Sjediš
u tom bunaru koliko dugo? Od postanka svijeta, od doba Rimljana i Ilira ili si
u nekoj novijoj prošlosti potonuo na dno tog mulja i nisi našao put nazad.
Svojim
dugim prstima guraš duboko u blatno dno, dugi su, duži od debelih glista koje
ti prave društvo u tvom usamljeništvu. Kožu više nemaš, tekstura tvoje
vanjštine utopila se u muljevito okruženje skoro te izjednačivši sa istim.
Oči
su ti se napunile vodom, a usta ti je zatrpala glina. I ako imaš glas, dugo ga
niko nije čuo, a ti znaš da ga ni sam više nećeš čuti. Mjenjala su se doba,
mjenjali su se i običaji. Nekada su te poštovali i plašili te se, donosili su
na poklon manje životinje, koje su klali tu pred otvorom duboke jame, dok se
krv slivala niz obode zemlje obrušavjući se, prijeteći da i one koji ti se klanjaju
odvuče u ambis.
Usamljene
djevojke bacale su cvjetne vjenčiće u nadi da ćeš ispuniti djevojačke želje,
stavljao bi to svježe cvijeće na glavu, udisao mirise širokih polja koja nikada
više nećeš vidjeti, bio im zahvalan i svjestan svoje nemoći. Mladi lovci su ubacivali
kože prvih ulovljanih životinja koje bi nakon nekog vremena užasno smrdjele i
trulile, opominjući te na bezizlaznost tvoje situacije.
Vremenom
bi se pojavila neka žena i čula tvoju jeku. Plašila se, noću te sanjala, potom
udala u drugo selo i zaboravila te, neke su znale dolaziti na obode tvog
staništa, pa vikati u jamu očekujući jauk sa dna, a dobijale samo eho.
Dugo
ti je trebalo da naučiš kako odvojiti svoj svjesni dio od beznađa u koje si se
pretvorio, ali niko te nije ni čuo, ni vidio, u lutanjima bi samo preplašio
mladu srnu svakako strašljivu ili djete zalutalo u noći.
Na
neko vrijeme si se uspavao. Kože životinja su te poklopile svojom trulom
užeglošću, poljskih vjenčića je bilo sve manje, pod tim teretom si zaboravio
sebe.
Mnogo
godina kasnije oko jame podigao se bunar, očistili su tvoje stanište u potrazi
za vodom, sada si mogao čuti zvukove, osjetiti život, ali te niko nije
posjećivao.
Kuća
izgrađena pored bunara podizala je generacije porodica, ostavljao si svoj trag
na njima tragedijama kojima niko nije znao uzrok, pratile su ih do momenta kada
su u njoj ostale same tri žene, tri generacije, Starica, Majka i Djevica.
Njihova
snaga te povukla na površinu, a njihova samoća ostavila dovoljno prostora za
kretanje. Snovi starice i njene noći postale su tvoje glavno utočište, kroz
njih si se počeo kretati kroz stan i vremenom svoje svjesno biće uselio među
njih, dok je tvoje blatno obličje ostalo u bunaru.
Glas
nisi imao, počeo si iz prostorije u prostoriju ehom dozivati imitirajući
glasove, loviti sjenke stanara upornošću lovca. Znao si se dugo useliti u neku od
njih pa praviti ostalima probleme, upadati u nevolje, opijati, dovoditi u kuću
druge sjenke na demonski pir. Ako su bile jake da te privuku, bile su dovoljno
jake da te izbace, odbacile bi te voljom svojom kao staru ljušturu koja ih
opterećuje, a ti bi se onda umirio pa nakon nekog vremena ponovo uvukao u sjenu,
one trenutno najslabije, tugom obavijene, potom ponovo podizao oluje svađa među
njima.
Znao
bi boraviti na stepeništu, sačekivao ih u tom hladnom djelu kuće pa se
prometnut u kuglu zalijetao u njihove stomake obarujući ih niz stepenice samo
iz dosade. Život u strahu. Istejerivao bi slučajne goste iz potkrovlja uvlačeći
im se noću u konak. Sjedao bi im na grudima, nekima na glavi i gušio ih u
besvjesnim snovima i još manje svjesnim buđenjima, bježali su glavom bez obzira
ostavljajući žene u svom usudu i samoći bez pomoći.
Od
nekada poštovanog i strašnog poluboga postao si običan kućni duh.
Dozvolio
si jadno da živiš izgubivši snagu i samostalnost. Ko u tuđim sjenkama živi sebe
zaboravlja. Pitanje je dana kada će one shvatiti da su dovoljno jake da te
izbace iz svog života i eha zauvijek. Uvlačiš se u njihove glasove sa sve većom
strijepnjom. Sam u sebi umireš.
Autor teksta i fotografije : Olja Novaković
No comments:
Post a Comment