Intergalaktička ljubav

Putovala je eonima kroz svemir. Od dugog puta lice joj je potamnilo, a prsti do neprepoznatljivosti izdužili. Nije bila sigurna gdje će ga tražiti. Bilo je to na nekom ratištu,  sada već davno zaboravljene planete, na kraju udaljene galaksije. Sreli su se i zavoljeli kao svi mladi ljubavici. Natjerani da se silom rastave od tada se dozivaju. Ostavljaju jedno drugom poruke u repovima zvjezda padalica, ponekad ostave šapat u krateru nekog manjeg meteora. Jednom joj je čak ostavio dah svoj u izmaglici nove planete u rađanju. Čuvala ga je dugo kao rijetku dragocjenost, a onda je poslije nekog vremena izništao u novo sazviježđe.

Ranije nije prilazila ovako blizu zemlji. Primitivna bića bez osjećaja za beskonačnost svemira.

Negdje u bespuću ljudskih sudbina dvoje su ljubavnika, običnih smrtinika vodili ljubav, na najobičniji način, na najobičnijem mjestu.

Neki od razgovora koji je tome prethodio, jedno zajedničko stremljenje ka tišini u sebi, neki iskreni zagrljaji i sa ljubavlju razmjenjen dah, otvorio je galaktičko igraliste za više nivoe.

Pod težinom svog ljubavnika uživala je u njegovim pokretima, radovala se njegovim osmjesima, nadala novim danima. Željan da joj ponudi najbolji dio sebe pažljivo je posmatrao promjene na njenom licu.

Zagledana u njegove oči, on udubljen u njene poglede, ugledali su dubinu jedno drugog.

Trenutak nesigurnosti trajao je kratko. „Šta se to u meni promjenilo?“, pomislila je djevojka.

Osjetila je u sebi promjenu, to više nije bila ona, osjetila je drugačiju snagu u sebi i drugačiji pogled na ljubavnika. Nije ni sulutila da je neki drugi duh, jednog nepoznatog bića umornog od putovanja, za trenutak zastao, u njoj potražio konačište na svojoj potrazi.

Njegovo lice u polutami slabo osvjetljene noći poprimalo je obrise tamne i hladne srebrne kacige koju je nosio na zadnjem susretu u nekom drugom životu, na ivici nestale  galaksije. Na nekoj drugoj planeti gdje su se voljeli posljednji put. Pokušavala je približiti svoje lice ne bi li bolje procjenila da li je to on. Maska je ista. Ušavši kroz djevojku u ovaj svijet, nesvjesno je napuštala krhko tijelo kroz njeno lice, svojim oštrim obrisima pokušavajući da dosegne do svog ljubavnika, kroz ljubav dvoje običnih ljudi. I tu u zaleđenom trenutku jedne zemaljske ljubavi, ukazalo se kroz tamu oklopa, njegovo krupno, potpuno bijelo oko.

Znala je radošću svoje duše da je to on.

Pokrenuta silinom svoje potrebe da mu se ukaže,osjećajući spoj kojim su vezani, tamnom sjenkom prišla je blizu mladićevom licu.

"Prepoznaješ li me?" izrekla je kroz usta djevojke i iluzija se urušila.

Strah u mladićevim očima je bljesnuo. Bijelo oko se ugasilo, kaciga koja je činila njegovo lice rasula se u bojama noći koja ih je okruživala. Ona se naglo povukla u djevojku. Pogriješila je. To nije bio on. Potom se hitnula ka zvjezdama napuštajući mlade i uplašene ljubavnike , ostavljajući ih njihovim mnogim pitanjima.

U ovom biću za nju je ostavio svoj pogled i jedno sjećanje na njih. 

Nastaviće da traži i nalaziće još pregršt tragova koji će označavati da je na dobrom putu, dok konačno ponovo ne postanu jedno zauvijek.

Autor: Olja Novaković

Ona druga ja

Sinoć sam kosu oprala , pažljivo je isfenirala, ispeglala. Probudila se jutros sva u kovrdžama. To je znak da su se smjenile. Ona druga se vratila.

Vratila se i već prvim pogledom u ogledalo, desnim okom me prekorava za izbore napravljene tokom zime.

“Mogla si biti malo pažljivija”,  potom okreće tijelo, lijevo i desno naspram ogledala, da vidi kolika je šteta učinjena i koliko će truda morati da uloži da bi se ljeta vratila u formu.

Pažljivije bira komade odjeće, nakita i ljubavnike.

Za razliku od one stroge, uredne, uspavane, koja želi voditi ljubav u tihim noćima pod romorom kiše, ova poput ždrebice, bira samo najboljeg pastuva.

