Šuma je bila njegovo igralište, velika, nepregledna. U dugim
popodnevnim satima znao se dosađivati hvatajući čeljustima mušice u letu, zubi
bi tupo klapnuli, a mušica lako izbjegla smrtonosnu klopku i igra se
nastavljala. Znao je juriti leptira do kraja proplanka ili pokušavati šapama uhvatiti pticu sletjelu po zrnevlje.
Toga dana je lutao duže nego inače.
Izašavši na čistinu pred njim se otvori jezero.
Nije ranije dolazio u ovaj dio šume, ali sjeća se upozorenja
da ovamo ne zalazi. Pričalo se među stanovnicima ovog zelenog kraja kako je
jezero prokleto, nastalo od suza davno ostavljenih i zaboravljenih djevojaka,
gonjene daleko od onih koji ih nisu željeli, dolazile su ovdje u najdublje srce
gore oplakujući sebe i svoj usud, dugo bi plakale u noć, a suze bi se sa prvim
rosama spajale i tvorile malo jezero.
Vremenom mnoge izgubljene duše saznale su za ovo mjesto i u
njegovoj tišini nalazile utjehu, među svojim po nesreći sestricama, osjećale su se sigurnima.
Dolazile su iz najudaljenijih krajeva, mlade, jedre, odbačene, očiju isplakanih
tugom, savijale se nad jezerom i djelile sa njim svoju bol, nevoljene,
neželjene, mnoge sa sjemenom začete ljubavi pod srcem, u njegovim dubinama
nalazile svoj mir, svoju tišinu, svoj dom.
Kad suze uguše potrebu duše za vazduhom i ljepotom sunca
prepuštale su se u plavetne, potom modre do mračnih dubina, zauvijek
napuštajući ovaj svijet.
Pod krošnjom jedne vrbe potražio je hlad od popodnevne trke
za leptirima. Možda je usnio, možda je zaspao, pod prelamanjem svjetla kroz
lelujave kose vrbe učinilo mu se voda na površini se zamreškala.
Ustao je i bliže prišao jezeru. Nadvivši se nad plićakom već
je šapom upadao u vlažan pjesak. Vidio je samo svoj odraz. Nije ga uplašilo kad
su iz vode izvirili nježni bijeli prsti, potom malena skoro dječije nježna šaka
i pomilovala ga po njušci. Osjetio je samo bolnu tugu, duboki mir i pomirenje
sa trenutkom.
Sitna ruka sa njegove njuške pored prevoja oka sve do ušiju
povlačila je vlažnu i toplu brazdu nježnosti otkrivajući dio podlaktice, oblo
rame i mirno čelo sa prelijepim krupnim očima boje modrine šumskog jezera, mile
i tamne, dok se niz kosu prosipao mokri vijenac skoro uvelog poljskog cvijeća.
Druga ruka mu se uvlačila pod vrat. Neprimjetno je koračao
dublje u jezero. Tanjušna odora jezerske prilike prelivala se površinom vode, u
zagrljaj sve topliji i iskreniji tonuo
je. Da li je to ljubav prema nerođenom djetetu, ljubav majke prema izgubljenom
čedu, ljubav dragane za željenim, sve ono što samo žena može da nosi u sebi?
Voda mu je dosezala do njuške, do očiju. Nije znao da je
sunce i dalje sjajno i toplo, sve se prometnulo u nebesko plavetnilo, ruke su
ga vukle, bio je izgubljen za stvarni svijet, izgubljen za sebe i za sve one
koje je volio.
Da ne postoji iskra
tuge koja je začeta davno u djetinjstvu utemenjena na prijekom i često hladnom
pogledu njegove majke, da li bi bio doveden na obale ove otjelotvorene patnje,
u jezersko okno?
Bjeličasta prilika nije izgledala kao da tone, a vukla ga je
dublje u sve mračnije vode nepreglednih modrina.
Vrisak koji mu se učinilo da čuje prolomio se mislima. Trgnuo
se. Počeo se otimati.
Majka je daleko u svojoj pećini osjetila opasnost. Dozivala
ga je da se probudi, da se otrgne.
Mogao je vidjeti kako
ona svoje oči podiže ka tavanici pećine sa koje se cijedila voda, putem vode ga
je dozivala oslanjajući se na hrastov štap kojim je podno svojih stopala uz
viku iznova udarala. Vazduhom se lupa u ritmu
prolamala, a kapi koje su se slijevale niz zidove su podrhtavale, što od
udara, što od njenog glasa.
Gušio se. Blijeda prilika je još dublje uvukla prste u
njegovo krzno. U smrtnom ropcu su pogledi su se sreli. Zakleo je poslijenjim
sunčevim zrakom koji ga je ispratio na ovo putovanje u dubine da ga pusti, da
će joj uzvratiti dobrim, neka poželi, on će ispuniti. Razgoniće znatiželjne
životinje oko jezera, zabraniće i pticama da se gnijezde u granama jezerskih
vrba. Zaplašiće čobane da ne prilaze bliže.
Ruke su popustile, oči su se dugim trepavicama oborile,
mjehuri vazduha su kroz vodu počeli lebdjeti, u njima su se oblikovale mnoge
slike. Večeri u kojima se uz vatru prede i pripovjeda, posjela i kosidbe, video
dragu i dragana, poljsko cvijeće i osmjehe. U jednom od balončića kućni prag i
roditelje, u sledećem rastanak sa voljenim, haljine koje je sama šila i krila pred ukućanima i bijeg u šumu.
Noći koje su bile hladne, uzaludna dozivanja , hladnoću i mjesec nad njom, koji je navodio ka jezeru.
Voljeni je nije tražio, roditelji su je živu oplakali,
sestrice jezerske prihvatile. Kada se voda umirila samo jedan je mjehur nosio
sliku. Dječije cipelice.
Obećao je. Obećao je makar ga seljani ubili misleći da je
došao u pokolj ovcama, ukrašće za nju najljepše papučice sa seoskog nekog praga
i donijeti na jezero. Ako treba ući će i u ciganske čerge rizikujući u kavez da
ga zatvore, obići će staje i poljane, prevariće i čobanče mlado, u berbi zavući
u najbliži žbun i vrijebati, ali donijeti obećano. Sa tim mislima ona se
prometnu u jezersku dubinu, a on započe plutnje ka površini nadajući se da nije prekasno i da će se na
vrijeme izvući.
Uzdah je bio veći od njega samog, činilo mu se da pluća neće
postići toliko nagao priliv vazduha, borio se plivajući do obale koja je sad
bila daleko. Oko njega se pojavila na površini providna i tanka tkanina, tanka
poput mrene. Ne zna da li je kroz nju plivao ili ga je ona nosila, ali izbio je
na pjesak skoro se bacivši iznemogao u
plićak.
Mogao je i dalje da osjeti na njušci toplinu djevojačkog
dlana, a u grudima su ga gušile mnoge boli i mnoga tugovanja, bolni tragovi
potonuli u jezerske dubine sada ožiljci duboki na njegovoj duši. Sazreo je kroz
njihove patnje kroz njihova nadanja, u jednom tonjenju je isplivao na površinu svoje
zrelosti.
U plićaku oko njega plutalo je uvelo poljsko cvijeće.
Bilo mu je mnogo jasnije zašto seljaci ovamo ne zalaze, a
mnoge šumske životinje izbjegavaju ovo mjesto, čak i one koje ga mogu
preletjeti.
Majka će se jako ljutiti, a cipelice gdje će naći?
No comments:
Post a Comment