba i otkotrlja se ka šumarku. Glavu okrene ka sjeveru pa kroz nozdrve pažljivo procjeni prve snijegove na obroncima i onjuši trag mlade košute. Potom cigaretu vrati u izmaglicu kraj sebe i udahne duboko. Strpljiva je.

“Sjećaš li se ljuljaške koju smo imali na selu?” Pita skoro za sebe. Izmaglica ćuti, a pepeo koji joj pada na koljeno briše dlanom.

Naglo ustaje. Obukao je košulju. Može da namiriše njegovo lijepo oblikovano tijelo i njegove još usnule mirise, ovako rano ujutro.

Za danas će biti dosta. Na klupi ostaje suv skoro spaljen trag. Na rubu haljine koji je od dugog ležanja u mokroj travi vlažan, napupao je niz nejestivih gljiva. Hitro fijuknu rukom ka nebu i kovanice se razletješe u vis, dobiše mala tvrda krila i uputiše se prema gradu.

Danas će pasti mnogo kiše, zaključi preko puščanog zrna i nesta.

Tekst i fotografija: Olja Novaković

Jutro u retrogradnom hodu

Jutros rano prelistavam stare zapise, retrogradni hod u skladu sa planetama i pitam se ko je ova usamljena i očajna žena, izgubljena u vremenu i prostoru, koja ih je pisala?

Ne prepoznajem te rečenice, ne prepoznajem te usahle od plača obraze, ne prepoznajem dubinu patnje u njenim mislima, čini mi se kao neka stara prijateljica koju srećem nakon dugog niza godina i nisam sigurna ni da li sam je poznavala.

Izmještena iz grada i dovedena u selo, desetak godina posvećena osobi koja nije željela da je razumije, podižući djecu zaboravila na sebe.Zakopala je svoje postojanje u najdublje komore unutarnjih borbi i odlučila da ključ sakrije od svih.

Tako lako za ljubav neke osobe zaboravimo da volimo sebe, zaboravimo sve naše želje i planove , sva naša stremljenja, mnoge godine provedene u školovanju, radu, usavršavanju, samo da bi ispoštovale društveno prihvatljive norme, bile dobre žene, ostajale kući, podizale djecu, bile poslušne mužu.

I evo, sada je više ne prepoznajem i žalim je.

Ne dozvolite sebi da okolnosti od vas naprave nešto što niste i što ne želite biti.

Nije istina da će posao ugroziti vaš brak, nije istina da će prirodna šminka i malo veća štikla napraviti problem u kući, ako u svom čovjeku imate podršku vi ćete biti njegov ponos i njegova nagrada, ako ne nalazite podršku borite se za svoje pravo da budete sretne.

Borite se za sebe.

Prekid sa starim navikama može da se učini korak unazad, ali i korak unazad je korak promjene, a samo promjena može donijeti poboljšanje. Ne možete ni pretpostaviti koliko snage u sebi imate za promjene i kako će vas baš taj dah novog pogurati da napredujete, čak i strah od nepoznatog će vas probuditi, ojačati i učiniti spremnijom za nove poduhvate.

Čitajte, slušajte motivacione govore, dobru muziku, birajte prijatelje, birajte one kojima ćete se radovati, i volite, bezuslovno, bezgranično, nesputano.  Posvetite se prirodi, šetnjama, prijateljima, djeci ako ih imate, oni će vam biti neizmjerno zahvalni, kućnom ljubimcu, suncu i zvjezdana, ali prvenstveno sebi.

Ljubav je emocija koja briše stare programe i navike, ne mrzite, ne zavidite, ne ogovarajte. Onog momenta kad počnete prihvatati svijet oko sebe i voljeti njegove različitosti svemir u kom živite počeće da se mjenja. Sa svakom ljubavlju koju osjetite bićete sretniji, sa svakom ljubavlju koju podjellite bićete voljeniji.

Svi težimo da nas drugi vole jer mislimo da ćemo tako biti sretni, kroz socijal grupe plasiramo naše tjelo, izlaske , putovanja da bi bili obožavani i opet ste prazni. Materijalno ne donosi sreću, popularnost ne donosi mir, samopromocija ne donosi ljubav, samo iluziju.

Težite da volite, iz srca , iz duše, tako ćete pročistiti sebe, tako ćete postati nosilac svijetla koje prvo obasjava vas pa sve druge oko vas i širi sreću.

Počnite već danas.

Prvoj osobi koju vidite tokom umivanja u ogledalu se osmjehnite i recite "Divno izgledaš danas i volim te", i nastavite tako kroz dan. Osmjeh je vaše najjače oružije koje sječe tamu međuljudskih odnosa.

Volite i biće dovoljno za sreću.

Voli vas Mau dok ne počnete da volite sebe.

Tekst i fotografija: Olja Novaković

Jednostavna istina o roditeljstvu

Ono što sam naučila dok sam bila dijete i ono što mi je potvrđeno od kad sam roditelj jeste, da su roditelji u većini slučajeva sebični.

