Friday, October 19, 2018

Letargija zrelog doba



“Najlakše je zavesti upravo onu ženu koja je vjerna mužu i koja napad ne očekuje“, objašnjavao joj je, a ona je gledala začuđenim očima djeteta, nespremna na život zrelog doba i to saznanje, prekasno pristiglo, sada je više zaličilo na osudu nego na pomoć.
Kako može žena biti tako naivna?!
Bez podignutih zidova za samoodbranu, praznih arsenala municije za protivnapad, sama kao ovca na livadi, nezaštićena i spremna za klanje, uljuljkana u svakodnevnicu, prazna za sebe i druge, ova Djeva Marija modernog doba, gubi u startu bitku za očuvanje sebe.
Tek kad sve bude gotovo, kad bude prozivana i osuđivana, uvidjeće gdje je pogriješila i pitaće se kako je bila tako nesmotrena. Kasno, šteta je napravljena.
Nije bila ni glupa, niti je pogrešno postupila, samo je dozvolila sebi da je svakodnevnica pregazi, da je bila svjesnija sebe, ili ne bi napravila grešku, ili bi se potpunosti predala uživanju bez griže savjesti. Odabrala bi svoj put sama, ne bi dozvolila da joj drugi prekrajuaju život po njihovim željama.
Čime da slažem sebe, pa da ta laž u meni ostane čvrsta i postojana i da joj do samouništenja vjerujem, kao što obična žena vjeruje dobro upakovanoj laži običnog muškarca?
Kako sebi sebe da učinim bez zadrške i otvoreno voljenom, spremna odreći se svega da bih si udovoljila, kao što obična žena, zbog pedantno smišljene laži, u stanju je odreći se svega što ima, počevši i završivši sa sobom?
Zima života ne dolazi sa starošću, sa tim dobom kog se svi plašimo, dok sjedimo pred kućom  pomalo usamljeni u svojim mislima , a unučad se igra na livadi naše zaostavštine, potvrđujući nam ipak sumnju da nismo uzalud živjeli.
Nije to zima, zima je ono doba u tridesetim ili četrdesetim kada osoba zamre sama u sebi, kada utihnu želje, radoznalost, kada nam sve odjednom postaje teško, jer imamo stan, automobil, bračnog druga i djecu, dostigli smo cilj i tu smo stali. Upravo u tom trenutku počinju da se na naš život spuštaju prve pahuljice i kao u nekoj bajci, sav naš svijet tog momenta pada u duboki san i sve što radimo i način na koji živimo odvija se po automatizmu, kao u fabrici mašine preko noći zaboravljene, upaljene, ali ne proizvode, ne rade, tek postoje, troše energiju i prostor za neke druge, koje bi i te kako bile produktivne i pokazale šta i koliko mogu.
Ali mi spavamo, zaboravljeni od sebe samih i od drugih upadamo u letargiju koja se zove zrelo doba.
Ono što će samo rijetki otkriti je da nakon djece, braka, posla, stana, postoji novo proljeće, vrijeme samonadogradnje, sada kada ste ispunili veći dio materijalnih žudnji, pravo doba da se posvetite sebi , da otvorite novu knjigu, započnete čitanje nekih novih stranica i ispisivanje novih poglavlja vašeg života.
I onda te neke dovoljno tamne oči trgnu iz stvarnog životai ti voljno zagaziš u njihov bezdan, ne razmišljući da ćeš time srušiti već nesigurne bedeme života koji živiš i koji već odavno nije tvoj. Konačno ponovo postojiš, sve se ruši oko tebe, a ti zadovoljno udišeš svoje beznađe uživajući u susret propasti koja nadolazi.
Zašto?
Zato što smo prerano zakopali sebe, pretrano smo prevarili sebe da smo zreli i odrasli, da smo zadovoljni onim što imamo, da smo dovoljno zreli i sve već probali, život nas prevari da bi nam pokazao da u nama još volje za nove podvige, za nove igre i nove patnje.
Ne žuri da sebe prerano staviš u okove braka, djece ili stalnog posla, ne žuri da neki grad nazoveš svojim zauvijek, i ako neke crne oči, tamnije od onog što možeš da podneseš, gledaju ka tebi, uzvrati pogled, ako se pojavi šansa tvog života ne plaši se da ostaviš stalan posao koji ne voliš, ako je preseljenje tvoja nada, pakuj kofere, pa i ako tonoš u haos uživaj u njemu.
Život je jedan, a samo nas igre čine živima. Promjeni cipele, promjeni ulice, pomjeni navike.
Ne spavaj uljuljkan u običan dan. Uvijek je vrijeme za buđenje. Budi neobičan ostani svoj.

