Davne sedamdeset i neke odemo porodično u
unutrašnjost, u Mrke , da upoznamo đeda prvi put.
Moj otac i on nisu govorili,
dva tvrda vuka. Majka latinka omekšala je stvar tek toliko da djeca upoznaju
pretka pred smrt.
U kuću su ušli svi osim mene koja sam
imala tri , možda četri godine i ostala na drvetu pred kućom.
Zvali me , grdili, prijetili, ja
ostala na grani.
Đede je rekao: "Pustite je, doći
će ona kad ona bude htjela", i oni me pustili.
Mama kaže u neko doba sam ušla u kuću
kao u svoju, sjela pored đeda kao da ga oduvijek znam. Samo se kroz maglu sjećam
suvonjavog starca sa velikim brkovima, tada je uveliko prešao devedesetu.
Ni sam ne zna koliko je ratova
pregurao preko glave. Tri puta se ženio, a pričali su da su ga se bojali i neprijatelji
i prijatelji.
Sjedi brat moj sa jedne strane, jedini
naslijednik, sa druge ja, tek sišla sa drveta.
On uzima bratovu ruku i dobro zagleda
dlan, onda uzima moju i pažljivo se udubljuje. Polako gura bratovu ruku pored
sebe kao da je sprema. " Ovaj mi je mali vas na ujčevinu", lomi se
tišina kao staklo odzvanja glas, niko ne smije da progovori.
Mene ljubi u glavu , gleda sa osmjehom
u oči, govori : " Čiti ja , oči Novakovića". U prostoriji tajac.
Majka ovo često prepričava sa
negodovanjem pomalo uvrijeđena, otac se pravi da se nije desilo, brat ne priča
o tome, a meni se i dan danas čini da je taj prkos i ponos, koji samo rijetki
naslijeđuju, kletva.
Mom đedu Mašanu.
Jedan susret, jedan dovoljno da
steknem predstavu za cijeli život kakvog sam kova.
Hvala Svemiru
No comments:
Post a Comment