„Nisam znao bolje“. Nije istina, znao si, radio si kako ti je odgovaralo, slagalo se sa tvojim trenutnim stanjem svjesti i količinom strpljenja i vremena koje si želio ili nisi želio da uložiš na djecu, mogao si bolje, ali nisi htio, nisi imao ili imala kad od sebe i svojih potreba i zadovoljstava.

Mnogi su roditelji, u vrijeme našeg odrastanja, bolje finansijski stajali nego mi dok podižemo svoju djecu, mnogi bili u plusu za jednog odraslog, za razliku od mnogih mama koje svoju podizu same, i opet mislim da je njihova želja da prvo ugode sebi, pa onda nama, presudila.

Ne mogu da kažem da smo oskudjevali i da nam želje nisu ispunjavane, tek kad odrasteš vidiš da djeca to ne traže, već pažnju i vrijeme, vašu pažnju i vaše vrijeme, i naravno ljubav jer, svaka uvreda koju izgovoriš djetetu biće jedna manje donesena čaša u starosti ili jedne manje promjenjene pelene.

“Uradili smo sve što smo znali” ili “Uradili smo sve što smo mogli” nije izgovor, samo potvrda da je neko znao kako bolje i više, ali ga niste pitali za mišljenje.

Nije istina, niste uradili najbolje što ste znali, niste provodili vrijeme sa djecom, kuća je morala biti čista, prašina se brisati svakog dana, ako komšije naiđu mora predstava o dobroj domaćici biti idealna, mora se nadvisiti uloga naslijeđena od majke koju svi hvale, što znači uporan rad u kući i zanemarivanje dječijih želja.

Moralo se provesti neko vrijeme na pecanju, u kafani  ili gdje god, mališani imaju oči i uši i nisu zgodni posmatrači kafanskih natezanja i nalivanja.

Onda postaneš roditelj i shvatiš da dijete ne traži ni skupe patike, ni skupi telefon, samo ljubav koja može nadoknaditi sve, ali ne ona ljubav koju ti misliš da je dovoljna i u odnosu na tvoju procjenu je daješ, već treba slušati i osluškivati njih i njihove želje. Teško je staviti želje djeteta ispred svojih želja? E, pa onda ništa.

U prerane brakove djevojčice ulaze osjećajući se nevoljene, neželjene. Čini im se da za njih nema mjesta u roditeljskoj kući. Revolt ili bijeg? Najvjerovatnije samo potreba za pažnjom koju nemaju kada je najpotrebnija, tokom odrastanja.Rizikujući po sopstvenoj lošoj procjeni, ali u želji da što prije odu iz porodice ulaze u još gore situacije.

Dijete, bez obzira na faze kroz koje prolazi, mora se u roditeljskoj kući uvijek osjećati podržano i voljeno. Svi se brane programima: „Tako su se moji roditelji prema meni ponašali“. Vrijeme je da se stvari promjene, možda baš od vas.

Fizičko kažnjavanje i verbalne uvrede nikuda ne vode osim u pakao, onog ko ih nanosi i onog ko ihprima, pakao nezadovoljstva, propale djece i nevoljenih roditelja. Ne treba ih primjenjivati na djeci, to polako usvajamo, ali nismo usvojili ljubav kao presudni element u podizanju podmladka.

Ne kupujemo djetetu skupe patike jer ga volimo, već se takmičimo sa roditeljima druge djece ko će kupiti skuplje, ako vaše djete ima svu vašu ljubav onda će i imati i razumijevanja za vas, ako mu iz sigurnosti uzajamne emocije objasnite da ne može imati najskuplje krpice,vi to ne možete da mu ih priuštite, ono će vas shvatiti i jednako voljeti.

Ali samo ako.

Zaključak nije potreban. Vrlo jednostavno je iz „Vidjećeš kad budeš imala svoju djecu“ pretvoriti u „Lako je tebi, ti imaš dobru djecu“.Vrijeme je da prestanemo glumiti razmažene i uvidimo da postoje mlađi od nas, naša mladunčad kojima smo potrebni kao roditelji i zaštitnici, inače ih nismo trebali ni rađati.

Umjesto što slušamo sami sebe dok im se obraćamo razmišljajući kako smo odrasli, pametni i kako konačno možemo da radimo sve kako želimo, oslušnimo želje najmlađih. Njihova sreća učiniće nas sretnim ljudima.

Kristalno jasno kao radost u očima djeteta kome je roditelj posvetio svu svoju pažnju.

Tekst i fotografija : Olja Novaković

Letargija zrelog doba

“Najlakše je zavesti upravo onu ženu koja je vjerna mužu i koja napad ne očekuje“, objašnjavao joj je, a ona je gledala začuđenim očima djeteta, nespremna na život zrelog doba i to saznanje, prekasno pristiglo, sada je više zaličilo na osudu nego na pomoć.