Pisma iz zaliva 10
Hajdučka trava 2012

Tekst i fotografija: Olja Novaković

Sunday, October 14, 2018

Polaroid sjećanja


Mogu da počnem od Zmaja. 
Zvali su ga Afrika, volio je konge, dlanovi su mu znali popucati do bolnih rana, govorio je da ličimo i da smo jedan dah, a ja sam se bojala tragova spoljnjeg svijeta koje je unosio u moj dom, pokušavala da preživim njegova pojavljivanja, ostanem prisebna kada donese noć i hrabra nakon što nestane u rano jutro.
Priča započeta iz sredine. Da se ne zaboravi.
Možda je sredina početak?
Počela da živim tek nakon odmetanja daleko od uticaja porodice i provincije, udahnula prašinu velegrada duboko i utisnula u svoje poglede svjetla uličnih lampi, krenula u pohod na nove ulice, nesiguno birajući borbe koje će me ishodima oblikovati.
Nepoznatim pločnicima odzvanjali su godinama moji koraci, prvo sitni i nesigurni, potom zvučni topoti visokih potpetica i onda shvatih, da tu u tuđem gradu, postala sam žena.
Gdje krećemo kad u gluvo doba gazimo kroz duboki snijeg, probuđeni zvonom telefona u sitan sat?
Mladost nam ne da mira, a sjećanja još mirišu na duboke snjegove.
Kuda si pošla, crnooka moja, zar misliš da te sreća čeka na hladnom mermeru nekog osrednjeg kafea? Možda tek neka nepreboljena uspomena, poneki vreo dah odbjegao od pameti pa sad vitla pod samom tavanicom vrteći svijest i prisutnih i onih što su davno pijani odljuljali ka zamagljenim automobilima usnulih taksista.
Ne trudi se, crnooka, da se napraviš pametna, ko je napolju u ovo doba, po ovoj zimi, ne može se nazvati inteligentnim.
Taksista me gleda radoznalo i upitno: „ Kuda po ovoj zimi?“ U zagrljaj voljenom.
Tek u močvarnim dubinama sukobljenih pogleda prepoznašćeš čvrste pokrete četkice njegove majke, slikarke, koja ga je ljubavlju i neposrednošću svojom oblikovala, tonući u toplinu svog partnera, ove obrve, trepavice, udahnula dah života u ovo milo stvorenje, koje se pretvorilo u vatromet.
Tišina me ne umiruje, decembarski snijeg škripi pod mojim nogama, možda je februar, gdje li se izgubila ta računica, otrgla se volji i sada divlja remeteći svaki smisao vezan za kalendar, pa čak i za sjećanje?
Nisam se mnogo promjenila, i sada godinama kasnije, jednako strijemim ka nebu, bavim se isključivo lutanjem tuđim ulicama, jer tako me naučio, i svemiru dovikujem:
Krila, krila, imam, ako ih ne vidiš, ne znači da ne mogu da letim. Pusti me, daleko, najdalje. Želim da me zaboli kad ih otvorim u punom rasponu, želim da me boli dok me bura lomi, jer znam da sam živa, samo protiv vjetra letim, samo tako letjeti znam. 
Vratiću se kada umirim svoje tuge, vratiću se jednom, znam, ako dozvoliš da ti zaklonim sunce krilima svojim, ako možeš podnijeti trenutke u sjenci, ako možeš, poleti i sam.
Mogu početi od sebe, tako ćemo zaroniti u duboki bezdan gdje samo gorki očaji preživljavaju, gdje će te u sekundi na dno povući razočarenja, davno zaboravljena neka, dok se boriš za posljednji dah, toneš i leđa ti udaraju u pijesak taštine, pogled zuri u odbjeglo svjetlo nada, ja nad tobom, tek jedva od beznađa osjetiš šta je strah.
Udahni me, govori voda, uporno odbijaš da priznaš da si poražen, udahni i shvatićeš da jesi.
I gdje stanem ima li smisla nastaviti?
Napiši jednu priču. Zarobi miris kiše pod pljuskom, jedna kap će napraviti razliku, probuditi sjećanje.  Slike. Uspomene. Prošlost. Poput starog filma na raširenom platnu ubrzano mijenjaju svoje oblike, druge prosute polaroid fotografije, na mojim koljenima, u cjelini prikazuju jedan život i skraćuju nam dah.
Kapi koje se slivaju niz odrinu, široki listovi loze bore se pod težinom vode, niz crnu koru puzi jesen, krevet na podu, tišina na razini kiše i svaka kap čini čuda. Mijenja raspored u mom sjećanju, izaziva pamćenje na dvoboj, tišinom usnulog zaklinje dan da ne žuri. Sa terase okupane pljuskom, širi se miris odbjeglog ljeta, uvlačeći se u san, da ostane tu zauvijek zarobljeno u rapsodiji životnih izbora.

