Čuo je za dimenzije, nisu bile nepoznanica u njihovoj šumi, portali koji su vodili u drugi svijet isti onaj iz koga je dosla njegova majka, sada skrivena od pogleda obitavala je u memljivoj pećini.
U ovoj šumi su vladale životinje, sa druge strane portala su ljudi. Ko je prvi put prelazio iz dimenzije u dimenziju nije znao. Da li će ostati u sopstvenoj formi ili će ga portal izmjeniti pri prispjeću na drugu stranu isto je bilo nepoznanica. Njegova majka je bila jedna od rijetkih koja prešavši u ovu dimenziju nije promjenila svoj oblik, zato su je stanovnici šume uvijek sa podozrenjem gledali, on se ovdje iz ljubavi nje i konjanika rodio u obliku vuka, sada je trebalo da pređe granicu po prvi put.
U pitanju je bio napušteni hotel na ivici jezera, zaostao iz nekog drugog doba, prenešen nekim pokušajem dimenziske interakcije, neuspijele, tek obje su strane zaboravile jedni na druge, rijetki su prelasci ovih dana, skoro da to više niko ni ne radi, samotan, usnuo i napušten plašio mlade šumske životinje, neupućene u raniju istoriju.
Ulaz sa jezera je, u stvari, izlaz na plažu. Stakla su bila i dalje na mjestu, ali je velika praznina zjapila iz same unutrašnjosti,praznina neposjećenosti i zaboravljenosti, kroz providna vrata je ušao u hol. Nekad korišten namještaj uredno je složen u središnji prostor i tako ostavljen, ne može reći da je bio zapušten, srušen ne sigurno, ni pauci nisu zaposjeli ove prostorije nazvavši ih svojim posjedom, vrata su se teško otvarala tako je unutrašnjost ostala zaštićena od okolnih žitelja. Biljke u saksijama davno su uvenule bez vode u suvom prostoru, prozori sa spoljnje strane izgubili sjaj. Hol prostran, napunjen enterijerom, mnogi kreveti i vitrine nasloženi jedni na druge činili su neobičan spomenik prošlim danima i nečijoj zaboravljenoj ideji.
Uz stepenice popeo se na prvi sprat. Ušao je u prvu sobu, pa sledeću, prazne, bez namještaja, zjapile su kao otvorena prazna usta medvjeda, ulivale su strah od nepoznatog. Beton na koji njegove šape nisu navikle ledio mu je tvrde jaštučiće naviknute na travu ili blato. Planirao je ići do krova mada nije znao da li je izlaz moguć, neko je pričao da su ljudi u poslednjem dolasku pokušali metalnom šinom otvoriti staklena vrata na krovu, bojali su se, ako staklo pukne, da će zauvijek ostati zarobljeni u ovoj dimenziji pa su odustali.
Na pola stepeništa do drugog sprata iznenadila su ga ogledala, prošao je pored njih gledajući kako se njegovo obličje u njima deformiše dok je prolazio. Prepoznaje sebe, vidio je svoj odraz u jezeru, znao je, nije se plašio, ali učinilo mu se da u tom obrisu ogledala vidi i druga lica, druge oblike, možda samo sjenke. Taj prizor mu je probudio interesovanje.
Vratio se niz stepenice iako je već zakoračio na sledeći sprat. Stao je pred jedno od ogledala. Slika se na njemu blago talasala. Šapom je zagrebao po glatkoj površini, vuk na ogledalu nije podigao svoju šapu, samo je nijemo posmatrao sa druge strane. Tek kad se odmakao da sagleda bolje sebe i onaj u ogledalu se udaljio. Opet je prišao, podigao šapu oslonivši je na hladno staklo, vuk sa druge strane ga je u tišini posmatrao ne pomjerajući se. Možda je trepuno i onaj drugi je trepnuo, taj treptaj je potrajao čini mu se duže od trenutka.
Otvorio je teško oči kao da su mu se trepavice lijepile jedna za drugu, ležao je na podu, ispružio je šapu da se osloni na nju, ali to više nije bila šapa. Portal je radio.