Kako može žena biti tako naivna?!

Bez podignutih zidova za samoodbranu, praznih arsenala municije za protivnapad, sama kao ovca na livadi, nezaštićena i spremna za klanje, uljuljkana u svakodnevnicu, prazna za sebe i druge, ova Djeva Marija modernog doba, gubi u startu bitku za očuvanje sebe.

Tek kad sve bude gotovo, kad bude prozivana i osuđivana, uvidjeće gdje je pogriješila i pitaće se kako je bila tako nesmotrena. Kasno, šteta je napravljena.

Nije bila ni glupa, niti je pogrešno postupila, samo je dozvolila sebi da je svakodnevnica pregazi, da je bila svjesnija sebe, ili ne bi napravila grešku, ili bi se potpunosti predala uživanju bez griže savjesti. Odabrala bi svoj put sama, ne bi dozvolila da joj drugi prekrajuaju život po njihovim željama.

Čime da slažem sebe, pa da ta laž u meni ostane čvrsta i postojana i da joj do samouništenja vjerujem, kao što obična žena vjeruje dobro upakovanoj laži običnog muškarca?

Kako sebi sebe da učinim bez zadrške i otvoreno voljenom, spremna odreći se svega da bih si udovoljila, kao što obična žena, zbog pedantno smišljene laži, u stanju je odreći se svega što ima, počevši i završivši sa sobom?

Zima života ne dolazi sa starošću, sa tim dobom kog se svi plašimo, dok sjedimo pred kućom  pomalo usamljeni u svojim mislima , a unučad se igra na livadi naše zaostavštine, potvrđujući nam ipak sumnju da nismo uzalud živjeli.

Nije to zima, zima je ono doba u tridesetim ili četrdesetim kada osoba zamre sama u sebi, kada utihnu želje, radoznalost, kada nam sve odjednom postaje teško, jer imamo stan, automobil, bračnog druga i djecu, dostigli smo cilj i tu smo stali. Upravo u tom trenutku počinju da se na naš život spuštaju prve pahuljice i kao u nekoj bajci, sav naš svijet tog momenta pada u duboki san i sve što radimo i način na koji živimo odvija se po automatizmu, kao u fabrici mašine preko noći zaboravljene, upaljene, ali ne proizvode, ne rade, tek postoje, troše energiju i prostor za neke druge, koje bi i te kako bile produktivne i pokazale šta i koliko mogu.

Ali mi spavamo, zaboravljeni od sebe samih i od drugih upadamo u letargiju koja se zove zrelo doba.

Ono što će samo rijetki otkriti je da nakon djece, braka, posla, stana, postoji novo proljeće, vrijeme samonadogradnje, sada kada ste ispunili veći dio materijalnih žudnji, pravo doba da se posvetite sebi , da otvorite novu knjigu, započnete čitanje nekih novih stranica i ispisivanje novih poglavlja vašeg života.

I onda te neke dovoljno tamne oči trgnu iz stvarnog životai ti voljno zagaziš u njihov bezdan, ne razmišljući da ćeš time srušiti već nesigurne bedeme života koji živiš i koji već odavno nije tvoj. Konačno ponovo postojiš, sve se ruši oko tebe, a ti zadovoljno udišeš svoje beznađe uživajući u susret propasti koja nadolazi.

Zašto?

Zato što smo prerano zakopali sebe, pretrano smo prevarili sebe da smo zreli i odrasli, da smo zadovoljni onim što imamo, da smo dovoljno zreli i sve već probali, život nas prevari da bi nam pokazao da u nama još volje za nove podvige, za nove igre i nove patnje.

Ne žuri da sebe prerano staviš u okove braka, djece ili stalnog posla, ne žuri da neki grad nazoveš svojim zauvijek, i ako neke crne oči, tamnije od onog što možeš da podneseš, gledaju ka tebi, uzvrati pogled, ako se pojavi šansa tvog života ne plaši se da ostaviš stalan posao koji ne voliš, ako je preseljenje tvoja nada, pakuj kofere, pa i ako tonoš u haos uživaj u njemu.

Život je jedan, a samo nas igre čine živima. Promjeni cipele, promjeni ulice, pomjeni navike.

Ne spavaj uljuljkan u običan dan. Uvijek je vrijeme za buđenje. Budi neobičan ostani svoj.

Pisma iz zaliva 10

Hajdučka trava 2012

Tekst i fotografija: Olja Novaković

Polaroid sjećanja

Mogu da počnem od Zmaja. 

Zvali su ga Afrika, volio je konge, dlanovi su mu znali popucati do bolnih rana, govorio je da ličimo i da smo jedan dah, a ja sam se bojala tragova spoljnjeg svijeta koje je unosio u moj dom, pokušavala da preživim njegova pojavljivanja, ostanem prisebna kada donese noć i hrabra nakon što nestane u rano jutro.

Priča započeta iz sredine. Da se ne zaboravi.