Pisma iz zaliva 9
Hajdučka trava 2012.

Tekst i fotografija: Olja Novaković

Friday, October 5, 2018

Selfi, najljepši na svijetu ko je?



Stvarno misliš da ćeš u stvarnosti izgledati bolje ako se provučeš kroz pet filtera i time učiniš svoje lice mlađim, čistijim, bez bora?
Da li je stvarno potrebno dok čekaš na semaforu izvadiš telefon pa beskrajno između crvenog i zelenog svjetla namještaš njuškicu lijevo desno, pućiš usne i kolačiš oči ili mjenjaš ugao svjetla da bi ti naočare izgledale moćnije i skuplje pa škljocneš, jednom, dva puta, treći put i dalje nezadovoljna, jer ne možeš biti bolja nego što jesi? I kakav je tek besmisao prikazati sebe ljepšom? Nema većeg poraza nego sresti osobu koja na slikama i na javnim mrežama izleda fantastično, a u stvarnosti, na svoju lošu kopiju, ako uopše i liči na sebe.
I kao žena sam sama nekoliko puta došla u nedoumicu susrevši se sa osobama oba pola koje na slikama izgledaju besprekorno, a uživo mogu služiti kao strašila za ptice, i koja je svrha? Ostaje u ustima samo goričina zbog pogrešne procjene, ostaje težina u stomaku, jer se osjećaš prevaren, izigran. Laž se nadvija, od prvog trenutka, nad poznanstvo ili nad prijateljstvo, moguća veza gubi svaku mogućnost za iskren početak i postaješ izbor prevare i laži u očima onog koji je povjerovao tvojoj predstavi o sebi.
Onda ako razmisli još jednom pitaće se kolika je količina kompleksa kojoj me tvoj mozak zatrpan, pa si dodavala grudi, smanjivala struk, peglala bore ili dodavala filter sa šminkom na već postojeće gletovanje, i fasadiranje na tvom licu.
Selfi u kuhinji dok djete plače za pažnjom, selfi sa drugaricama dok se njima diže kosa na glavi ili „pu spas“ selfi za sve nas, pa se svi uguraju u kadar da se vidi kako se dobro provode, onog momenta kada se ugasi telefoni i osmjesi momentalno utihnu, zamrače se lica i beživotno bulje u ekrane, razmjenjuju se slike i dodaju filteri, a gdje je zabava koja je predstavljena na slici? Nema, samo laž.
Selfiranje parova na destinacijama da se zapečati online prezentacija ljubavi, dok se ona potajno dopisuje sa drugim, a on odavno viđa sa još jednom za stalno i jednom povremeno. Ne možemo da vidimo jedni druge od svjetla mobilnog telefona koje nam bode oči, forsira nas da mu se posvetimo.
Ne jednom doživljava svako od nas da za stolom sjedimo sa osobom koja ne gleda u nas, ne čuje nas, posvećena telefonu dok smo mi posvećeni njoj ili njemu i onda, pokretom ruke, udaljava telefon od sebe i vi pomislite konačno ste kao prijatelj došli na red, ali ne, pali se svjetlo blica, širok osmjeh za publiku, klik, hiljadu lažnih prijatelja dobija osmjeh, vi dobijate čir na želucu, ako niste u stanju da pratite ovu igru.
Zatim selfi nije dovoljno dobar, nos je prevelik. Ideja je da se smanji, filteri ne pomažu, ali hirurg više nije skup. Nakon prve, druge, treće intervencije čini ti se baš je dobar, selfi će biti uspješan. Klik. Hm, odjednom se stvorila praznina među očima, kako je popuniti, možda dodati malo usta pa da lice dobije na punoći. Silikona ima sad već u svakom špricu. Zadovoljna praviš novu fotografiju. Klik. Nesrazmjerna usta u odnosu na mali nos ne djeluju na slici tako dobro, možda dodati jagodice?
Malo po malo bez mogućnosti povratka na osnovne temelje se bez velikog reda dodaju balkoni, terase, žardinjere, novi dimnjaci i mnogo boje, malter pri dnu fasade već otpada pod težinom mnogih slojeva i mnogih nadodatih elemenata.
Klik. Novi semafor i novo crveno svjetlo. Zadovoljna pogledom u ogledalo odlučuješ se na selfi, na fotografiji izgledaš odlično, problem je jedino što milioni izgledaju identično poput tebe, uniformisana lica istim plastičnim detaljima.
Da li si uopšte svjesna kako izgledaš bez filtera, bez mobilnog, bez internet promocije?
Odeš kući, čeka te nezadovoljan muž, nezadovoljna djeca, nezadovoljni radnici, nezadovoljni prijatelji, i sama nezadovoljna skidaš gomile šminke i ležeš u krevet.
Svjetlo se ugasilo, u glavi ti gori crvena lampica, odlična si za selfi, a za život?