Prevrće mi po papirima, lete u vazduh moje pjesme, urla na mene kao na maloumnu: “Kakvo je ovo ljubavno smeće, jesmo li se za ovo školovale?”

Iritira je patetika, nervira je romantika, ide joj na živce ljubomora.

Njene su ljubomore dublje od bezdana, a njene su posesivnosti crnje od mraka zaboravljenih  bunkera, ukopanih duboko pod zemljom. Ali ona zna kako emocije da prećuti.

Uzima moj telefon i lijevim uglom onog istog desnog oka, koje će sledećih mjeseci biti samo njeno, dodaje: “Kakve su ti ovo budaletine?”

Moram priznati, njeni su izbori uvijek bolji.

Ova nas, luda, obično dovede do ravne linije kardiološkog zapisa.

Nema lažnih nadanja, nema uzdaha i uznemirenih koraka, ona gazi, ali gori, gori dok od nje ostane samo vreli pepeo.

Primjećujem da je još juče, prije nego se u potpunosti pojavila, kupila sebi knjige za ovaj ljetnji boravak. Čita samo duhovnu literaturu, za nju ovaj svijet je samo privremeno boravište, tako se i ponaša, tako ga konzumira i trudi se da vrijeme ovdje što kvalitetnije iskoristi. Provešće ljeto ležeći na ležaljci i gledati u horizont. Uzalud sam ja cijele zime radila da bih postigla prave rezultate, ona će čim otopli izabrati peškir , kupaći kostim i šešir i nestati negdje niz obalu.

Neću dozvoliti da preuzme sve što sam radila. Zaustaviće se svi planovi, svi dogovori, sve napisane rečenice zamrznuće njena želja za čitanjem i skitanjem. Zato ubrzano pišem zadnjih dana pred njen dolazak. Pripremam ono što će ona, tokom ljeta, nemarno i u žurbi prikazivati kao svoj rad.

“Kako ti je ovo dosadno!” duva kroz nos nad pričom koja me čini ponosnom. Naravno da joj je dosadno. Nekoliko godina unazad prijatelji su je okarakterisali za čitalackog snoba.

Gura me u stranu naše ličnosti : “Skloni se, odavde ja preuzimam”,  pažljivo stavlja mirišljava ulja na neobuzdane lokne, potom zadovoljna naslanja ruke na kukove.

“Dobro si nas pazila” .

Prevrćem jednim okom, onim lijevim,  koje je još uvijek moje prije nego što me izgura.

“Nemoj upropastiti sve što sam radila”, jedino je što izgovaram, zvuči kao da cvilim.

Odgovor nisam zaslužila, duva mi prašinu u lice i kaže: “Spavaj, zvaću te ako mi bude trebalo.”

Znam da neće, kad joj konačno dosadi ova dimenzija vratiće se po mene, a ja ću zateći život u konfuznoj izmaglici jeseni koje je donijelo divlje ljeto.

Volim je što je takva: „Vidimo se za koji mjesec draga.”

Namiguje i preko ramena, već dosađujući se, dobacuje: “Samo nestani.”

Autor teksta i fotogafije : Novaković Olja

Monah I Mestresa

Monah

Ležim na podu sopstvene scene, ubijen i mrtav. Predstava je bila kratka, a moje oči nemaju suza, presahle su još u onom činu kada je prva žena zabola makaze u moje srce. Izvukao sam ih, dugo gledao u taj čin ljubavi sa nevjericom, dok se crna odora natapala krvlju. Crno pa se ne vidi. Ne vidi se ni dubina patnji u kojima se dugo već davim, niti visina tavanice pod kojom pokušavam naći sebe, ne vidi se ni podli poduhvat moje sabraće, ništa, vidi se samo ono u što vjerujem pa ni to ne mogu da dokažem, jer je crno postalo omiljena boja podlaca i lakovjernih. Gubim se u množini jednine i više nisam siguran ko sam.

Za šta si se prodao? Za liluziju? Koliko dugo ćeš lagati da poznaješ put kojim se se zaputio dok se svaka ploča pod tvojim stopalom pomjera? Lažeš li sebe svojim nesanim noćima da je vjera jača od oblaka, pa pod pljuskovima prljavih i izrečenih neistina, pogodi li te neka istina u lice pa kažeš svemu “ Dosta”?

Šta si uradio sa svojim tijelom? Čuvaš ga poput posljednjeg utočišta svog uma , ne dozvoljavaš strastima da dosegnu do neosvojene, a već srušene odstupnice tvog duha, čini ti se da pobjeđuješ, a gubiš bitku za njega, gubiš ga pod vjetrovima, naletima godina, gubiš ga iako se gledaš u ogledalo i govoriš sebi da još si mlad. Kome mlad? Za šta mlad?