Možda je sredina početak?

Počela da živim tek nakon odmetanja daleko od uticaja porodice i provincije, udahnula prašinu velegrada duboko i utisnula u svoje poglede svjetla uličnih lampi, krenula u pohod na nove ulice, nesiguno birajući borbe koje će me ishodima oblikovati.

Nepoznatim pločnicima odzvanjali su godinama moji koraci, prvo sitni i nesigurni, potom zvučni topoti visokih potpetica i onda shvatih, da tu u tuđem gradu, postala sam žena.

Gdje krećemo kad u gluvo doba gazimo kroz duboki snijeg, probuđeni zvonom telefona u sitan sat?

Mladost nam ne da mira, a sjećanja još mirišu na duboke snjegove.

Kuda si pošla, crnooka moja, zar misliš da te sreća čeka na hladnom mermeru nekog osrednjeg kafea? Možda tek neka nepreboljena uspomena, poneki vreo dah odbjegao od pameti pa sad vitla pod samom tavanicom vrteći svijest i prisutnih i onih što su davno pijani odljuljali ka zamagljenim automobilima usnulih taksista.

Ne trudi se, crnooka, da se napraviš pametna, ko je napolju u ovo doba, po ovoj zimi, ne može se nazvati inteligentnim.

Taksista me gleda radoznalo i upitno: „ Kuda po ovoj zimi?“ U zagrljaj voljenom.

Tek u močvarnim dubinama sukobljenih pogleda prepoznašćeš čvrste pokrete četkice njegove majke, slikarke, koja ga je ljubavlju i neposrednošću svojom oblikovala, tonući u toplinu svog partnera, ove obrve, trepavice, udahnula dah života u ovo milo stvorenje, koje se pretvorilo u vatromet.

Tišina me ne umiruje, decembarski snijeg škripi pod mojim nogama, možda je februar, gdje li se izgubila ta računica, otrgla se volji i sada divlja remeteći svaki smisao vezan za kalendar, pa čak i za sjećanje?

Nisam se mnogo promjenila, i sada godinama kasnije, jednako strijemim ka nebu, bavim se isključivo lutanjem tuđim ulicama, jer tako me naučio, i svemiru dovikujem:

Krila, krila, imam, ako ih ne vidiš, ne znači da ne mogu da letim. Pusti me, daleko, najdalje. Želim da me zaboli kad ih otvorim u punom rasponu, želim da me boli dok me bura lomi, jer znam da sam živa, samo protiv vjetra letim, samo tako letjeti znam. 

Vratiću se kada umirim svoje tuge, vratiću se jednom, znam, ako dozvoliš da ti zaklonim sunce krilima svojim, ako možeš podnijeti trenutke u sjenci, ako možeš, poleti i sam.

Mogu početi od sebe, tako ćemo zaroniti u duboki bezdan gdje samo gorki očaji preživljavaju, gdje će te u sekundi na dno povući razočarenja, davno zaboravljena neka, dok se boriš za posljednji dah, toneš i leđa ti udaraju u pijesak taštine, pogled zuri u odbjeglo svjetlo nada, ja nad tobom, tek jedva od beznađa osjetiš šta je strah.

Udahni me, govori voda, uporno odbijaš da priznaš da si poražen, udahni i shvatićeš da jesi.

I gdje stanem ima li smisla nastaviti?

Napiši jednu priču. Zarobi miris kiše pod pljuskom, jedna kap će napraviti razliku, probuditi sjećanje.  Slike. Uspomene. Prošlost. Poput starog filma na raširenom platnu ubrzano mijenjaju svoje oblike, druge prosute polaroid fotografije, na mojim koljenima, u cjelini prikazuju jedan život i skraćuju nam dah.

Kapi koje se slivaju niz odrinu, široki listovi loze bore se pod težinom vode, niz crnu koru puzi jesen, krevet na podu, tišina na razini kiše i svaka kap čini čuda. Mijenja raspored u mom sjećanju, izaziva pamćenje na dvoboj, tišinom usnulog zaklinje dan da ne žuri. Sa terase okupane pljuskom, širi se miris odbjeglog ljeta, uvlačeći se u san, da ostane tu zauvijek zarobljeno u rapsodiji životnih izbora.

Pisma iz zaliva 9

Hajdučka trava 2012.

Tekst i fotografija: Olja Novaković

Selfi, najljepši na svijetu ko je?

Stvarno misliš da ćeš u stvarnosti izgledati bolje ako se provučeš kroz pet filtera i time učiniš svoje lice mlađim, čistijim, bez bora?

Da li je stvarno potrebno dok čekaš na semaforu izvadiš telefon pa beskrajno između crvenog i zelenog svjetla namještaš njuškicu lijevo desno, pućiš usne i kolačiš oči ili mjenjaš ugao svjetla da bi ti naočare izgledale moćnije i skuplje pa škljocneš, jednom, dva puta, treći put i dalje nezadovoljna, jer ne možeš biti bolja nego što jesi? I kakav je tek besmisao prikazati sebe ljepšom? Nema većeg poraza nego sresti osobu koja na slikama i na javnim mrežama izleda fantastično, a u stvarnosti, na svoju lošu kopiju, ako uopše i liči na sebe.