Tekst i fotografija: Olja Novaković

Monday, October 1, 2018

Posljednji šesti ( Papa Siksto V )





Gledao sam sa svoje inkvizitorske stolice kako nalažu vatru, nije mi smetala ni rulja koja se od jutra okupljala da gleda spaljivanje vještice, nije mi smatao ni gusti dim koji se nadvijao nad crkvom i cijelim gradom izgledajući kao da će tamna magla u kazni progutati cio grad. Kiša je neumorno gasila oganj spreman da spali tu sitnu ženicu, niodkuda dovedenu, neugledu, kosa joj je u bičevima šibala po mokroj haljini dok su joj naleti vjetra udarali u lice. Kakav težak dan za ovaj prljavi posao. Želio sam što prije da bude gotovo. Oluja je zasipala trg, dželati su se mrštili, a ljudi se ljuljali sklanjajući se pod strehe obližnjih kuća i trgovina.
I dalje je pljuštalo. Negodovao je nad ovim poslom trudeći se da bjes zbog zadatih mu obaveza iskali na svojim podanicima, a poziciju izvršitelja, inkvizitora,zloupotrebi i potlači što više podanika.
Ovo vrijeme me podsjeća na očeve priče o zavičaju, iz nekog zaliva, mnogo kasnije nazvanom Zaliv svetaca, vodimo porijeklo. Otac je najčešće pričao o prelijepom pogledu sa vrha našeg brda i jednom kraju nazvanom po kruškama, nisam to zaboravio, o ugodnom suncu mediterana sa druge strane ovog velikog rimskog mora, o maslinjacima koji se kupaju u svjetlu na proplanku, ali i o dugim zimama, blagim, međutim punim kiše, potoci su tekli do mora, slivajuci se niz planinu rijekom u dnu doline.
Pijavica, mještani su je tako nazvali, ljeti mirna i suva, a zimi je znala preplaviti tok i napraviti štetu, poput ljudi iz tok kraja imala je dva lica, pijavice u vodi naizgled bezazlene, u bliskom susretu životinji ili čovjeku moglu nanijeti štetu. Čudan kraj krotak, a neukrotiv.
Pljusak koji mu se zaletio u lice vratio ga je u stvarnost. Želi mjesto Pape i dobiće ga jednom kad pokaže dovoljno beskrupuloznosti i želje za moći, reformiraće 150 crkava u Rimu, napraviće 27 česmi, to mu je u planu, uvešće vodovod u siromašni dio grada do sada zanemaren, renesansno će se boriti za ulice, trgove i obeliske,  grubje i strog, zavešće red i čistoću, biće osnovač Vatikanske bibilioteke.
Budućnost o kojoj mašta sjedeći ovdje u glibu, mrzeći sebe, podanike i tu vatru koja se uporno gasi, a naredio je smaknuće, djelovala je tako nedostižno.
Čujem je kako viče ka meni, kune me, kroz nalete vjetra mi se čini da prepoznajem jezik koji nije italijanski, umišljam, možda sam samo umoran od sve ove prljavštine, od izgorenih kosa i natruljenih tijela. Dželati je vuku prema lomači iz koje više kulja dim nego vatra, kune ga jezikom kojim je govorio njegov otac nikada nenaučivši italijanski, kune ga istim riječima kojima je njegov otac znao na njega prosuti negodovanje kao nad četvrtim djetetom za koje nije imao više srpljenja u siromašnoj i trošnoj kućici na kraju sela.
