Poezija srca

„Oduzeo je sebi život“, na jednoj plaži, mladi čovjek priča o svom prijatelju. Sjenka višegodišnjeg druženja prati ga kroz odrastanje, vuče u mračne dubine pogrešnog rasuđivanja, odustanjanja i površnog sagledavanja stvarnosti.
Čitam naslove, statiskike, ljudi se sve češće okreću saouništenju, odlučuju da je jednostavnije otići zauvijek nego se boriti. Nedavno saznajem za samoubistvo dječaka, osnovac.
„ Kuda si, dušo, tako rano otišao?“
Šta navede mladost da tako rano otputuje? Koliko nas se našlo u situacijama u kojima smo misli da je oduzimanje života jedini izlaz i koliko nas je udahnulo još jednom odlučivši da podari sebi drugu šansu? Mnogi.
Sjećam se hladne studentske zime i januara, sjećam se cjelog dana provedenog uz ogradu balkona  i razmišljanja da li je dovoljno visoko. Šta me vuklo toj ogradi pitam uznemirana svim konopima, tabletama i mostovima na raspolaganju mnogoj djeci? Podrška mi je nedostajala. Samoća i tišina su bili moji neprijatelji.
“ Ono što se djetetu čini nepremostiv problem, roditelj zna da svaki problem ima rješenje.“ Da li roditeji današnjice imaju vremena za rješavanje dječijih problema?
Prezauzeti smo svojim usponima i padovima, dobrim poslovima, jurnjavom za karijerom, dolazimo kući umorni i potrošeni, babe i djede smo ostavili po selima ili u drugim gradovima, neke u staračkim domovima, umjesto uz bakin doručak, djeca oči otvaraju uz internet i telefon. Usamljeni.
Umjesto uz miris kafe na šporetu i osmjeh sjede glave, koja stotinama generacija unazad čuva djecu, otvaraju stranice sa kojih vrište poruke da nisu dovoljno dobri. Ni presiju, ni radosti života, nemaju sa kim da podjele. U tišini samoće slušaju previše glasova, redovi koje čitaju sa ekrana govore im im da nisu dovoljno dobri, i svaki ih navodi na samouništenje.
Gubimo djecu jer smo izgubili porodicu. Težište se pomjerio i kockice počele da se urušavaju. Na prvom stepeniku života kad zastaneš i zaljuljaš se, pridrže te sjećanja onih koji su te pridržavali dok si učio prve korake, prvi put zaplivao, naučio da voziš bicikl. Roditelji su na poslu, na sastancima, majke u trci za preživljavanjem i ravnopravnošću, mnogi očevi u pohodu za tuđim suknjama i momačkim životom, oni najstariji već decenijama ispadaju sa porodičnih fotografija kao nepoželjni.
I gdje smo mi? Gdje smo svi mi i kuda nam odlaze zlatna djeca? U bezdan.
„ Roditelji su mu pružili sve“, kaže moj preživjeli prijatelj, odrastao u skromnoj porodici, rectuje stihove pjesnika koje ne poznajem, smijem se i čudim. Brani se osmjehom i pričom kako mu je majka čitala pjesme dok je bio dijete. Poeziju srca kroz ljubav i toplinu majke.
Divio se svom prijatelju kog više nema , roditelji su mu priuštili skupu odjeću, skupa auta i nisu shvatili poentu. I on ne shvata zašto je taj dječak  sebi oduzeo život. Više ga nema.
Želio da mu neko recituje poeziju, poeziju srca. Za njega je nije bilo.
Autor : Novaković Olja