I kao žena sam sama nekoliko puta došla u nedoumicu susrevši se sa osobama oba pola koje na slikama izgledaju besprekorno, a uživo mogu služiti kao strašila za ptice, i koja je svrha? Ostaje u ustima samo goričina zbog pogrešne procjene, ostaje težina u stomaku, jer se osjećaš prevaren, izigran. Laž se nadvija, od prvog trenutka, nad poznanstvo ili nad prijateljstvo, moguća veza gubi svaku mogućnost za iskren početak i postaješ izbor prevare i laži u očima onog koji je povjerovao tvojoj predstavi o sebi.

Onda ako razmisli još jednom pitaće se kolika je količina kompleksa kojoj me tvoj mozak zatrpan, pa si dodavala grudi, smanjivala struk, peglala bore ili dodavala filter sa šminkom na već postojeće gletovanje, i fasadiranje na tvom licu.

Selfi u kuhinji dok djete plače za pažnjom, selfi sa drugaricama dok se njima diže kosa na glavi ili „pu spas“ selfi za sve nas, pa se svi uguraju u kadar da se vidi kako se dobro provode, onog momenta kada se ugasi telefoni i osmjesi momentalno utihnu, zamrače se lica i beživotno bulje u ekrane, razmjenjuju se slike i dodaju filteri, a gdje je zabava koja je predstavljena na slici? Nema, samo laž.

Selfiranje parova na destinacijama da se zapečati online prezentacija ljubavi, dok se ona potajno dopisuje sa drugim, a on odavno viđa sa još jednom za stalno i jednom povremeno. Ne možemo da vidimo jedni druge od svjetla mobilnog telefona koje nam bode oči, forsira nas da mu se posvetimo.

Ne jednom doživljava svako od nas da za stolom sjedimo sa osobom koja ne gleda u nas, ne čuje nas, posvećena telefonu dok smo mi posvećeni njoj ili njemu i onda, pokretom ruke, udaljava telefon od sebe i vi pomislite konačno ste kao prijatelj došli na red, ali ne, pali se svjetlo blica, širok osmjeh za publiku, klik, hiljadu lažnih prijatelja dobija osmjeh, vi dobijate čir na želucu, ako niste u stanju da pratite ovu igru.

Zatim selfi nije dovoljno dobar, nos je prevelik. Ideja je da se smanji, filteri ne pomažu, ali hirurg više nije skup. Nakon prve, druge, treće intervencije čini ti se baš je dobar, selfi će biti uspješan. Klik. Hm, odjednom se stvorila praznina među očima, kako je popuniti, možda dodati malo usta pa da lice dobije na punoći. Silikona ima sad već u svakom špricu. Zadovoljna praviš novu fotografiju. Klik. Nesrazmjerna usta u odnosu na mali nos ne djeluju na slici tako dobro, možda dodati jagodice?

Malo po malo bez mogućnosti povratka na osnovne temelje se bez velikog reda dodaju balkoni, terase, žardinjere, novi dimnjaci i mnogo boje, malter pri dnu fasade već otpada pod težinom mnogih slojeva i mnogih nadodatih elemenata.

Klik. Novi semafor i novo crveno svjetlo. Zadovoljna pogledom u ogledalo odlučuješ se na selfi, na fotografiji izgledaš odlično, problem je jedino što milioni izgledaju identično poput tebe, uniformisana lica istim plastičnim detaljima.

Da li si uopšte svjesna kako izgledaš bez filtera, bez mobilnog, bez internet promocije?

Odeš kući, čeka te nezadovoljan muž, nezadovoljna djeca, nezadovoljni radnici, nezadovoljni prijatelji, i sama nezadovoljna skidaš gomile šminke i ležeš u krevet.

Svjetlo se ugasilo, u glavi ti gori crvena lampica, odlična si za selfi, a za život?

Tekst i fotografija: Olja Novaković

Posljednji šesti ( Papa Siksto V )

Gledao sam sa svoje inkvizitorske stolice kako nalažu vatru, nije mi smetala ni rulja koja se od jutra okupljala da gleda spaljivanje vještice, nije mi smatao ni gusti dim koji se nadvijao nad crkvom i cijelim gradom izgledajući kao da će tamna magla u kazni progutati cio grad. Kiša je neumorno gasila oganj spreman da spali tu sitnu ženicu, niodkuda dovedenu, neugledu, kosa joj je u bičevima šibala po mokroj haljini dok su joj naleti vjetra udarali u lice. Kakav težak dan za ovaj prljavi posao. Želio sam što prije da bude gotovo. Oluja je zasipala trg, dželati su se mrštili, a ljudi se ljuljali sklanjajući se pod strehe obližnjih kuća i trgovina.

