Uz laganu večeru i teže vino dok viljuskom
guram kuglice čokolade po tanjiru naknadno iznešenog deserta, on, zgodnjikavi
neženja useljivog tipa, žali se na mnoge mlade žene koje ga love za brak.
Otima se pričom o intelektualnosti, muškom
promišljenošću i samostalnošću, u stvari bježi od obaveza, od jarma braka, od
zrelog doba i sam zagazio u četrdesetu.
Poučen lošim iskustvima uči mene kako ne
treba. „Ne treba ti brak. Šta će ti to?“
A ja baš hoću da se udam.
Zašto da me zaustave, ako ne u željama, onda u
maštanjima, tvoja razočarenja, starog momka koji je sa kosom izgubio i vjeru u
ljubav i ljude?
Uskratili ste nam , vi moderni tokovi, mnoge
načine da budemo žene. Oduzeli ste nam duge haljine, skratili ste nam kosu,
obukli ste nas u stroge poslovne kostime, provodimo 10 sati na poslu, oduzeli
ste nam mogućnost da budemo majke jureći za karijerama, mogućnost da nas za
suknju vuče petoro mališana, da na samrtnoj postelji svih petoro sjedi oko naše
postelje, čuvajući naš posljednji dah. Uz nas će biti jedno ili niko. Mačke ne
računam.
Baš hoću u bijeloj vjenčanici da na svadbi
vitlam zadovoljna, u sredini sale, okružena ljudima koje volim i koji slave moj
dan, u naručju mog izabranika kog volim i koji se raduje mojoj ozarenosti.
Zašto mi uskraćujete pravo da nosim bijelo?
Želim da se radujem. Životu, budućnosti,
zajednici. Da se nadam zajedničkim buđenjima i rješavanju problema u dvoje.
Kako misliš: "Ne treba ti brak" ? Odkud ti znaš šta meni treba? Da li
si probao pa znaš od čega me odgovaraš?
Poljuljana negodovanjem smanjujem svoje
ambicije. Pa dobro ne mora svadba.
Tanka ljetnja haljina, sitan vreo pjesak koji
nam se lijepi za stopala i luk nad nama od neba i cvijeca.
Zavjeti na plaži.
Smjesno ti je i rugaš se. Kritikuješ me da sam
romantična. Smatraš nepotrebnim sva ta glupiranja. Ponirem duboko u tvoja
negodovanja. Sva tvoja odbijanja potiču od loših iskustava i nepovjerenja.
Tvoja nemogućnost da se izboriš sa sopstvenim strahovima i oslabljena moć tradicije
da ti nametne svoja načela.
Nije mi problem sve ono što oduzimaš sebi, jer
ja ambicija prema tebi nemam, prijatelji smo, ali imam problem sa svim onim što
smatraš da treba oduzeti meni kao ženi, tvojim stavovima protiv svete obaveze,
braka i zajednickog života, jer želim biti žena, majka, partner u životnim
odlukama i problemima koji dolaze.
Želim biti oslonac. Želim biti činija u koju će
se ulivati i radost i tuga. Ona na čijim izvorima će partner naći snage za nova
putovanja i kamen spoticanja u neslaganjima, jer stvoreni smo kao Adam i Eva da
čovječanstvo vodimo u dvoje.
Zašto da se ne udam? Pusti me da maštam. Ko si
ti da mi pričaš o sreći koju nisi ni zagrizao, a kamoli o gorčini koju nisi
progutao?
O braku ne znaš baš ništa. O vjenčanici još
manje.
I zasto onda da se ne udam?
Tekst: Olja Novaković
No comments:
Post a Comment