Refleksije

 " I zašto povrijeđujemo jedni druge, što nas to goni u surovom i bespoštednom ratu da odapinjemo otrovne strijele prema onima koji nam nisu učinili ništa zlo, pa čak i prema onima koje volimo?

  I ako smo bili povrijeđeni, i ako smo patili, zašto nam je slatka patnja nedužnih koji su se igrom sudbine i nesretnom naklonošću prema nama, našli, u našem lošem trenutku, kada nam je bio potreban prijatelj.

  Zašto baš tu osobu, koju smo bolni privijali na ranu da izliječimo stare ožiljke, zašto je povrijeđujemo sada kada je njeno srce pred nama otvoreno, nezaštićeno? Zašto podižemo oštricu grubosti i iznova bodemo to srce čiji nam jecaji razdiru dušu i bodemo dublje i jače dok ne utihne, dok ne prestane da grca u sopstvenoj krvi, sa poslijednjim riječima ljubavi, inspirisanim nama?

  Klečimo u lokvi krvi, oštrica nam sama ispada iz ruke i zvuk metala o pod podsjeća na zvonki smijeh osobe čije smo posijednje nade upravo ubili.

  Tiho je. Tiho je ostati sam. Tiho je kad se ubije ljubav. Mržnje nema da ispuni vazduh galamom svojom. U tišini samo naše ruke koje gasnu u mraku, jedno srce koje nas više voljeti neće i jedna oštrica koju smo izvadili iz svog ranjenog srca da bi smo presudili onom koje nas voli. "

Novaković Olja

odlomak iz romana " Refleksije" - radni naslov