I dalje je pljuštalo. Negodovao je nad ovim poslom trudeći se da bjes zbog zadatih mu obaveza iskali na svojim podanicima, a poziciju izvršitelja, inkvizitora,zloupotrebi i potlači što više podanika.

Ovo vrijeme me podsjeća na očeve priče o zavičaju, iz nekog zaliva, mnogo kasnije nazvanom Zaliv svetaca, vodimo porijeklo. Otac je najčešće pričao o prelijepom pogledu sa vrha našeg brda i jednom kraju nazvanom po kruškama, nisam to zaboravio, o ugodnom suncu mediterana sa druge strane ovog velikog rimskog mora, o maslinjacima koji se kupaju u svjetlu na proplanku, ali i o dugim zimama, blagim, međutim punim kiše, potoci su tekli do mora, slivajuci se niz planinu rijekom u dnu doline.

Pijavica, mještani su je tako nazvali, ljeti mirna i suva, a zimi je znala preplaviti tok i napraviti štetu, poput ljudi iz tok kraja imala je dva lica, pijavice u vodi naizgled bezazlene, u bliskom susretu životinji ili čovjeku moglu nanijeti štetu. Čudan kraj krotak, a neukrotiv.

Pljusak koji mu se zaletio u lice vratio ga je u stvarnost. Želi mjesto Pape i dobiće ga jednom kad pokaže dovoljno beskrupuloznosti i želje za moći, reformiraće 150 crkava u Rimu, napraviće 27 česmi, to mu je u planu, uvešće vodovod u siromašni dio grada do sada zanemaren, renesansno će se boriti za ulice, trgove i obeliske,  grubje i strog, zavešće red i čistoću, biće osnovač Vatikanske bibilioteke.

Budućnost o kojoj mašta sjedeći ovdje u glibu, mrzeći sebe, podanike i tu vatru koja se uporno gasi, a naredio je smaknuće, djelovala je tako nedostižno.

Čujem je kako viče ka meni, kune me, kroz nalete vjetra mi se čini da prepoznajem jezik koji nije italijanski, umišljam, možda sam samo umoran od sve ove prljavštine, od izgorenih kosa i natruljenih tijela. Dželati je vuku prema lomači iz koje više kulja dim nego vatra, kune ga jezikom kojim je govorio njegov otac nikada nenaučivši italijanski, kune ga istim riječima kojima je njegov otac znao na njega prosuti negodovanje kao nad četvrtim djetetom za koje nije imao više srpljenja u siromašnoj i trošnoj kućici na kraju sela.

„Nesrećo!“ čujem je kako viče isrgnuvši se iz ruku muškaraca u uniformama. Pada u blato, prljavština joj se sliva niz lice. „Proklet da si!“, poznat mi je taj jezik iz jednog ilirskog kraja mojih predaka. Jeste, proklet sam, ovdje na ovoj kiši, ovdje pod ovim nebom koje je odlučilo sav gnijev da obruši na mene, prokleta je i ambicija koja me gura da se borim do vrha religijskog reda.

Jedan Zmajević će pisati o meni i mom porijeklju sto godina nakon moje smrti.

Pamtiće me kao najvećeg reformatora crkve u samo pet godina vladavine, a o meni će se stoljećima raspravljati,  o mojoj zaostavštini i o mom porijeku.

Vezuju je za lomaču dok im pod nogama kulja dim koji nikako da uhvati granje. Ne mogu više da čekaju, voda joj se sliva niz umorne ruke, a oči i dalje divlje gledaju na njega. Da li on u tom divljem pogledu prepoznaje sebe, svoje gene, svoju divlju prirodu? Otima se kao divlja zvijer i kune.

Hoće li ta kletva biti osnova za sve njegove uspjehe, za svu zlobu koju ce nostiti u sebi? Da li će se on tom zlobom samo skrivati svoju nemoć od onih koji mu žele nauditi? Govoriće o njemu kao o vuku u koži jagnjeta,koji je nakon postavljanja na presto strgnuo svoju masku i čvrsto zavladao unoseći strah i red, tiranin i reformator. Da li nosi u svojim venama krv ove divlje žene koja ga kune očevim jezikom?

Zeleni im se pogledi susreću, gleda ga rijetkim očima koje naslijeđuje svaka druga generacija u porodici, zelenim poput trave, poput mladog lišća masline u proljeće. Gleda ga očima njegove pramajke, jake i divlje žene iz jednog dalekog podneblja i kune.

Podižem ruku, želim da se sve okonca. Nove baklje se bacaju na lomaču, sad ga više ne kune, utihnula je,  ali njena je mržnja glasnija od njenih riječi. Gleda ga kao sebi ravnog. Pogled nepokorenog koji se ne zaboravlja.