Samo je bio radoznao, a sada je u neprilici. Šake je otvarao sa nevjericom gledajući prste ne znajući ni kud bi sa njima, četvoronoške je puzao do zida, pokušao je da sjedne još u šoku, to je znao, noge su bile preduge i nije znao da ih koristi, čuo je za ove priče, ali davno, kažu da se ovo tjelo može koristiti kao svoje, samo dok se navikne na promjenu.
Nema krzno, kakav užas, nag se naslanjao uz ledeni zid, prljave tapete nekog zapuštenog boravišta. Imao je sreće, ljudi su, pričali su mu, plašljiva bića i dok je kod njih priča o portalima još uvijek ponegdje prepričavana, sa ove strane su zaboravljeni. Sada je i on bio jedan od njih. Bojao se da će ga ova nepromišljenost skupo koštati. Odkud mu luda ideja da posjeti to napušteno zdanje? Kako je mogao tako pogriješiti? Volio je jezera i oko njih se često kretao, nije prvi put šunjao kroz trske močvara ili uz rubove planinskih voda.
Majka koju je mogao čuti na svim svojim putovanjima negdje u dubini svoje podsvjesti utihnula je. Uplašen, sam i nag, u tuđem svijetu, u tuđem tjelu, strah ga je progonio iz same srži njegovog bića.
Kroz prozore je čuo kišu, gurajući leđima uz zid pokušao je da se održi na svojim klimavim nogama, činilo mu se da se zid ugiba pod njim ili se njegovo tjelo savijalo nesigurno, meko, nepouzdano. Pridržavajući se krenuo je ka prozoru. Koraci su bili nesigurni i često je zapinjao, ali svakim korakom bio je stabilniji. Pogledao je kroz prozor, memljiva ulica grada prostirala se pre njim. Ostaće neko vrijeme ovdje bar dok se ne navikne na tjelo. Nagnuo se kroz prozor, pružio je ruke ka kiši, osjećaj je bio drugačiji nego na šapama, prijale su mu male kapljice koje su hladile kožu vrelu od prelaska i straha, prinio je ruke licu i umio se u kiši, kosa, ima kosu, guste vlasi su se upetljale među prste.
Nove senzacije sopstvenog tjela su ga zbunjivale, sjetio se poslednjeg odraza u ogledalu, kako sada izgleda? Okrenuo se očekujući da će u portalu moći da vidi svoje lice, staklo je bilo prošarano stotinama pukotina, rasprslo, ali se i dalje držalo, dovoljno da prepozna oblike čovjeka, ali nedovoljno da vidi svoj lik, zauzet pokušajem da otkrije ko je, zaboravio je da napuklo staklo označava neispravan portal, ovuda neće moći kući. Skrhan tom pomisli srušio se na pod.
Koljena su se savijala obarajući ga niže, grudi se spustiše nisko, na licu je osjećao studen ploča pod njim, začuo se tihi udar kamena o kamen, pod je bio sastavljen od niza crvenih cigli složenih u neobične oblike, rukama je dodirivao svaku ponaosob, ne znajući gdje započeti pretragu za svojim spasenjem. Ponovo je legao i opet se čuo zvuk kamena o kamen. Odjeća nije prošla kroz portal, ali amajlija koju mu je majka davno napravila i stavila oko vrata da ga štiti na putovanjima, ona izrađena od kamena želja, lijepog kamenčića punog rupa, nosila je i plodnost i ženski princip, ali i zaštitu, tamo u šumi otvori su imali magična svojstva, prošla je za njim na ovu stranu.
Lagani povjetarac ga je trgnuo iz misli, vjetrovi vezani u obredu pravljenja amajlije, pozvani tada u bratimljenje bili su tu uz njega, majka je znala da će ovaj dan može desiti i spremna pripremila amajliju. Vjetrovi su koristili obje dimenzije, njima portali nisu bili potrebni za prelaske, kroz sve dimenzije su putovali nesputano.
Ugruvan od prelaska i novog tjela, zaspao je uz saznanje da neće biti sam, ali uz pitanja kako mu vjetrovi mogu pomoći.
No comments:
Post a Comment