„Nesrećo!“ čujem je kako viče isrgnuvši se iz ruku muškaraca u uniformama. Pada u blato, prljavština joj se sliva niz lice. „Proklet da si!“, poznat mi je taj jezik iz jednog ilirskog kraja mojih predaka. Jeste, proklet sam, ovdje na ovoj kiši, ovdje pod ovim nebom koje je odlučilo sav gnijev da obruši na mene, prokleta je i ambicija koja me gura da se borim do vrha religijskog reda.
Jedan Zmajević će pisati o meni i mom porijeklju sto godina nakon moje smrti.
Pamtiće me kao najvećeg reformatora crkve u samo pet godina vladavine, a o meni će se stoljećima raspravljati,  o mojoj zaostavštini i o mom porijeku.
Vezuju je za lomaču dok im pod nogama kulja dim koji nikako da uhvati granje. Ne mogu više da čekaju, voda joj se sliva niz umorne ruke, a oči i dalje divlje gledaju na njega. Da li on u tom divljem pogledu prepoznaje sebe, svoje gene, svoju divlju prirodu? Otima se kao divlja zvijer i kune.
Hoće li ta kletva biti osnova za sve njegove uspjehe, za svu zlobu koju ce nostiti u sebi? Da li će se on tom zlobom samo skrivati svoju nemoć od onih koji mu žele nauditi? Govoriće o njemu kao o vuku u koži jagnjeta,koji je nakon postavljanja na presto strgnuo svoju masku i čvrsto zavladao unoseći strah i red, tiranin i reformator. Da li nosi u svojim venama krv ove divlje žene koja ga kune očevim jezikom?
Zeleni im se pogledi susreću, gleda ga rijetkim očima koje naslijeđuje svaka druga generacija u porodici, zelenim poput trave, poput mladog lišća masline u proljeće. Gleda ga očima njegove pramajke, jake i divlje žene iz jednog dalekog podneblja i kune.
Podižem ruku, želim da se sve okonca. Nove baklje se bacaju na lomaču, sad ga više ne kune, utihnula je,  ali njena je mržnja glasnija od njenih riječi. Gleda ga kao sebi ravnog. Pogled nepokorenog koji se ne zaboravlja.
Čini mu se da joj se oblaci povlađuju dok dozvoljava da joj kiša umiva lice, čini mu se da ona upravlja oblacima i njihovom voljom, njegovom voljom, čini mu se zaista da je vještica , ne znajući ni sta da očekuje od ovog dana i ovog smaknuća.
U dubini osjećam njenu nadmoć nad svim što se dešava i zavidim joj, divim se njenoj snazi, njenoj slobodi, njenom izboru, divim se snazi svojih predaka u njoj i ljuti me.
Grom udara u gradski trg nedaleko od postavljene lomače, rulja se razbježala u trenu bez poslijedica, gurkaju se pokazujući na ženu i na njega, ti prsti koji uporno kreću ka osuđenom, čini mu se baš ka njemu.
Razilaze se. Od prejake kiše ili od sujevjerja tek na trgu ne ostaju više ni psi lutalice. Dželati po naređenju i dalje na svojim mjestima. Ostaviti je tu da okonča pod ovim pljuskom vezana za lomaču jer vatre danas neće biti ili da je vratiti u lance?
Par dana kasnije umrijeće od batina u tamnici. Zelene oči će se ugasiti. Njena jedina krivica je bila što je nesebično liječila seljane planinskim travama, vještinom naučenom u dalekom zavičaju.
Umro sam mnogo godina kasnije, mržnja me je pojela, na mom grobu utisnut je grb na kom je predstavljen lav i tri kruške, kruške za sjećanje na moj, na njen zavičaj.

Tekst i fotografija : Novaković Olja