Čini mu se da joj se oblaci povlađuju dok dozvoljava da joj kiša umiva lice, čini mu se da ona upravlja oblacima i njihovom voljom, njegovom voljom, čini mu se zaista da je vještica , ne znajući ni sta da očekuje od ovog dana i ovog smaknuća.

U dubini osjećam njenu nadmoć nad svim što se dešava i zavidim joj, divim se njenoj snazi, njenoj slobodi, njenom izboru, divim se snazi svojih predaka u njoj i ljuti me.

Grom udara u gradski trg nedaleko od postavljene lomače, rulja se razbježala u trenu bez poslijedica, gurkaju se pokazujući na ženu i na njega, ti prsti koji uporno kreću ka osuđenom, čini mu se baš ka njemu.

Razilaze se. Od prejake kiše ili od sujevjerja tek na trgu ne ostaju više ni psi lutalice. Dželati po naređenju i dalje na svojim mjestima. Ostaviti je tu da okonča pod ovim pljuskom vezana za lomaču jer vatre danas neće biti ili da je vratiti u lance?

Par dana kasnije umrijeće od batina u tamnici. Zelene oči će se ugasiti. Njena jedina krivica je bila što je nesebično liječila seljane planinskim travama, vještinom naučenom u dalekom zavičaju.

Umro sam mnogo godina kasnije, mržnja me je pojela, na mom grobu utisnut je grb na kom je predstavljen lav i tri kruške, kruške za sjećanje na moj, na njen zavičaj.

Tekst i fotografija : Novaković Olja

O ženama i ostalim nedoumicama

Čitam danima razne tekstove o emanicpaciji žena, o tome ko u odnosu na tu istu emancipaciju plaća račun u restoranu, o tome kako su žene sponzoruše, muškarci glupi, kako žene ne znaju doživjeti orgazam, a muškarcima je po pravilu mali, one sa fakultetskom diplomom loše domaćice, a sponzori bez škole obični glupani i ponekad pomislim reći riječ, dvije onda, da nije vrijedno truda, nekad me prijatelji tjeraju da kažem što mislim, a nekada je bolje da ne izgovorim.

Uz naklon gospodinu Frojdu, počeću od majki. Nekada su žene odgajale ratnike, možda su zato bili bolji domaćini, muževi, očevi, danas, da se ne naljute mnoge gospođe mame, odgajaju se mamine princeze, koji ne mogu ni da potrče, a da ne zapnu i puste sami sebi krv, plačući trče kući, umjesto da obrišu onako krvavo koljeno i nastave dalje, kao što smo mi, ako što su to naši đedovi činili. To što vi gajite, drage gospođe, biće nečiji zetovi, tako svijet neće postati bolje i sigurnije mjesto.

Majkama koje imaju žensku djecu poručila bih sledeće; lijepo je što učite vašu djevojčicu da bude otresita i samostalna, posebno ako redovno uz vaše odobrenje prati popularne TV emisije, sa petnaest godina će već, u nekoj prekratkoj suknji i majčici koja jedva prekriva grudi, podati se prvom i to neće govoriti mnogo o njemu, uglavnom o njoj. Svi smo bili mladi, neka sve gospođe preračunaju svoja prva seksualna iskustva pa neka vide u kom pravcu vaspitavaju djecu, jer iver, kažu, nikada ne pada daleko od klade, a djevojčice sve ranije rade što ne bi baš trebalo. Dakle nisu ni muškarci krivi što im je sve dopušteno.

Nekada je Balašević govorio :"Zvalo me zabranjeno voće s raznih grana", toga se starija generacije sjeća, danas zabrane ne postoje, sve je ponuđeno i zašto bi muškarac bio džentlemen, kad je dovoljno da bude dovoljno bezobrazan.

A sada da se okrenemo trenutnoj situaciji:  Žene vs. Muškarci.

Za sebe bih rekla da sam old fashion lady. U vrijeme kad sam odrastala klinci od osamnaest godina nisu imali automobile, ni novac, možda tek poneki dobro igrao fudbali, svirao gitaru ili bio bek, vaterpolo as, voljeli smo ih zbog osmijeha, ukradenog dodira, a tek poljupca.

Ne znam zašto se čudimo što muškarci žene tretiraju neprimjereno, u doba prije interneta i porno sajtova sve što smo i jedni i drugi znali o seksu bilo je sve zajedno veliko ništa, ako je neki drug ispričao anegdotu, ili ako je neko probao lagani peting, suština se svodila na sledeće: novo, neistraženo polje, a prvi pokušaji na plašljive dodire, zalutale poljupce, obje strane su to doživljavale kao posebno, uzvišeno iskustvo. Danas klinci prvo dobro prouče internet "literaturu" prema kojoj ženu mora da boli, da bude podređena i tako je sveta bračna obaveza koja donosi potomke i sa njima radost postala jedan opšti svinjac beščašća, jada i gadosti.