Mestresa

Vitlam potrebom svojom da te ne želim. U mojim očima ti si ukras na zemaljskom putovanju, zaslijepljuješ oči dugim rečenicama, dugo mi nižeš stihove pod pravim uglom i uglavnom svedene na osnovne note, potom kad povjerujem da ti je duša čista, baciš mi rukavicu nesigurnosti u lice ipitam se: “Ko sam ja?” . Tijelo mi je izujedano od mnogih jastuka, mnoge su mi ruke bile prijatelji, svaka mi se usjekla u  meso poput noža grubošću svojom imnoga mjesta krvare. Cjedi se crvena za ljubav, plavom umivam lice, jer u njoj svemir stanuje, zeleno se zgrušava pod tijelom mojim, grijeh je podloga za mnoga nova rađanja. Nad sobom vidim samo prostranstvo, udišem ga dugo, ne trebaju mi ni razgovori ni riječi, ne trebaju mi nemiri ni izgovori, imam cio nebeski svod i isprepletane putanje zvijezda za kojima se vodim.

Ja sam dvije strane tebe, ti si četiri strane mene.

Monah

Svojom budnošću želim probuditi svemir, svemirom želim probuditi ljude, ljudima želim probuditi sebe, sobom želim otvoriti puteve, putevima želim otvoriti prihvatanja, prihvatanjima ostvariti uvažavanja, u uvažavanjima naći oslonca, u osloncu naći sebe i vidim pogrešnom sam se putanjom pokrenuo.

Samo bih u njegovoj volji trebao potražiti sebe i dobio bih odgovor na dlanu. Gledam je ušlu u moj život slučajno. U očima se gomila tuga, na čelu se gomila nemoć, pala je na svim ispitima života, vuče se po blatu niskosti, na haljinama joj se lijepi prljavština tuđih požuda, podnoktima joj zemlja sopstvenih grobova, a na usnama izvor svemira, svaka riječ po jedna super nova i pitam se kako je stigla sama do izvora.

Ti si četiri strane mene, ja sam dvije strane tebe.

Mestresa

Božiji čovjek. Klanjam se njegovom izboru, ljubim ruku kojom me blagosilja. Da li me blagosilja ili mu moja kosa ima miris izgubljenih uspomena? Klečim pred njim izgubljena. Na krajeve njegovih odora čelo naslanjam, pitajući se da li sam dovoljno vrijedna da mu se obraćam. Ne saginje se ruku da mi pruži stabilnost istinske podrške i više nisam sigurna u čistotu svjetla za koje mislim da me obasjava. Riječi izgovara, a u njima nema utjehe, niti topline, koja bi me trebala utješiti. Krvari preda mnom kao običan čovjek, čudi se mojim riječima, čudi se mojoj volji da volim čisto i mom pogledu zakovanom za plavetno besuće koje je moja smjernica.

Iznenađuje me njegov stepen nesigurnosti, njegova potreba da bude prihvaćen, negovo putovanje u potrazi za materijalnim, u njegovoj želji za dokazivanjem. Zbunjuje me njegova potreba da me na trenutke omalovaži, ako mu se učini da je neko svjetlo intezivnije od onog koje njega obasjava i igra staje. Sklanja ruku sa moje glave. Ja sam kolaterarna šteta.

Monah

Muškarac sam. Vladaću pravom pola. Vladaću pravog jačeg. Vladaću pravom onog ko pripada višem redu.

Vladaću pravom onog rođenoj u višoj klasi. Prozvaću te ženom. Prozvaću te manjom. Tvoje ću svjetlo proglasiti tamijim.

Proglasiću te nečistom. Možda bi vatra pod tabanima tvojim pročistila naš odnos i učinila mene čistijim, a tebe potčinjenijom.

Mestresa

Žena sam. Voljeću te ljubavlju majke, ona koja te nosila pod srcem svojim, ona na čijem si se izvoru krvi napijao da bi se otjelotvorio u ono što danas jesi.

Voljeću te ljubavlju žene, ona koja trpi i uvrede i udarce, ona koja ti daje svoje najbolje godine, I suši se lagano od utrobe kroz mnoge tuđe boli. Uvijek uz bolesničke postelje i sama u bolu spremna da pomogne.

Voljeću te ljubavlju ćerke koja u tebe gleda kao u zaštitnika, spasioca, čuvara, jedini stub na koji se ona može osloniti.

Mi smo dvije strane svemira i četiri strane polova.

Autor teksta: Novaković Olja