Tako smo izgubili poštovanje jedni prema drugima, oni prema nama, jer su ih pogrešno učili, mi prema njima jer:" Kako siješ tako ćeš i požnjeti” i sve je nekako priču dovelo do onog restoranskog stola i ko plaća večeru, ona ili on. Vratimo se malo unazad, na kraju zašto bi on platio večeru ili piće, kad na svim filmovima za odrasle oni to odrade na brzaka, s nogu, nema udvaranja, ćaskanja, jer kako dječaci od starta nauče, žena je samo objekat zadovoljenja njihovih želja, zašto bi joj posvećivali pažnju?

Moji dječaci, vaši očevi su vam trebali reći da su oni to drugačije radili i sigurna sam, ako ima takvih očeva, možda i poneki dječak stasava u pravog čovjeka.

Tužno je da prve generacije odrasle na pogrešnim idejama imaju preko trideset godina, odrasli, zreli ljudi, koji ne shvataju da se ne svodi sve na seks, a kad seks izgubi smisao, zapitaju se zašto im prija ako mi se komšijska mačka uvuče u krilo i tu zaspi.

Dragi muškarci, žena je kao mačka, što je krilo toplije i mirnije, a ruka nježnija to i one bolje predu.

Tekst i fotografija: Olja Novaković

Depersonalizacija lične negacije

“Super tebi ide u životu.”

”Kako znaš?”

“Vidim na internetu.”

Da li smo stvarno postali toliko površni i plitki kao društvo, kao plemenska zajednica, ako prijatelji, da li je moguće u trenutku kada se obratite osobi za pomoć, savjet, za podrsku, koja vam je, kao i svima, možda ne presudna, ali sigurno prijeko potrebna, da udarite u zid zlobe, zavisti ili nerazumjevanja kod onih koji prate vaš život na internetu i tumače ga kroz ono što objavljujete o sebi, a svi znamo u koliko voda ispiramo svaki trenutak našeg života koji postavljamo online, da bi izgledao bolje, svježije, koliko filtera upotrebimo i koliko puta provjerimo šta smo napisali?

Često sam brinula da će mi neko zatražiti pomoć i da neću moći nista uraditi za tu osobu zbog nepoznavanja materije zarad koju mi se obraća, a danas more ljudi koji mogu da vam pomognu, strijepe da im se ne obratite za pomoć, i to baš iz oblasti u kojoj bi vam se lako mogli naći. Ne bi osjetili da su vam pomogli, završili bi to onako usput, lijevom rukom, ali ne, ljubi bližnjeg svog se svelo na iskopaj mu grob.

Rekoh ja jednom: “Ovdje će seljani učiniti sve grob da ti iskopaju, ali niko neće dati prilog za spomenik.”

I onda zvoni telefon, ne tako davno ušao u moj život, obasjavši ga stavovima tako rijetko viđenim u ovozemaljskom životu, kaže mi :” Vidio sam ti neke izjave na internetu, pa samo da pitam kako si?”

Sada sam dobro. Sada kada kroz močvaru osrednjih koji tumače moje postojanje kroz najniže pobude i ponude, koji nam gledaju u tanjir da ne pojedemo možda bolji obrok od njih ili zaviruju pod haubu da ne bi koji konj više povukao nas u život brže nego njih, neko je ispod lažnog sjaja i blještave površine internet prezentacije, prepoznao trenutak u kom ljudska duša podnosi težinu veću od one koju može da ponese, i on me zove.

Prisjećam se, nedavno se povukao u osamu i znam da mu je teško u borbi sa njegovim demonima, a svi ih nosimo, izašao je na trenutak iz svoje sigurne pećine, u koju se sakrio od mnogih teških riječi koje su padale na njegova ramena, koja već nose preteško breme za običnog čovjeka, izašao iz osame ćutanja, izvukao se za trenutak iz svog bolovanja, da bi mene podržao. Noseći svoj teret naišao je na moj put, danas, da me podrži onako izguranu sa strane, da mi naspe suvog pjeska pod točkove upale u mulj svakodnevnice, pogura i vikne na mene da se pokrenem.

Kroz dogovor da se vidimo i podržimo jedno drugo u razgovoru, utihnuta i smirena, povlačim se, pravdam potrebom da odmorim i odbolujem povrijeđenost koja me zatekla nespremnu, on zahvalno potvrđuje da mu odgovara, jer mora još koji dan da se skloni i posveti sebi, jer težina koju nosi ga obara i iscrpljuje.

I tu, na rubu našeg udvajanja i razdvajanja, spoznam tračak božije promisli. Vičem u slušalicu: “Budi hrabar. Biću hrabra.” On je svoju već spustio, govorim sama sebi, a tišina mi odgovara ehom. “Hrabra.”

Hrabra sam, znam. Hvala svemiru.

“Boli, ali sve dok boli znaću duša moja je, kad ne bude boljela,

znaću tad da je prodata, crvenom liku iz posrnulog puka.”

Tekst i fotografija : Olja Novaković